Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-620/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Luka Rijeka d.d., Rijeka, Riva 1, OIB: 92590920313, zastupanog po punomoćnici Maji Vukelić, odvjetnici iz Rijeke, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3869/2021-22 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3869/2021-22 od 29. travnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-3869/2021-22 od 29. travnja 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "1. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zaprimljena 23. srpnja 2021. kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 16. ožujka 2015. godine na temelju kojeg je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu Lučko transportni radnik 3, te da radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 16. ožujka 2015. nije prestao, te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na posao, na radno mjesto Lučko transportni radnik 3, u roku od 8 dana. 2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a koja teče od donošenja presude do namirenja tužitelja, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe." Ujedno je pod toč. II izreke naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana.

2. Rješenjem od istog dana nije dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva učinjena na ročištu 22. ožujka 2024.

3. Protiv navedenih odluka žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe te predlaže istu odbiti i potvrditi njome pobijane odluke.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje prije svega kako je tužitelj na ročištu 22. ožujka 2024. uredio tužbeni zahtjev te zahtijeva da sud utvrdi nedopuštenom i Odluku tuženika od 20. kolovoza 2021. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava kao neosnovan. Sud primjenom čl. 191. st. 1. ZPP kao preinaku tužbe kvalificira promjenu istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći a prema čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu dok prema st. 2. iznimno to može učiniti do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

8. Sud pravilno utvrđuje kako je prethodni postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen 10. ožujka 2023. a tužba je preinačena 22. ožujka 2024., ili nakon toga, pa preinaka nije dopuštena sukladno čl. 190. st. 1. ZPP-a jer su sve okolnosti potrebne za utuženje tužitelju bile poznate još u trenutku podizanja tužbe, pa je odluka o tome da preinaka tužbe nije dopuštena pravilna i zakonita i istu je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo potvrditi. Naime, radi se o povećanju postojećeg zahtjeva i iznošenju nove odluke za koju valja utvrditi nedopuštenost, makar se radilo o drugostupanjskoj odluci tuženika, što, kako je navedeno, temeljem navedenih zakonskih normi u ovoj fazi postupka više nije dopušteno.

9. Tužitelj u tužbi traži da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 7. srpnja 2021., kumulirano sa zahtjevom za vraćanje na rad jer je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu "Lučko transportni radnik 3" (dalje LTR 3) temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog 16. ožujka 2015. pa je tuženik otkazao ugovor Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu 7. srpnja 2021. zbog organizacijskih razloga.

10. Sud primjenjuje čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17 i 98/19, 151/22 i 64/23; dalje ZR) prema kojoj odredbi radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dana dostave odluke, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava, s time da ukoliko poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

11. No, u žalbi tužitelj navodi kako je tuženik ugovor o radu tužitelju otkazao zbog starosti - iz razloga što je ovaj napunio 56 godina života i 37 godina radnog staža jer da ovakav kriterij izravno u sebi sadrži sugestiju (t. V. 2. Odluke o kolektivnom višku radnika) da radnici koji ispunjavaju taj kriterij pa tako i tužitelj u naredne četiri godine od časa izrade Odluke mogu ostvariti prijevremenu mirovinu, te tužitelj uvjete za prijevremenu mirovinu ispunjava u studenom 2024. godine, a isto se navodi i u obrazloženju otkaza ugovora o radu. Tuženik je pod V Odluke o kolektivnom višku radnika konstatirao broj zaposlenih radnika i utvrdio postotak radnika treba biti obuhvaćen Odlukom (20% radnika, odnosno brojčano 118 radnika), no nije utvrdio u odnosu na koliki je broj radnika došlo do ispunjenja zadanih kriterija pa nije jasno kakav je bio kriterij eventualne selekcije radnika. Dostavom Odluke o kolektivnom višku radnika tuženik nije dokazao da je isti provodio bilo kakvo bodovanje odnosno bilo kakvu selekciju radnika koji su ispunjavali zadane kriterije jer su radnici koji imaju određene zdravstvene probleme i koji koriste bolovanje čak i izrijekom zaštićeni odredbom čl. 117. st 1. ZR-a a tužitelj sam ne osporava kako je imao zdravstvenih problema dok je za adekvatno radno mjesto svjedok D izjavio da je postojalo.

12. Dalje, tužitelj ističe kako nije jasno zbog čega sud uređenje zahtjeva uopće smatra preinakom budući da tužitelj nije predmetnim zahtjevom promijenio istovjetnost, jer je predmet istoga uvijek utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu a odluka čija se nedopuštenost dodatno zatražila uređenim zahtjevom jest akcesorna Odluci o otkazu, radi se o drugostupanjskoj tuženikovoj odluci koja ne mijenja raniju odluku o otkazu.

13. Tužitelj konačno tvrdi kako se kod ocjene opravdanosti otkaza radi o LTR 3 radnicima neovisno o mjestu rada, dakle onima iz Terminala Škrljevo, jednako kao i onima zaposlenima na lučkom terminalu u Rijeci pa da bi iz svih zapisnika o bodovanju radnika bilo bi moguće razjasniti je li tuženik pravilno primijenio vlastite zadane kriterije iz Odluke o kolektivnom višku, imajući posebno u vidu da saslušani svjedoci sami tvrde kako je upravo kriterij zdravstvenog stanja bio primaran u odnosu na odabir radnika, pa da je stoga tužitelj uvršten na popis pri čemu da dob od 56 godina života uz navršenih 35 godina staža onemogućuje radnika da se umirovi barem naredne četiri godine, a kada se umirovi to umirovljenje podliježe penalizaciji obzirom se radi o prijevremenom umirovljenju dok o istom kriteriju sud prvog stupnja nije iznio nikakve razloge, niti je tuženik radničkom vijeću predočio jasne kriterije odabira zaposlenika koji će se označiti kao kolektivni višak, a niti točan popis radnika koji ispunjavaju kriterije, te razloge radi kojih između takvih radnika kao kolektivni višak označava baš onih 118 radnika iz Odluke o kolektivnom višku.

14. Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 1. i st. 2. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) pa pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Temeljem čl. 127. ZR-a poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ZR, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika tako da u višak radnika ulaze radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu te sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, te je poslodavac dužan, radi provođenja obveze savjetovanja, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

15. No, sud prvog stupnja utvrđuje kako je autonomno pravo poslodavca da organizira radni proces u skladu s ciljevima poslovne politike, pri čemu predložene promjene ne smiju biti šikanozne i diskriminirajuće prema radnicima, već moraju korespondirati s konkretnim poslovnim okruženjem i interesima poslovanja. Savjetovanje poslodavca s radničkim vijećem reguliraju odredbe čl. 150. st. 3. toč. 10. ZR-a no sud prema dopisu tuženika od 15. prosinca 2020. utvrđuje kako je ovaj radničkom vijeću dostavio podatke radi savjetovanja i suodlučivanja u svezi kolektivnog viška dok je radničko vijeće 22. prosinca 2020. bilo načelno suglasno s namjeravanom Odlukom o kolektivnom viška radnika. Također, tuženik je prema čl. 127. st. 5. ZR-a primio i obavijest Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područna služba Rijeka od 20. siječnja 2021. te je kao višak obuhvaćeno 118 radnika, a od tog broja da je 112 radnika s mjestom rada na području nadležnosti te Područne službe, uz napomenu da se radnici iskazani kao višak na području Primorsko-goranske županije mogu javiti toj Područnoj službi radi pomoći oko traženja zaposlenja dok je Područni ured Pula dao suglasnost na dostavljenu Obavijest o kolektivnom višku radnika.

16. Temeljem iznesenog sud utvrđuje kako je tuženik zakonito proveo postupak utvrđivanja kolektivnog viška radnika jer iz obavijesti o savjetovanju s radničkim vijećem proizlazi da u točki 1. obrazlaže razloge zbog kojih će prestati potreba za radom radnika (zbog organizacijskih promjena kao i promjena u organizaciji i načinu/tehnologiji rada), nadalje u točki 3. navodi radna mjesta na kojima je iskazan kolektivni višak, a koja su sadržana u nacrtu Odluke o kolektivnom višku radnika koja je u prilogu dopisa i čini njegov sastavni dio, kriterije o kojima je vodio računa kod odabira kolektivnog viška radnika (točka 4.), prava koja osigurava radnicima (točka 5.), pod čime podrazumijeva otpremninu te mjere koje poduzima radi zbrinjavanja viška radnika (točka 6.), čime je u cijelosti udovoljeno odredbi čl. 127. st. 3. ZR-a. Također je tuženik s radničkim vijećem bio dužan provesti prvo savjetovanje u pogledu same odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a nakon toga i u pogledu namjere otkazivanja pojedinih ugovora o radu, jer se radničko vijeće očitovalo po pitanju davanja suglasnosti za pojedinačne grupacije radnika, pa tako u odnosu na tužitelja predlaže tuženiku da revidira odluku o kolektivnom višku radnika i da uzme u razmatranje radnike (među kojima i tužitelja) koji ne ispunjavaju uvjete u pogledu starosne dobi i navršenih godina radnog staža, uz napomenu kako su branitelji Domovinskog rata posebna kategorija i da tuženik razmotri stavljanje istih na listu kolektivnog viška.

17. Dalje, tuženik dopisom radničkom vijeću od 15. prosinca 2020. traži savjetovanje odnosno suodlučivanje u svezi kolektivnog viška radnika, uz dostavu namjeravane Odluke o kolektivnom višku radnika s podacima o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjera koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika, s time da je citiranom dopisu tuženik priložio namjeravane otkaze radnicima poimence navedenih u poglavlju XI. Odluke o kolektivnom višku radnika (radi se o 118 radnika), uz napomenu da je tužitelj zaveden pod rednim brojem 45.22.

18. Stoga sud utvrđuje kako je Odlukom o utvrđivanju kolektivnog viška radnika od 24. prosinca 2020. iskazan višak za više od 20 radnika, među kojima je i radno mjesto LTR 3, o čemu je obaviješten Hrvatski zavod za zapošljavanje, nakon čega je tuženik Odlukom od 7. srpnja 2021. otkazao ugovor o radu tužitelju iz poslovno uvjetovanih razloga, uz napomenu kako je radničko vijeće u svom očitovanju navelo da tuženik revidira odluku o višku radnika, obzirom da tužitelj ne ispunjava uvjete u pogledu starosne dobi i navršenih godina radnog staža. Stoga su razlozi donošenja iste organizacijski razlozi, odnosno konkretno pad prometa i smanjenje poslovnih prihoda tuženika te općenito smanjen opseg poslovanja, slijedom čega je ukinuto radno mjesto na kojem je radio tužitelj. Kod tuženika je došlo do pada prometa što je potvrdio i svjedok LČ, direktorica Sektora upravljanja ljudskim resursima, kao i svjedok PČ, rukovoditeljica unutarnje kontrole kod tuženika a i sam tuženik navodi kako od 7. srpnja 2021. do 20. veljače 2022. nije bio zaposlen niti jedan djelatnik na radnom mjestu LTR 3 i LTR 2 kod tuženika.

