Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-937/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici mr.sc. Gordani Šimunov, odvjetnici u Zadru, Mihovila Klaića 9/1, protiv 1-tuženika LIPA d.o.o. Zemunik Donji, Smoković 23a, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2- tuženika EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukušić, Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, Stjepana Radića 8, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-31/2024-8 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-31/2024-8 od 27. rujna 2024. u točki II izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-31/2024-8 od 27. rujna 2024. u točki II izreke.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na poništenje Sporazuma o otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2019. te Sporazuma o raskidu ugovora o radu od 31. srpnja 2018. (točka I izreke). Nadalje nalaženo je tuženiku vratiti tužitelja u radni odnos na radno mjesto tesara ili druge odgovarajuće poslove (točka II izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu naknade izgubljene dobiti povučena (točka I izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka II izreke).

3. Presudu u točki II izreke i prvostupanjsko rješenje u točki II izreke pobija tuženi zbog svih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu i prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda odnosno podredno da istu u pobijanom dijelu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Traži trošak žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode žalbe te predlaže da sud drugog stupnja istu kao neosnovanu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za poništenje sporazuma od 31. srpnja 2018. i sporazuma od 31. svibnja 2019. o otkazu ugovora o radu koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da iste nije potpisao već je na istima tuženik krivotvorio njegov potpis kao i zahtjev za vraćanje tužitelja u radni odnos na radno mjesto tesara ili druge odgovarajuće poslove kod tuženika.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporo da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika te da je od strane tuženika odjavljen sa fondova mirovinskog i zdravstvenog osiguranja s danom 1. kolovoza 2018. te s danom 31. svibnja 2019.

8. Pošavši od utvrđenja da je tužba koju tužitelj podnosi radi poništaja predmetnih sporazuma podnesena u rokovima propisanim čl. 335. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO), da je tužitelj u konkretnom slučaju saznao za povredu svojih prava iz radnog odnosa 27. rujna 2019. kada je zaprimio dopis Državnog inspektorata iz kojeg je izričito i nedvojbeno saznao o postojanju i detaljima sadržaja odluke kojim mu se vrijeđaju prava iz radnog odnosa a ne u trenutku usmene obavijesti o postojanju predmetnih sporazuma koju mu pri tome nije dana od strane poslodavca već od treće osobe u sklopu usmenog razgovora održanog 8. kolovoza 2019. o tome da je on odjavljen s radnog mjesta temeljem sporazuma o otkazu ugovora o radu, da je tužitelj tuženiku podnio zamolbu za povratak na posao od 9. listopada 2019. koja prema ocjeni prvostupanjskog suda predstavlja zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa u smislu čl. 133. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19 u daljnjem tekstu: ZR), da je isti tužitelj tuženiku kao poslodavcu dostavio 11. listopada 2019. koji je on zaprimio 14. listopada 2019. sud prvog stupnja utvrdio je da je zahtjev za zaštitu prava tužitelj podnio u roku iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR te, s obzirom da je tužbu u ovoj pravnoj stvari sa zahtjevom za vračanje na rad podnio 13. studenog 2019., tužbu kojom traži povratak na rad, podnio u roku propisanom čl. 133. st. 1. i 2. ZR.

9. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da tužitelj nije potpisao sporazumni raskid ugovora o radu od 31. svibnja 2019. (koji tužitelj u tužbi označava kao sporazum o otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2019.) niti sporazum o raskidu ugovora o radu od 31. srpnja 2018. sud prvog stupnja zaključio je da isti nisu pobojni u smislu čl. 330. ZOO pa da tužitelj ne može osnovano temeljem čl. 331. ZOO zahtijevati poništaj istih jer ukoliko, kao u ovoj pravnoj stvari, ugovor jedna ugovorna strana nije potpisala ona ugovor nije sklopila pa ugovor nije niti nastao već se u tom slučaju radi o nepostojećem ugovoru, a ne o postojećem ali pobojnom ugovoru posljedično čemu je utvrdio da u dijelu kojim tužitelj traži poništaj istih njegov zahtjev nije osnovan. Nadalje, imajući u vidu da sporazumi o raskidu ugovora o radu tužitelja ne egzistiraju te da tuženik u ovom postupku niti tvrdio niti dokazao da bi radni odnos stranaka prestao na neki drugi način propisan čl. 112. ZR, sud prvog stupnja utvrdivši da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao a da je tuženik kao poslodavac u smislu odredbe čl. 7. st. 1. ZR dužan tužitelju dati posao i za obavljeni posao mu isplatiti plaću, zahtjev tužitelja za vračanje na rad ocijenio je osnovanim te isti prihvatio. 10. Sud prvog stupnja sastavio je presudu i rješenje u pobijanom dijelu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda i rješenje u tom dijelu ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka tuženik ukazuje u svojoj žalbi. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP budući je odlučivao u okviru zahtjeva tužitelja koji je još u tužbi (list 7 do 9 spisa) postavio zahtjev za vračanje na rad bez navođenja, kako to pogrešno tuženik navodi u žalbi, razdoblja u (samo) kojem traži vračanje na rad.

11. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

12. U obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja reproducirao je iskaz tužitelja te je istom povjerovao navodeći da je njegov iskaz logičan i uvjerljiv a iz kojeg je utvrdio da tužitelj predmetne sporazume nije potpisao, dok suprotnim navodima tuženika, iznesenim tijekom postupka, pak nije poklonio vjeru jer su njegovi navodi suprotni kako iskazu tužitelja tako i ostalim provedenim dokazima (iskazu svjedokinje FĆG). Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao da bi tužitelj vlastoručno potpisao predmetne sporazume prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tuženika u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj je tužitelj iste potpisao, a vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a), osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da niti jedan saslušani svjedok nije iskazao da bi imao saznanja o tome da bi tužitelj predmetne sporazume potpisao, da je tužitelj uvjerljivo iskazao da iste nije potpisao niti o istima imao saznanja sve dok nije dobio obavijest da ga je tuženik odjavio sa nadležnih fondova a koje navode je potvrdila i svjedokinja FĆG koja je u to doba bila sa tuženikom u ljubavnoj vezi te imala neposredna saznanja o odnosu tužitelja sa tuženikom, a pogotovo imajući u vidu da tuženik tijekom postupka, na kojem je bio teret dokazivanja činjenice da je tužitelj predmetne sporazume vlastoručno potpisao s obzirom da je tuženik takvu činjenicu osporavao, nije niti predložio provođenje grafološkog vještačenja kojim bi tu činjenicu eventualno mogao dokazati. Na žalbene navode kojim tuženik tvrdi da je tužitelj trebao dokazati činjenicu da se na predmetnim sporazumima ne nalazi njegov potpis i to grafološkim vještačenjem valja reći da je prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da je u postupku teret dokaza na onoj strani koja tvrdi da određena činjenica ili pravni odnos postoji. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju tuženik tvrdi da se na predmetnim sporazumima nalazi potpis tužitelja sukladno naprijed navedenom na njemu je bio teret dokaza onoga što tvrdi odnosno vjerodostojnosti potpisa tužitelja na istima.

12.1. Imajući u vidu sve navedeno žalbeni navodi tuženika kojim ističe kako je sud navedenu činjenicu jedino mogao utvrditi grafološkim vještačenjem (koji dokaz tuženik nije predložio) ukazuju se neosnovanim jer je sud temeljem raspoloživih i izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj dokazao svoje tvrdnje da predmetne sporazume nije potpisao te za to svoje utvrđenje dao valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Posljedično navedenom, suprotno žalbenim navodima tužitelj je u ovoj pravnoj stvari svoju tvrdnju da predmetne sporazume nije potpisao niti o njima imao saznanja dok nije saznao da ga je tuženik odjavio sa nadležnih fondova dokazao, dok svoje (suprotne) tvrdnje tuženik nije ničime dokazao.

13. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da navedeni sporazumi, kako nisu potpisani po tužitelju, nisu niti nastali pa kao takvi ne proizvode pravne učinke odnosno da temeljem istih tužitelju nije prestao ugovor o radu sklopljen sa tuženikom kao poslodavcem. Nastavno tome, a imajući u vidu da tuženik nije niti tvrdio (niti dokazao) da bi tužiteljev ugovor o radu prestao na neki drugi način propisan čl. 112. ZR, pravilnom primjenom materijalnog prava, imajući pri tome u vidu da su čl. 7. st. 1. ZR propisane temeljene obveze iz radnog odnosa i to na način da je obveza poslodavca radniku dati posao koji je radnik dužan izvršavati po nalogu poslodavca danom u skladu sa vrstom i naravi posla te da u žalbenom postupku utvrđenje suda prvog stupnja o pravovremenosti tužbe tužitelja u tom dijelu po tuženiku i nije bilo osporeno, sud prvog stupnja naložio je tuženiku da tužitelja vrati na rad na poslove i radne zadatke koje se obvezao ugovorom o radu obavljati za tuženika kao poslodavca.

14. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za vračanja na rad.

15. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, utemeljena na odredbi čl. 154. st. 4 ZPP, s obzirom da su stranake uspjele u sporu u približno jednakim dijelovima. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedene odredbe ZPP.

16. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu.

17. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš