Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-588/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Crnkić Gotovac & Erceg iz Zagreba, Radnička cesta 30, protiv tuženika HŽ CARGO d.o.o., Zagreb, Heinzelova 51, OIB 08720210702, zastupan po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku iz Zagreba, II. Barilovićka 7, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj PR-72/2023-50 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća dana 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj PR-72/2023-50 od 22. travnja 2024. u dijelu pod toč. I i III izreke.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj PR-72/2023-50 od 22. travnja 2024. u dijelu pod toč. II i III izreke.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbi.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnim i nedopuštenim otkaz radnog odnosa tužiteljice kod tuženika izjavljen Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o broj 831/12 od 10. prosinca 2012. donesenom dana 21. listopada 2014. pod brojem 3346/14, te se utvrđuje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao. No, pod toč. II izreke odbija se dio tužbenog zahtjeva radi vraćanja na rad tužiteljice na radno mjesto Glavnog inženjera za organizaciju rada sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme broj 831/12 od dana 10. prosinca 2012. Konačno, pod toč. III izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2024. do isplate.

2. Protiv ove odluke žalbu u usvajajućem dijelu izjavljuje tuženik zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 57/11, 25/13, 28/13, 89714-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) s prijedlogom za preinačavanje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda, k.

3. Protiv ove odluke žalbu u odbijajućem dijelu izjavljuje i tužitelj zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 57/11, 25/13, 28/13, 89714-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) s prijedlogom za preinačavanje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda,.

4. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj se protivi navodima žalbe i predlaže u tom dijelu pobijanu odluku potvrditi te žalbu druge strane odbiti.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Odlukom Vrhovnog suda RH Rev-3674/2018 ukinute su u ovom predmetu ranije odluke budući je prvostupanjskom presudom ranije bio odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, te je ista po žalbi tužitelja bila potvrđena. Vrhovni sud RH utvrdio je kako je predmet spora zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao te zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad. Polazeći od toga da je tužiteljica kod tuženika imala status sindikalnog povjerenika, ali ne i zaštićenog povjerenika (kojih je kod tuženika ukupno bilo 11), da se tuženik prilikom donošenja programa zbrinjavanja viška radnika valjano savjetovao s radničkim vijećem Direkcije, kojoj organizacijskoj jedinici je pripadala tužiteljica, da je kod tuženika, uslijed gospodarskih i organizacijskih razloga, došlo do smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu glavni inženjer za organizaciju rada, da je tužiteljica proglašena tehnološkim viškom u smislu odredbe članka 73. Kolektivnog ugovora, budući da ista, nakon stupanja na snagu Pravilnika o organizaciji poslodavca (tuženika) od 4. veljače 2014., više nije ispunjavala uvjete za radno mjesto glavnog inženjera za organizaciju rada (visoka stručna sprema, 3 godine radnog iskustva, stručni ispit, strani jezik), te da tužiteljica, unatoč postojanju ugovora o radu za radno mjesto glavnog inženjera za organizaciju rada, poslove tog radnog mjesta nikada nije obavljala, već da je poslove tog radnog mjesta obavljao GI, dok da je ona faktično obavljala poslove radnog mjesta samostalnog referenta za nabavu usluga i radova, s kojeg radnog mjesta je samo formalno početkom 2013. prebačena na mjesto glavnog inženjera za organizaciju rada, bilo je sporno uživa li tužiteljica zaštitu u smislu čl. 188. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17 i 98/19, dalje ZOR), jer da je autonomno pravo poslodavca uređivati i organizirati proces rada sukladno zahtjevima pojedinog radnog mjesta svojim mogućnostima i potrebama. tužiteljica je istakla kako je u vrijeme otkazivanja uživala zaštitu kao sindikalni povjerenik, slijedom čega da joj tuženik nije smio otkazati ugovor o radu bez suglasnosti sindikata a Vrhovni sud RH utvrdio je kako svi sindikalni povjerenici, kojih s obzirom na slobodu sindikalnog organiziranja, može biti neodređen broj, ne uživaju zaštitu u smislu odredbe članka 188. ZR, već je ta zaštita pružena samo onim sindikalnim povjerenicima koji su kao zaštićeni utvrđeni sukladno odredbi članka 188. stavak 5. ZR u vezi članka 142. ZR.

8. Sama okolnost da je poslodavac obaviješten po sindikatu da je određeni radnik imenovan sindikalnim povjerenikom kod poslodavca, u situaciji kada kod sindikata djeluje više sindikata i sindikalnih povjerenika, ne daje tom radniku svojstvo zaštićenog sindikalnog povjerenika, pa tužiteljica nije dokazala da je uživala zaštitu iz članka 188. stavak 1. ZR, jer nije dokazala da se nalazila na popisu zaštićenih sindikalnih povjerenika kojih je, prema evidenciji članstva u sindikatima iz siječnja 2014., bilo 11 i koji popis je tuženiku dostavio Sindikat željezničara Hrvatske te tako i nije odlučno je li i kojem od radnika s popisa zaštićenih povjerenika otkazan ugovor o radu već da je odlučno isključivo to je li ona imala status sindikalnog povjerenika koji uživa zaštitu od otkazivanja, a koju činjenicu tužiteljica nije dokazala.

9. No, Vrhovni sud utvrdio je kako je tužiteljici otkazan ugovor o radu od 10. prosinca 2012. za radno mjesto glavnog inženjera za organizaciju rada i unatoč tome što je tuženik, obrazlažući pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu, iznosio razloge zbog kojih je prestala potreba za obavljanjem poslova tog radnog mjesta, dok je utvrđeno kako tužiteljica faktično nikada nije obavljala poslove tog radnog mjesta, jer da za to radno mjesto nije imala odgovarajuću stručnu spremu, položen stručni ispit i odgovarajuće iskustvo, pa da je stoga poslove tog radnog mjesta obavljao isključivo GI, dok je tužiteljica faktično nastavila obavljati poslove svog ranijeg radnog mjesta-samostalnog referenta za nabavu usluga i roba.

10. Stoga Vrhovni sud utvrđuje kako je u ovom predmetu relevantno ono radno mjesto za koje postoji ugovor o radu. Iako se prema članku 14. stavku 1. ZR, ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, eventualni propust ugovornih strana (radnika i poslodavca) da sklope ugovor o pisanom obliku, ne utječe na valjanost i postojanje usmeno sklopljenog ugovora o radu pa je prihvatljivo stanovište kako je tužiteljica, unatoč postojanju pisanog ugovora o radu za jedno radno mjesto, na temelju usmeno sklopljenog ugovora o radu, kod tuženika bila zaposlena na drugom radnom mjestu ali se tada dopuštenost otkaza ugovora o radu iz članka 115. stavak 1. točka 1. ZR, odnosno prestanak potrebe za obavljanjem posla trebala utvrđivati i prosuđivati s obzirom na one poslove koje je tužiteljica faktično obavljala, a ne s obzirom na poslove koji su samo formalno bili naznačeni u pisanom ugovoru o radu.

11. Sud prvog stupnja djelomično usvaja zahtjev temeljeći svoju odluku na činjenici kako je dopušteno utvrđenje da je tužiteljica radila temeljem usmeno sklopljenog ugovora o radu pa da je ista bila zaposlena na radnom mjestu samostalni referent za nabavu usluga i roba, pri čemu da tuženik nije dokazao kako je razmatrao potrebu za prestankom obavljanja poslova tog radnog mjesta, dok je pravilnikom tuženika od 20. veljače 2013. utvrđeno kako je za radno mjesto samostalni referent za nabavu roba predviđen jedan izvršitelj, a tuženik da sam tvrdi kako su na radnom mjestu za koje je tužiteljica faktično obavljala poslove i imala sklopljeni usmeni ugovor o radu zaposlene V G i TI koji da su imali ugovore o radu u trenutku donošenja odluke o otkazu tužiteljici pa da je time tuženikova odluka o otkazu nedopuštena, jer tuženik nije otkazao ugovor o radu za radno mjesto poslove kojeg je tužiteljica radila te nije dokazao da je na tom mjestu došlo do promjena u pogledu prestanka potrebe za obavljanjem poslova. No, tužiteljica je imala sklopljen usmeni ugovor o radu za drugo radno mjesto, a ne za mjesto glavnog inženjera za kojeg je imala zaključen pisani ugovor o radu, te sud utvrđuje kako je neosnovano traženje tužiteljice za vraćanje na rad na radno mjesto za koje nema sklopljen ugovor o radu.

12. Tuženik u svojoj žalbi navodi da tužiteljica nije imala usmeno sklopljeni ugovor o radu pa da sud ne obrazlaže na koji način je tuženik mogao otkazati ugovor o radu koji s tužiteljicom nije niti sklopio, već da je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu za radno mjesto glavnog inženjera za organizaciju rada i tuženik je mogao otkazati samo ugovor o radu za to radno mjesto, a što je i učinio. Navod da su stranke sklopile usmeni ugovor o radu za radno mjesto samostalni referent za nabavu usluga i roba nema uporišta u stanju spisa, a i tada da je tužiteljica morala tražiti utvrđenje da je takav ugovor o radu sklopljen.

13. Tužiteljica pak u svojoj žalbi ističe kako ju je sud lišio mogućnosti da ostvari pravo na vraćanje na posao iako radni odnos nije prestao, te je zahtjev za vraćanje na rad upravo na radno mjesto iz nezakonito otkazanog ugovora o radu jedini logičan i ispravan zahtjev pa da utvrđenje suda o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu koji je sklopljen radi obavljanja poslova određenog radnog mjesta daje utemeljenje zahtjevu tužiteljice da je se vrati upravo na te poslove, budući da je ista mogla tražiti samo vraćanje u pravnu poziciju svog ugovora o radu, takvog kakvog je imala sklopljenog a ne nikakvog usmenog ugovora, kojeg je tuženik nezakonito otkazao a to predstavlja propust na strani tuženika koji je otkazao ugovor o radu bez valjanog razloga.

14. No, sud pravilno u pobijanoj odluci utvrđuje kako je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 7. ožujka 2014. tužiteljici otkazuje Ugovor o radu na poslovima glavnog inženjera za organizaciju rada, zbog toga što je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga došlo do smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu glavni inženjer za organizaciju rada, te je Pravilnikom o organizaciji poslodavca, koji je u primjeni od 1. ožujka 2014., tehnološki višak radnika nastao zbog ukidanja, odnosno smanjenja potrebnih radnih mjesta, koja su nastala uslijed spajanja i ukidanja organizacijskih jedinica, pa je tako došlo i do smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu glavni inženjer za organizaciju rada, a sukladno kriterijima iz odredbe članka 73. Kolektivnog ugovora je radnicu proglasio tehnološkim viškom kao radnicu koja ne zadovoljava uvjete propisane Pravilnikom o organizaciji.

15. Nasuprot tome, temeljem provedenih dokaza pravilno je sud utvrdio kako tužiteljica zapravo uistinu nikada nije obavljala poslove za koje ima potpisan Ugovor o radu, dok je svjedok GI, koji je obavljao poslove glavnog referenta za tarifne propise u međunarodnom prometu, istovremeno obavljao poslove tužiteljičinog radnog mjesta, odnosno glavnog inženjera za organizaciju rada a do otkaza tužiteljici je došlo temeljem odluke da se mijenja broj izvršitelja na radnom mjestu, a da tužiteljica nije radila taj posao, već da je zapravo imala Ugovor za radno mjesto samostalnog referenta za nabavu usluga i radova, iako su joj prethodnici dali Ugovor o radu za glavnog inženjera za organizaciju rada u kojoj ona nije nikada radila, već je obavljala poslove prethodnog radnog mjesta, te je reorganizacijom došlo do objedinjavanja dva radna mjesta, tako je došlo do spajanja poslova glavnog referenta za međunarodne propise i glavnog inženjera za organizaciju rada kada su ta dva radna mjesta objedinjena u mjesto glavnog inženjera, a za koje radno mjesto ispunjava uvjete GI.

16. Stoga i ovaj sud prihvaća utvrđenje suda prvog stupnja o tome kako tuženik nije dokazao da je razmatrao potrebu za prestankom obavljanja poslova radnog mjesta koje je tužiteljica faktično obavljala, a teret dokaza je na tuženiku jer je za radno mjesto samostalni referent za nabavu roba predviđen jedan izvršitelj, a tuženik je sam ustvrdio kako je na radnom mjestu za koje je tužiteljica faktično obavljala poslove i imala sklopljeni usmeni ugovor o radu radilo više radnika koji su imali ugovore o radu u trenutku donošenja odluke o otkazu tužiteljici. Stoga pravilno sud utvrđuje kako je Odluka o otkazu nedopuštena, jer tuženik nije otkazao ugovor o radu za radno mjesto samostalni referent za nabavu usluga i roba na kojem je tužiteljica faktično radila, niti je dokazao da je na tom mjestu došlo do promjena u pogledu prestanka potrebe za obavljanjem poslova tog radnog mjesta, pa radni odnos nije prestao temeljem navedene odluke, dok u pogledu zahtjeva tužiteljice za vraćanje na rad sud pravilno utvrđuje kako je isti neosnovan jer je tužiteljica imala sklopljen usmeni ugovor o radu za drugo radno mjesto, a ne za mjesto glavnog inženjera, te je neosnovano traženje tužiteljice za vraćanje na rad na radno mjesto za koje nema sklopljen ugovor o radu niti radi na njemu.

17. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP valjalo je žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu a kako iste nisu uspjele u tijeku žalbenog postupka, odbijen je i zahtjev stranaka za dosuđenje troškova povodom istog.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Darija Horvat