19. Prema predmetnoj Odluci o otkazu ugovora o radu tuženik je po utvrđenju suda proveo i postupak u slučaju kolektivnog viška radnika, te je usporedbom zakonom propisanih socijalnih kriterija (tužitelj sa 37 godina radnog staža, od čega neprekidno kod tuženika 27 godina, potom ima 56 godina života i nema obvezu uzdržavanja) i dodatnih kriterija koje je propisao tuženik (starosna dob, zdravstveno stanje, izostanci s rada – bolovanje, kvalificiranost i sl.) utvrđeno kojem će radniku koji obavljaju iste ili slične poslove otkazati ugovor o radu, što je potkrijepljeno iskazom svjedoka FČ, rukovoditelja terminala Škrljevo. Svjedok LČ dalje navodi da tužitelj zbog svojih zdravstvenih problema ne bi prošao na zdravstvenom pregledu za radno mjesto LTR 2, uz napomenu da je radno mjesto LTR 3 lakše radno mjesto od LTR 2, dok svjedok SČ ističe da je tužiteljev rukovoditelj FČ spominjao da je tužitelj često bio na bolovanju i da za obavljanje tog posla ima neke medicinske kontraindikacije, dok svjedok ČČ, predsjednik sindikata tvrdi kako je tužitelj imao zdravstvenih problema obzirom da je imao nezgodu na poslu, tj. povredu kuka ili noge zbog čega da je imao smanjenu radnu sposobnost.

20. Sud zaključuje kako donošenju Odluke o kolektivnom višku radnika prethodilo je bodovanje radnika, bez kojeg i nije bilo moguće izraditi program kojim se utvrdilo za kojim radnicima je prestala potreba za njihovim radom te je tuženik uzeo u obzir sve zakonom propisane kriterije, a autonomno je pravo poslodavca odlučiti po kojim će kriterijima utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost jer se mora uzeti u obzir trajanje radnog odnosa, starost i obveze uzdržavanja koje terete radnika (čl. 115. st. 2. ZR-a) ali tuženik smije primijeniti i druge kriterije, tj. starosnu dob, zdravstveno stanje, izostanke s rada (bolovanje), kvalificiranost tako da je tuženik primijenio sve opisane kriterije i utvrdio ispunjenje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju, a obzirom da je tuženik u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvršio reorganizaciju rada tako da je smanjio broj radnika i ukinuo određena radna mjesta, što je autonomno pravo poslodavca.

21. Tužitelj nasuprot tome pak u iskazu navodi kako su u organizacijskoj jedinici lučko transportnih radnika kolektivnim viškom utvrđeni RČ i on, dok da za druge ne zna pa je dakle sud utvrdio kako je tuženik postupio sukladno odredbama čl. 115. st. 1. toč. 1. i čl. 115. st. 2. ZR-a, vodeći računa o zakonskim kriterijima, dok je u odnosu na dodatne kriterije, koje je ovlašten propisivati, postupao na način da ih je primjenjivao na isti način prema svim radnicima.

22. Stoga zaključno valja naglasiti kako u ovom postupku nisu odlučni razlozi za osobno uvjetovani otkaz koji uopće sa strane tuženika nije niti izjavljen, niti je isto predmet spora, iako isto u suštini tužitelj navodi u žalbi pozivajući se na mnogobrojne okolnosti koje se tiču njegova zdravstvenog stanja, već se radi isključivo o poslovno uvjetovanom otkazu, za kojeg je tuženik u svemu ispoštovao sve razloge koji su propisani, kako je naprijed obrazloženo. Tužitelj konačno svojim tvrdnjama iznosi proturječje u pravcu toga što traži da ga se vrati na rad na radno mjesto za koje konačno i sam navodi kako za isto nema potrebnu radnu sposobnost, a to nije pitanje ovog postupka jer sam tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da bi pokrenuo kakav postupak u kojem bi njegova radna sposobnost bila ocjenjivana, pa proizlazi da je sve zakonske kriterije kako je naprijed obrazloženo tuženik pri otkazivanju radnog odnosa ispoštovao, uključujući i zdravstvenu sposobnost tužitelja prema činjenicama kojima je raspolagao i koje su bile valjano utvrđenje u postupku otkazivanja te savjetovanja s radničkim vijećem koji je prethodio.

23. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke. Tužitelj sa žalbom nije uspio, a tuženikov odgovor na istu nije bio neophodan za vođenje parnice, pa je temeljem čl. 166. ZPP u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat