REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1340/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E90 d.o.o. iz Zagreba, Oriovačka ulica 17, OIB: 89040102278, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Smoljan, odvjetnik u Zagrebu, Klaićeva 48, protiv tuženika MISTI GRADNJA d.o.o. iz Hrvatskog Leskovca, Zastavnice 20c, OIB: 76547337883, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1937/2021-46 od 25. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1937/2021-46 od 25. siječnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba poslovni broj Ovrv-724/21 od 25. kolovoza 2021. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.854,51 EUR sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 11.923,84 EUR od 21. listopada 2018. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena i
- na iznos od 7.930,67 EUR od 26. rujna 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i za troškove ovršnog postupka u iznosu od 199,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i točka III. izreke navedene presude.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1937/21-46 od 25. siječnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju dio zateznih kamata koje teku na iznos od 7.930,67 EUR i sudi:
Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Matoša poslovni broj Ovrv-724/2021 od 25. kolovoza 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate koja na iznos od 7.930,67 EUR teku od 30. kolovoza 2018. do 25. rujna 2018. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točki II. i.
IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1937/2021-46 od 25. siječnja 2024.
II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1937/2021-46 od 25. siječnja 2024.
III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika i tužitelja za naknadom troška drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski je sud održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba poslovni broj Ovrv-724/21 od 25. kolovoza 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 19.854,51 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude, kao i ovršni trošak u iznosu od 199,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2021. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud ukinuo navedeni platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 92,91 EUR s pripadajućim kamatama, zatim zatezne kamate koje na iznos od 11.923,84 EUR teku od 30. kolovoza 2018. do 20. listopada 2018. te dio zateznih kamata na iznos od 7.939,67 EUR, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 8,30 EUR s pripadajućim kamatama te dio zateznih kamate na odmjereni trošak ovršnog postupka pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.569,43 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka III. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.117,42 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2024. do isplate (točka IV. izreke presude). Osim toga, prvostupanjski je sud rješenjem istog poslovnog broja i datuma odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška pristupa na ročište od 18. travnja 2023. temeljen na načelu krivnje. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj osnovano potražuje od tuženika cijenu izvedenih elektroinstalaterskih radova koje je izvelo trgovačko društvo Euro Omega Gradnja d.o.o., a koje društvo je ugovorom o cesiji prenijelo na tužitelja svoje, u ovom sporu utuženo, potraživanje prema tuženiku (osim za iznos od 92,91 EUR). Pri tome, prvostupanjski sud je ocijenio da za osnovanost tužiteljeva potraživanja nije odlučna činjenica što cedent prije pokretanja ovog spora o cesiji nije obavijestio tuženika (premda iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu FŠ proizlazi da je tuženik obaviješten o ustupu tražbine) budući da tuženik utuženo potraživanje nije podmirio (ni) cedentu. Nadalje, sud prvog stupnja je ocijenio da nije osnovan tuženikov materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja, ali ni prigovor nedostataka izvedenih radova budući da tuženik nije dokazao postojanje tih nedostataka, a k tome tuženik je prema iskazu svog zastupnika po zakonu FŠ knjižio u svojim poslovnim knjigama privremene i okončanu situaciju (štoviše, tuženik je naknadno asignacijama djelomično podmirio cijenu radova iz okončane situacije) pa stoga tužitelj osnovano potražuje cijenu kako radova izvedenih po Ugovoru o izvođenju elektroinstalaterskih radova od 15. ožujka 2018. kojeg su sklopili Euro Omega Gradnja d.o.o. i tuženik, tako i cijenu naknadnih radova koje je izvelo navedeno trgovačko društvo. Osim toga, prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari jer je spor kojeg je protiv tuženika pokrenulo trgovačko društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. radi naplate istog potraživanja pravomoćno okončan povlačenjem tužbe (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1402/19 od 8. veljače 2021.). Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, s time da je u odnosu na tuženikov zahtjev za naknadom troška pristupu ročištu od 18. travnja 2023. ocijenio da je to ročište odgođeno zbog nepristupanja svjedokinje EŠ, a ne uslijed nepravovremene tužiteljeve dostave podneska tuženiku pa stoga tuženik neosnovano potražuje taj trošak prema članku 156. stavku 1. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv presude i rješenja žalbu je podnio tuženik pobijajući te odluke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da prvostupanjska odluka sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka nerazumljiva, a ujedno proturječi razlozima same odluke. Sud je propustio utvrditi odlučne činjenice slijedom čega je o činjeničnom stanju zauzeo pogrešan zaključak uz istovremeno pogrešnu primjenu materijalnog prava. Žalitelj ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te da privremene situacije nisu dostavljene u spis predmeta pa stoga iz provedenih dokaza nije moguće nedvojbeno utvrditi koji dio tužbenog zahtjeva je dospio u kojem trenutku odnosno koji su radovi ispostavljeni na temelju koje situacije i koji dio tužbenog zahtjeva se odnosi na ugovorene, a koji na vantroškovničke radove. Zato je sud primjenom pravila o teretu dokaza trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Iz priložene dokumentacije u spisu koja je očito neuredno vođena od strane društva Euro Omega Gradnja d.o.o. s kojim je tuženik zaključio Ugovor o izvođenju elektroinstalaterskih radova ne proizlazi osnovanost ni visina utuženog potraživanja. Nesporno je da je tuženik knjižio predmetne privremene situacije koje su mu dostavljene, no knjižio ih je sukladno zakonskoj obvezi urednog vođenja poslovnih knjiga, a nesporno je da je tuženik nakon primitka okončane situacije broj 086-001-01 od 21. rujna 2018. društvu Euro Omega Gradnja d.o.o. platio putem dviju asignacija nesporni iznos od 76.000,00 kn, no to ne znači priznanje cjelokupnog duga što je točno utvrdio i prvostupanjski sud. Međutim, unatoč tom svom stavu, sud prvog stupnja je zauzeo dijametralno suprotno stajalište prebacujući teret dokazivanja na tuženika. Nadalje, premda spisu nisu priložene privremene situacije niti je iz okončane situacije vidljivo na koji dio utuženog potraživanja otpadaju vantroškovnički radovi, sud se unatoč tome upustio u utvrđivanje rokova dospijeća privremenih situacija dovodeći u vezu ugovoreni rok plaćanja po mjesečnim privremenim situacijama s datumima izdavanja tih situacija. Prema tome, sud prvog stupnja je na temelju nepostojećih privremenim situacija, to jest bez uvida u iste te uvida na koji dio utuženog potraživanja otpadaju vantroškovnički radovi, konstatirao rokove dospijeća privremenih situacija koje zatim dovodi u vezu s pitanjem zastare predmetnih potraživanja. Žalitelj osporava i pravno shvaćanje suda da je tuženik bio pasivan te da se od tužitelja ne može očekivati da dokazuje apsolutne sve činjenice u postupku, posebno one koje tuženik samo paušalno osporava, a ničim ne dokazuje čime sud relativizira teret dokazivanja. U nastavku žalbe žalitelj ističe da radove nije platio jer nisu izvršeni sukladno dogovoru, a što je predmet ovog spora te se pri tome poziva na iskaze svjedoka ŠŠ (direktora društva Liquidus projekti d.o.o.) koji je bio investitor radova na predmetnom objektu i ĐŠ koji je kao nadzorni inženjer provodio stručni nadzor nad elektroinstalaterskim radovima na istom objektu, a prema kojima prednik tužitelja nije izveo sve radove radi čega su morali biti angažirani dodatni izvođači. Tuženik se u žalbi osvrće na pravomoćno rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-1402/19 od 8. veljače 2021. te smatra da, premda tim rješenjem nije meritorno odlučeno o spornom potraživanju, u tom postupku je prednik tužitelja (tužitelj u tom postupku) trebao obavijestiti o promjeni vjerovnika, a što ni on ni (u ovom postupku) tužitelj nisu učinili kao što je (ovdje) tužitelj trebao stupiti u tu parnicu te bi to predstavljalo subjektivnu preinaku tužbe pa bi taj postupak bio nastavljen i dovršen meritornom odlukom. Žalitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da usvoji žalbu u cijelosti i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a tužitelja obveže na naknadu cjelokupnog parničnog troška, podredno da ukine pobijanu odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; žalitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 1.027,18 EUR.
Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom ponavlja što sve tuženik navodi u žalbi te ističe da je tuženik i tokom provedenog postupka i u žalbi nedosljedan i kontradiktoran u svojim navodima uslijed čega je njegova žalba neosnovana i ničim ne dovodi u pitanje činjenice koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. U odnosu na navod tuženika da nije obaviješten o promjeni vjerovnika, tužitelj ističe da je direktor tuženika FŠ na ročištu od 14. veljače 2023. naveo da je dobio obavijest o prijenosu potraživanja društva Euro Omega Gradnja d.o.o. na tužitelja. Nadalje, tužitelj ističe da je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) naveo da radovi nisu izvedeni na način i u rokovima kako je bilo ugovoreno te da okončana situacija nikada nije predana i ovjerena, a privremene situacije su jednostrano sačinjene i iste ne predstavljaju vjerodostojan dokument. Međutim, nakon što je tužitelj u podnesku od 17. lipnja 2022. osporio te navode tuženika i dostavio u spis određenu dokumentaciju, tuženik je u podnesku od 18. srpnja 2022. naveo da tužitelj nije dokazao da su radovi izvršeni i da okončana situacija ne predstavlja vjerodostojan dokument, kao i to da tužitelj nije otklonio nedostatke izvedenih radova te da je tuženik morao zbog nedostataka angažirati druge izvođače. Tužitelj ističe da su takvi paušalni prigovori u dokaznom postupku u potpunosti demantirani dokumentacijom koju je dostavio tužitelj, ali i izjavom direktora tuženika FŠ s ročišta od 14. veljače 2023. koji je izjavio da nije imao primjedbe na zaprimljene privremene i okončane situacije odnosno da „zaprimljenoj dokumentaciji koja se odnosi na privremene i okončanu situaciju nismo imali primjedbi ni reklamacija”. Vezano uz vantroškovničke radove tužitelj ponavlja kako je tuženik u podnesku od 17. lipnja 2022. izrekom naveo da je iznos plaćenih radova tužitelju i veći od ugovorenih radova jer su priznati i vantroškovnički radovi tako da vantroškovnički radovi ni po čemu nisu sporni. Prema tome, budući da je direktor tuženika FŠ u svom iskazu naveo da je sve plaćeno po privremenim i okončanoj situaciji (što nije točno, jer u protivnom ne bi bilo ovog spora), a k tome tužitelj je dostavio sudu analitičku karticu tuženika od 29. siječnja 2019. iz koje je vidljivo da tuženik u svojim poslovnim knjigama ima evidentiranu nepodmirenu tražbinu prema tužitelju odnosno njegovu predniku. Osim toga, tužitelj je prije zaključenja prethodnog postupka predložio da se provede financijsko vještačenje na okolnost izvršenih plaćanja po privremenim i okončanoj situaciji to jest radi utvrđenja visine duga budući da je zastupnik po zakonu tuženika u svom iskazu neistinito naveo da je sve platio po tim situacijama. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik nije dokazao da tužitelj (njegov prednik) nije izveo sve radove kao i da je na izvedenim radovima bilo nedostataka te ističe dio iskaza FŠ prema kojem proizlazi da on nije zvao tužitelja na otklanjanje nedostataka. Nadalje, s obzirom da tuženik nije dostavio nikakvu dokumentaciju da bi bio terećen od strane investitora za radove koje je izveo prednik tuženika i da se toga nota bene ne sjeća, znači da se radi o paušalnom i neutemeljenom prigovoru tuženika. Tužitelj predlaže da se odbije tuženikova žalba i potvrdi pobijana presuda te naloži tuženiku da tužitelju naknadi trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 686,48 EUR.
3. Tuženikova žalba djelomično nije osnovana, djelomično je osnovana i djelomično je nedopuštena.
Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i III. njezine izreke u smislu odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku u dijelu u kojem je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika, osim u dijelu u kojem je obvezao tuženika da tužitelju naknadi zatezne kamate koje na iznos od 7.930,67 EUR teku od 30. kolovoza 2018. do 25. rujna 2018. u kojem je pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članka 117. Posebnih uzanci o građenju („Službeni list” SFRJ broj 18/77).
4. Prethodno, ovaj sud napominje da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da se u konkretnom predmetu ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Naime, iako je u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu koji se vodio pod poslovnim brojem Povrv-1402/19 trgovačko društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. potraživalo od (i ovdje) tuženika isto novčano potraživanje, taj je postupak pravomoćno okončan deklaratornim rješenjem o povlačenju tužbe poslovni broj Povrv-1402/19 od 8. veljače 2021. (str. 66.-67. spisa), a što je i ovaj sud utvrdio uvidom u priklopljeni spis poslovni broj Povrv-1402/19 (str. 506.-507. tog spisa, potvrda pravomoćnosti je na str. 510. tog spisa). Slijedom navedenog, budući da o osnovanosti potraživanja (ranijeg tužitelja) Euro Omega Gradnja d.o.o. protiv tuženika nije meritorno odlučeno, to se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Podredno, čak i u slučaju da je u tom sporu donesena presuda prema kojoj bi tuženik bio dužan platiti društvu Euro Omega Gradnja d.o.o. (i u ovom sporu) utuženo potraživanje, upravo zbog subjektivnih granica pravomoćnosti se ne bi radilo o pravomoćno presuđenoj stvari, to jest to ne bi bila zapreka da tužitelj u ovom sporu potražuje isto potraživanje koje je društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. ugovorom o cesiji prenijela na tužitelja – međutim, u tom slučaju bi se tuženik mogao braniti time da je on predmetno potraživanje prije obavijesti o ustupu tražbine isplatio društvu Euro Omega Gradnja d.o.o., no kako tuženik nesporno (ni) društvu Euro Omega Gradnja d.o.o. nije isplatio potraživanje koje u ovom sporu potražuje tužitelj, to pravomoćno okončani spor koji se vodio pod poslovnim brojem Povrv-1402/19 nema nikakvog utjecaja na ovaj parnični postupak.
5. U odnosu na činjenicu da tuženik nije obaviješten o ustupljenom potraživanju koju je on isticao tijekom prvostupanjskog postupka, ovaj sud prvenstveno ukazuje na to da je to tuženik neistinito isticao. Ovo iz razloga jer upravo iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu FŠ danog na ročištu za glavnu raspravu od 14. veljače 2023. proizlazi da je „dobio obavijest o prijenosu potraživanja društva Euro omega gradnja na ovdje tužitelja” (str. 96. spisa). Nadalje, neovisno od navedenog, prvostupanjski sud pozivajući se na odredbu članka 82. Zakona o obveznim odnosima pravilno smatra da obavijest cedenta cesusu o ustupu potraživanja nema nikakvog utjecaja na valjanost ugovora o ustupu potraživanja, nego je jedina posljedica propuštanja obavijesti ta da se cesus oslobađa svoje obveze ako ju je prije primitka te obavijesti ispunio cedentu. Međutim, upravo zbog toga što (ovdje) tuženik nesporno (ni) cedentu Euro Omega Gradnja d.o.o. nije isplatio utuženo potraživanje koje je Ugovorom o ustupu i prijenosu tražbine od 22. listopada 2020. sa str. 6. -8. spisa preneseno na tužitelja, to činjenica da tuženik prije pokretanja ovog spora nije bio obaviješten o ustupu potraživanja (čak i kada bi bila istinita, a što nije) nema nikakvog utjecaja na postojanje tužiteljeve aktivne građansko pravne legitimacije u ovom sporu.
6. Nadalje, premda je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio početak tijeka zastarijevanja utuženog potraživanja smatrajući da zastara započinje teći dospijećem privremenih situacija odnosno okončane situacije kao i (u odnosu na naknadne radove) trenutkom kada je tuženik postao nesavjesni stjecatelj, taj je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja. Naime, iz spisa proizlazi nespornim da je trgovačko društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. (koje je naknadno tužitelju ustupilo predmetno potraživanje prema tuženiku) kao izvoditelj radova s tuženikom kao naručiteljem radova sklopilo Ugovor o izvođenju elektroinstalaterskih radova od 15. ožujka 2018. (str. 47. -49. spisa). Jednako tako, nije sporno, a to uostalom proizlazi i iz iskaza svjedoka ŠŠ sa str. 81. spisa i svjedoka EŠ sa str. 141. spisa, da je tuženik s glavnim investitorom (naručiteljem) Liquidus Projekti d.o.o. sklopio ugovor o izvođenju radova te da su prema iskazima oba navedena svjedoka svi ugovoreni radovi kao i vantroškovnički radovi izvedeni odnosno „sve knjige koje su dane na ovjeru od strane tuženika mi smo uredno platili uz vantroškovničke radove” (iskaz svjedoka ŠŠ sa str. 81. spisa). Nadalje, prema članku 4. Ugovora o izvođenju elektroinstalaterskih radova svi radovi su trebali biti završeni do 15. srpnja 2018. (str. 48. spisa), a prema iskazu svjedoka ĐŠ sa str. 82. spisa svi radovi su dovršeni u mjesecu srpnju 2018.; uostalom, i prema građevinskom dnevniku (koji se nalazi u spisu poslovni broj Povrv-1402/19; str. 392. tog spisa) svi radovi koje je izvodilo društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. su dovršeni 13. srpnja 2018. – ovo je uostalom u svom iskazu potvrdio svjedok ĐŠ koji je obavljao nadzor nad izvođenjem građevinskih radova i koji je potpisao građevinski dnevnik.
Premda iz spisa nije moguće ispitati kada je između tuženika kao naručitelja radova i društva Euro Omega Gradnja d.o.o. obavljena primopredaja izvedenih radova, nesporno je da je to učinjeno najkasnije 27. srpnja 2018. kada je otvoren objekt (hotel) u kojem su se izvodili elektroinstalaterski radovi što znači da je najkasnije tada morala biti izvršena i primopredaja radova između glavnog naručitelja (investitora) Liqudus Projekti d.o.o. i tuženika kao (glavnog) izvođača radova budući da je tada investitor započeo koristiti objekt; da je objekt tada otvoren proizlazi iz novinskog članka Slobodne Dalmacije (u elektronskom obliku) sa str. 489. priklopljenog spisa poslovni broj Povrv-1402/19. Slijedom navedenog, premda prema podacima u spisu nije moguće utvrditi sam trenutak primopredaje svih izvršenih radova između društva Euro Omega Gradnja d.o.o. kao izvođača i tuženika kao naručitelja, tuženik je nesporno preuzeo izvedene radove najkasnije 27. srpnja 2018..
Jednako tako, premda je tuženik osporavao činjenicu da je zaprimio dvije privremene situacije (koje su izdane prije okončane situacije), iz iskaza svjedoka ŠŠ sa str. 81. spisa proizlazi da je tuženik „društvu investitora” (Liquidus Projekti d.o.o.) dostavio privremene situacije podizvođača. Prema tome, ako je tuženik dostavio privremene situacije podizvođača Euro Omega Gradnja d.o.o. glavnom naručitelju/investitoru, onda je očito da je tuženik prethodno zaprimio privremene situacije podizvođača Euro Omega Gradnja d.o.o. Osim toga, premda u spis nisu dostavljene privremene situacije, iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu FŠ proizlazi da su privremene situacije dostavljene nadzoru, a potom ih je nadzor dostavio tuženiku te da tuženik nije imao primjedbi na zaprimljene privremene i okončanu situaciju koje je knjižio u svojim poslovnim knjigama (str. 96. spisa); da je tuženik uredno knjižio privremene situacije i po njima vršio plaćanja proizlazi i iz iskaza svjedoka FŠG sa str. 83. spisa. Nadalje, iz spisa proizlazi da je društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. dana 21. rujna 2018. elektronskom poštom dostavilo tuženiku Okončanu situaciju broj 086-001-1 od 21. rujna 2018. (str. 50.-52. ovog spisa odnosno str. 119. -121. priklopljenog spisa poslovni broj Povrv-1402/19) kao i to da je tuženik (zapravo društvo Liqudus Projekti d.o.o. po uputi tuženika) na temelju dva Ugovora o uputi od 28. veljače 2019. isplatio društvu Euro Omega Gradnja d.o.o. ukupan iznos od 76.000,00 kn. Osim toga, iz kartica dobavljača tuženika (kojeg je svjedokinja EŠG prema svom iskazu sa str. 84. spisa dobila od tuženikova računovodstva, a koju činjenicu tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio pa je stoga ovaj sud smatra nespornom) proizlazi da vrijednost izvedenih radova po prvoj privremenoj situaciji iznosi 733.358,15 kn, a po drugoj privremenoj situaciji iznosi 144.067,69 kn odnosno ukupno 877.425,84 kn koliko je u okončanoj situaciji broj 086-001-01 od 21. rujna 2018. navedeno da je vrijednost radova po prethodnim situacijama (str. 52. spisa).
Međutim, neovisno o tome što je člankom 3. Ugovora o izvođenju elektroinstalaterskih radova određeno da će se plaćanje obavljati na temelju ispostavljenih građevinskih situacija s time da će se privremene situacije ispostaviti zadnjeg dana u mjesecu, a naručitelj (tuženik) ih je trebao platiti do 20-og u narednom mjesecu, to ne utječe na početak tijeka zastarijevanja utuženog potraživanja kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, privremene situacije su obračuni izvršenih radova koji se ispostavljaju tijekom građenja i to za razdoblje od mjesec dana koji prethodi ispostavi svake od tih situacija budući da prema članku 62. stavku 1. Posebnih uzanci o građenju privremene situacije ispostavlja izvođač za razdoblje od mjesec dana. Međutim, iako privremene situacije (i okončana situacija) sukladno članku 62. stavku 3. Posebnih uzanci o građenju sadrže podatke o količinama i cijeni izvedenih radova, ukupnoj vrijednosti izvedenih radova, prije isplaćenim svotama i svoti koju treba platiti na temelju ispostavljene situacije, početak zastarijevanja cijene izvedenih radova u slučaju kada su izvedeni svi građevinski radovi i kada je naručitelj preuzeo te radove ne ovisi o dospijeću svake pojedine privremene situacije nego od dana sastavljanja konačnog obračuna odnosno, ako konačni obračun između stranaka nije sačinjen (kao što je to slučaj u konkretnom sporu) od dana kad je izvođač mogao tražiti naplatu izvedenih radova prema konačnom obračunu koji bi bio završen u primjerenom roku poslije predaje završenih (ili konačno obustavljenih) radova. Prema tome, u slučaju kada su radovi dovršeni i kada je naručitelj preuzeo izvedene radove zastarijevanje potraživanja cijene izvedenih radova ne započinje teče od ispostavljanja odnosno od dospijeća svake pojedine privremene situacije nego od dana sastavljanja konačnog obračuna odnosno od dana kada je konačni obračun mogao biti sastavljen.
Naime, upravo zbog toga što je svaka ispostavljena privremena situacija (ali i okončana situacija) samo privremeni obračun izvedenih radova i što naručitelj prema odredbi članka 63. stavka 2. Posebnih uzanci o građenju mora platiti nesporni dio cijene izvedenih radova, taj obračun podliježe naknadnoj kontroli ugovornih stranaka. Dakle, isplata na temelju privremenih situacija je u stvari davanje akontacije pa se prilikom konačnog obračuna mora utvrditi koji su radovi izvedeni i po kojoj cijeni – štoviše, prema članku 119. točki 4. Posebnih uzanci o građenju konačni obračun mora sadržavati i iznos kojeg izvođač (eventualno) treba vratiti naručitelju prema nespornom dijelu konačnog obračuna.
Slijedom navedenog, budući da je (kako je to ranije navedeno u ovoj odluci) tuženik sve izvedene radove preuzeo najkasnije 27. srpnja 2018. kada je dovršena izgradnja objekta na kojem su se izvodili elektroinstalaterski radovi i kada je glavni investitor započeo koristiti objekt, to su sukladno članku 117. Posebnih uzanci o građenju Euro Omega Gradnja d.o.o. i tuženik kao ugovorne stranke iz Ugovora o izvođenju elektroinstalaterskih radova od 15. ožujka 2018. rad na konačnom obračunu trebale započeti odmah nakon primopredaje i završiti ga u roku od 60 dana od dana primopredaje, to jest najkasnije do 25. rujna 2018.. Upravo zbog toga, neovisno od činjenice što konačni obračun između ugovornih stranaka nije sačinjen, rok zastarijevanja započinje teći 26. rujna 2018. kada je izvođač Euro Omega Gradnja d.o.o. (odnosno kasnije tužitelj na kojeg je cesijom preneseno potraživanje) mogao od tuženika zahtijevati ispunjenje njegove obveze isplate cijene svih izvedenih radova. Budući da od tada, to jest od 26. rujna 2018. pa do pokretanja ovog spora 27. srpnja 2021. nije protekao ni trogodišnji zastarni rok iz članka 228. Zakona o obveznim odnosima (za ugovorene radove), pa tako ni petogodišnji rok (za vantroškovničke radove), to cjelokupno utuženo potraživanje tužitelja nije zastarjelo.
7. Nadalje, premda konačni obračun između stranaka nije sačinjen, a što je sukladno odredbi članka 120. Posebnih uzanci o građenju izvođač Euro Omega Gradnja d.o.o. mogao učiniti i samostalno (dakle, bez tuženika), to u konkretnom slučaju nema utjecaja na visinu tužiteljeva potraživanja cijene svih izvedenih radova i to kako onih koji su ugovoreni Ugovorom o izvođenju elektroinstalaterskih radova od 15. ožujka 2018. tako i onih koji su od strane izvođača Euro Omega Gradnja d.o.o. izvedeni na zahtjev tuženika. Ovo stoga jer je sama cijena svih tih radova između stranaka nesporna. Naime, budući da tuženik prema iskazu svog zastupnika po zakonu FŠ nije imao primjedbi na zaprimljene privremene i okončanu situaciju te je iste tuženik knjižio u svojim poslovnim knjigama kao i da „zaprimljenoj dokumentaciji koja se odnosi na privremene i okončanu situaciji nismo imali primjedbi ni reklamacija” (str. 96. spisa), očito je da je tuženik bio suglasan sa svim izvedenim radovima i to kako u pogledu količine tih radova tako i cijene tih radova navedene u ispostavljenim situacijama. Dakle, premda je tuženik sukladno članku 64. Posebnih uzanci o građenju mogao privremene situacije osporavati u vezi s cijenom, količinom i vrstom izvedenih radova te o spornoj svoti i razlozima osporavanja obavijestiti izvođača u roku određenom za plaćanje na temelju situacije (dakle, do 20-og u narednom mjesecu prema članku 3. Ugovora), on to nije učinio. Prema tome, premda između stranaka nije sačinjen konačni obračun, između stranaka nije bila sporna vrijednost izvedenih (ugovorenih i naknadnih) radova po svim ispostavljenim situacijama; pri tome, činjenica da Okončana situacija broj 086-001-01 od 21. rujna 2018. sa str. 52. spisa nije ovjerena od strane tuženika ni nadzornog inženjera nema nikakvog utjecaja na osnovanost tužiteljeva potraživanja (i) po toj situaciji jer prema članku 65. Posebnih uzanci o građenju ovjeravanje situacije od strane naručitelja nije uvjet za plaćanje na temelju situacije. Štoviše, premda je tuženikov zastupnik po zakonu FŠ u svom iskazu naveo da je sve po ispostavljenim situacijama plaćeno, tuženik nije dokazao tu činjenicu. Upravo zbog toga, ni činjenica što sud prvog stupnja nije ispitivao koji su radovi bile izvedeni po svakoj od ispostavljenih situacija nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, a kako to pogrešno smatra žalitelj.
8. Nadalje, prema ocijeni ovog suda tuženik je izvođaču radova Euro Omega Gradnja d.o.o. dao suglasnost za izvođenje naknadnih (vantroškovničkih) radova pa stoga sama činjenica što izvođač nije imao pisanu suglasnost tuženika za izvođenje tih radova u smislu odredbe članka 623. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima odnosno što ugovorne stranke nisu u smislu članka 35. stavka 2. Posebnih uzanci o građenju ugovorile cijenu tih vantroškovničkih / naknadnih radova nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.
Naime, odredbom članka 623. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da za svako odstupanje od projekta odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja. Nadaje, prema stavku 2. istog članka Zakona o obveznim odnosima izvođač ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove koje je izveo bez takve suglasnosti, dok se prema članku 35. stavku 2. Posebnih uzanci o građenju cijena naknadnih radova određuje ugovorom o izvođenju naknadnih radova (odredbom članka 16. stavka 3. sada važećih Posebnih uzanci o građenju – „Narodne novine” broj 137/21, koje se ne primjenjuju u ovom sporu, je propisano da izvođač ima pravo na naknadu izvantroškovničkih radova ako su ti radovi izvedeni po pisanom nalogu naručitelja).
Prema tome, iz navedenih odredbi proizlazi da za izvođenje radova koji nisu ugovoreni (u što spadaju i naknadni radovi jer ti radovi nisu prvotno ugovoreni ugovorom o građenju), izvođač mora imati pisanu suglasnost naručitelja odnosno stranke bi trebale sklopiti poseban ugovor o izvođenju naknadnih radova (odnosno dodatak ugovora o građenju kojim bi, osim izvođenja tih radova, ugovorile i cijenu tih radova). Međutim, unatoč tome što tuženik i Euro Omega Gradnja d.o.o. nesporno nisu sklopili poseban ugovor o izvođenju naknadnih radova odnosno što Euro Omega Gradnja d.o.o. kao izvođač (koji je naknadno ugovorom o cesiji utuženo potraživanje prenio na tužitelja) nije imao pisanu suglasnost tuženika kao naručitelja za izvođenje tih radova, to ne utječe na pravo tužitelja da potražuje od tuženika cijenu naknadnih radova. Naime, ovaj sud kao na primjer i u odlukama poslovni broj Pž-4248/04 od 7. veljače 2006, Pž-7864/08 od 1. kolovoza 2012., Pž-2174/11 od 15. siječnja 2014., Pž-2846/15 od 11. rujna 2017., Pž-940/21 od 27. svibnja 2021. i Pž-2474/21 od 29. lipnja 2021., ali i kao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-285/82 od 27. travnja 1982., Rev-157/87 od 7. srpnja 1987., Revt-72/04 od 13. ožujka 2008. i Revt-244/11 od 16. listopada 2013., smatra da se pravilo o nužnoj pisanoj suglasnosti primjenjuje samo onda kada izvođač želi odstupiti od projekta, ali ne i u situaciji kada izvođač izvede naknadne (dodatne) radove na zahtjev naručitelja. Dakle, pisana suglasnost naručitelja nije nužna pretpostavka zahtjeva za isplatom cijene radova za koje izvođač tvrdi da ih je izveo na naručiteljev zahtjev i time odstupio od projekta, a u konkretnom predmetu je izvođač Euro Omega Gradnja d.o.o. nesporno imao suglasnost tuženika za izvođenjem tih naknadnih radova.
Naime, iz činjenice da je prema iskazu svjedoka ŠŠ sa str. 81. spisa tuženik dostavio investitoru Liquidus Projekti d.o.o. situacije podizvođača, to je očito da je takvim postupanjem tuženika (dakle, dostavom glavnom investitoru građevinskih situacija podizvođača u kojima su navedene i cijene izvedenih naknadnih radova bez ikakvih korekcija tih cijena od strane tuženika odnosno, prema iskazu tuženikova zastupnika po zakonu FŠ, bez tuženikovih primjedbi na zaprimljene privremene i okončanu situaciju koje su knjižene u poslovnim knjigama tuženika) tuženik je konkludentno odobrio sve izvedene naknadne radove. Prema tome, upravo time što tuženik nakon zaprimanja privremenih situacija i okončane situacije u kojima su navedeni i iznosi cijene naknadnih radova (ovo je tuženik mogao vidjeti iz dokumentacije koja se odnosi na privremene i okončanu situaciju koju mu je dostavio Euro Omega Gradnja d.o.o., a na koju dokumentaciju prema iskazu tuženikova zastupnika po zakonu PŠ tuženik također nije imao nikakve primjedbe ni reklamacije; str. 96. spisa) nije osporio te situacije u vezi s cijenom, količinom i vrstom izvedenih radova u smislu članka 64. stavka 1. Posebnih uzanci o građenju, već je te situacije dostavio glavnom naručitelju radi plaćanja cijene (i) naknadnih radova iz tih situacija, tuženik je odobrio izvođenje naknadnih radova. Osim toga, tuženikov zastupnik po zakonu PŠ je u svom iskazu naveo da tužitelju nisu priznati (zapravo, nisu plaćeni) vantroškovnički radovi ne iz razloga jer ih je izvođač Euro Omega Gradnja d.o.o. izvodio bez suglasnosti tuženika nego zato što ih „nadzor i investitor nisu potpisali” – nisu potpisali građevinsku knjigu i građevinske situacije. Međutim, sama (ne)ovjera ispostavljenih građevinskih situacija i građevinske knjige od strane glavnog investitora kao treće osobe koja je prema iskazu ŠŠ uredno tuženiku platila cijenu (i) vantroškovničkih radova koji su navedeni u „svim knjigama” koje su dane na ovjeru od strane tuženika nije od utjecaja na tuženikovo odobrenje izvođenja naknadnih radova odnosno ta (ne)ovjera treće osobe ne oslobađa tuženika obveze da isplati tužitelju (i) cijenu naknadnih radova.
9. Osim toga, tuženik u ovom sporu nije dokazao da su postojali nedostaci izvedenih radova koje je izvodilo društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. Naime, premda je svjedok ŠŠ u svom iskazu naveo da je investitor morao o vlastitom trošku angažirati još četiri dodatna izvođača za izvođenje elektroinstalaterskih radova kako bi hotel bio dovršen u predviđenom roku, a za te troškove nitko nije terećen, kao i da su se radovi odnosno nedostaci otklanjali i nakon otvorenja hotela po spomenutih četiri izvođača, sud prvog stupnja pravilno u tom dijelu nije prihvatio iskaz tog svjedoka. Ovo iz razloga iz iskaza tog svjedoka nije moguće utvrditi jesu li dodatni izvođači angažirani radi izvođena radova u ugovorenom roku ili radi naknadnog otklanjanja nedostataka, a k tome iz iskaza tuženikova zastupnika po zakonu FŠ proizlazi da on ne zna jesu li bili angažirani dodatni izvođači no on ih nije angažirao. Osim toga, budući da je tuženik kao glavni izvođač bio u ugovornom odnosu s društvom Euro Omega Gradnja d.o.o. kao podizvođačem radova, tuženik je morao to društvo obavijestiti o eventualnim nedostacima izvedenog djela, no tuženikov zastupnik po zakonu FŠ je u svom iskazu sa str. 97. spisa naveo da nije siguran je li tužitelj (zapravo Euro Omega Gradnja d.o.o.) zvan na otklanjanje kakvih nedostataka „odnosno ne mogu reći za druge, ali ja ga nisam zvao, ja nisam morao angažirati nikoga drugog za radove koje je izvodio tužitelj”. Prema tome, budući da tuženik nije u smislu odredbe članka 8. Posebnih uzanci o građenju obavijestio podizvođača Euro Omega Gradnja d.o.o. o eventualnim nedostacima koji bi se pokazali tijekom izvođenja radova, to Euro Omega Gradnja d.o.o. nije ni mogla u smislu članka 82. Posebnih uzanci o građenju pristupiti otklanjanju nedostataka. Jednako tako, ako su se eventualni nedostaci pojavili nakon primopredaje objekta, to jest unutar jamčevnog roka od dvije godine propisanog člankom 85. Posebnih uzanci o građenju, tuženik je sukladno odredbi članka 84. tih Uzanci morao bez odgode o opaženim nedostacima obavijestiti podizvođača i prema članku 89. stavku 2. Posebnih uzanci o građenju odrediti mu primjereni rok za otklanjanje nedostataka, a tek u slučaju da to podizvođač ne bi učinio, tada bi tuženik prema članku 90. Posebnih uzanci o građenu mogao otkloniti nedostatke na račun izvođača. Međutim, ništa od navedenog tuženik nije učinio. Slijedom navedenog, premda se tuženikov zastupnik po zakonu FŠ „sjeća da je investitor nekoga angažirao”, budući da ni investitor prema iskazu svjedoka ŠŠ za troškove dodatna četiri izvođača nikoga nije teretio, to tuženik nije dokazao da su radovi izvedeni s nedostacima. Dakle, tuženik kao glavni izvođač radova na objektu nema pravo uskraćivati svom podizvođaču (odnosno tužitelju na kojeg je podizvođač Euro Omega Gradnja d.o.o. prenio utuženo potraživanje) cijenu izvedenih radova koje je glavni naručitelj – investitor Liquidus Projekti d.o.o. preuzeo ne stavljajući prigovore, a koje je tuženik naplatio od investitora. Podredno, čak i u slučaju da su izvedeni radovi bili ispod ugovorene kvalitete, tuženik je prema članku 31. Posebnih uzanci o građenju mogao od izvođača (a potom i od suda) tražiti sklapanje sporazuma kojim bi se utvrdilo razmjerno smanjenje cijene, što nesporno nije učinio. Zbog navedenog, tuženik se neosnovano poziva na nedostatke izvedenog djela, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Upravo zbog navedenog, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju neplaćenu cijenu izvedenih radova u iznosu od 19.854,51 EUR.
Stoga je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 19.854,51 EUR, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
10. Međutim, prilikom odlučivanja o dospijeću potraživanja pojedinih iznosa cijene izvedenih radova, odnosno o tuženikovu dolasku u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio da je tuženik dospio u zakašnjenje s ispunjenjem ugovorne obveze slijedećeg dana od dana dospijeća okončane situacije, to jest 21. listopada 2018., pa da je zato tuženik na iznos od 11.923,84 EUR dužan platiti tužitelju zatezne kamate koje teku od tog datuma do isplate. Jednako tako, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio da je tuženik 30. kolovoza 2018. postao nepošteni stjecatelj potraživanja koje se odnosi na vantroškovničke radove pa da zbog toga tužitelj prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje zatezne kamate koje na iznos od 7.930,67 EUR teku od tog datuma do isplate.
Naime, kako je ranije navedeno u ovoj odluci u dijelu u kojem je ovaj sud obrazlagao početak tijeka zastarijevanja tužiteljeva potraživanja (točka 6. obrazloženja ove odluke), početak tijeka zastarijevanja tužiteljeva potraživanja je bio 26. rujna 2018. jer je tužitelj od tada imao pravo zahtijevati ispunjenje tuženikove obveze. Jednako tako, tuženik (koji je do 25. rujna 2018. morao ispuniti svoju obvezu) je tada – dakle 26. rujna 2018., dospio u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze pa on zato sukladno odredbi članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku od tog datuma pa do isplate. Pri tome, ovaj sud posebno napominje da je sud prvog stupnja u odnosu na naknadne (vantroškovničke) radove pogrešno ocijenio da se radi o tuženikovu stjecanju bez osnove. Naime, premda u tom dijelu tuženik i Euro Omega Gradnja d.o.o. doista nisu sklopili pisani ugovor o izvođenju naknadnih radova, između njih ipak postoji suglasnost volje za izvođenjem tih radova. Ovo stoga jer je tuženik konkludentnim radnjama odobrio izvođenje naknadnih radova, a i društvo Euro Omega Gradnja d.o.o. se izvodeći te radove također suglasilo s voljom tuženika za izvođenjem tih radova. Upravo zbog navedenog, ta suglasnost volje obiju ugovornih stranaka je u smislu članka 14. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima pravna osnova za izvođenjem odnosno za (od strane tuženika) preuzimanjem naknadnih radova pa se stoga ne može raditi o tuženikovu stjecanju bez osnove tih radova, a kako to smatra prvostupanjski sud.
Međutim, s obzirom na to da je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate koje na iznos od 11.923,84 EUR teku od kasnijeg datuma (to jest, od 21. listopada 2018.), a samo je tuženik podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, to ovaj sud zbog zabrane reformationis in pejus propisane odredbom članka 374. Zakona o parničnom postupku ne može u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu. Nasuprot tome, u dijelu u kojem je sud prvog stupnja dosudio tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 7.930,67 EUR teku od 30. kolovoza 2018. do 25. rujna 2018., sud prvog stupnja je pogrešnom primjenom materijalnog prava iz članka 117. Posebnih uzanci o građenju ocijenio da je tuženik prije 26. rujna 2018. dospio u zakašnjenje s ispunjenjem svoje novčane obveze. Zato je prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zatezne kamate valjalo djelomično potvrditi i djelomično preinačiti, a na temelju odredbe članka 368. stavka 2. i članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.
11. Nadalje, premda je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je učinio samo u odnosu na dio zateznih kamata kao sporednog potraživanja. Slijedom navedenog, budući da je tuženik samo u razmjerno neznatnom dijelu uspio u postupku, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi sve troškove postupka koji su bili potrebni za vođenjem ovog spora. Zato je i tuženikovu žalbu u dijelu u kojem pobija točku III. izreke prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi tu presudu, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
12. Međutim, u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da tuženik nema pravni interes žalbom pobijati te dijelove presude jer je tim dijelovima presude uspio u sporu. Naime, točkom II. izreke prvostupanjske presude je djelomično ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i (djelomično) odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a točkom IV. izreke presude je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.117,42 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. siječnja 2024. do isplate. Zbog navedenog, u tom dijelu tuženikova žalba je nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer žalitelj usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu u dijelu kojim pobija točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku, te riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
13. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno (posebnim rješenjem) odbio zahtjev tuženika za naknadom troška pristupa na ročište od 18. travnja 2023. temeljen na načelu krivnje. Naime, iz zapisnika s tog ročišta sa str. 112.-113. spisa proizlazi da, premda je tužitelj (prema navodu tuženika s tog ročišta) podnesak od 5. travnja 2023. dostavio tuženiku tek 12. travnja 2023. odnosno tuženik je navodno tek tada zaprimio taj tužiteljev podnesak pa se iz tog razloga na taj tužiteljev podnesak nije mogao pravovremeno očitovati, navedeno ročište nije odgođeno zbog tog (eventualnog) propusta tužitelja nego zbog nepristupanja svjedoka EŠ na to ročište. Upravo zbog navedenog, tužitelj nije u obvezi da snosi trošak pristupa tom ročištu, a kako je to u svom zahtjevu tražio tuženik. Podredno, ovaj sud napominje da tuženik u svom zahtjevu za naknadom troška pristupa tom ročištu nije određeno postavio zahtjev za naknadom tog troška u odnosu na svotu koju potražuje pa je zato njegov zahtjev za naknadom troška pristupa ročištu od 18. travnja 2023. neodređen u smislu članka 164. stavka 2. Zakona o parničnom postupku te ga je i iz tog razloga valjalo odbiti.
Zato je i tuženikova žalba izjavljena protiv pobijanog prvostupanjskog rješenja neosnovana pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
14. Zahtjeve obje stranke za naknadom troškova drugostupanjskog postupka je valjalo odbiti kao neosnovane. Naime, s obzirom na to da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi spora, njegov zahtjev za naknadom tog troška je neosnovan na temelju odredbe članka 166. u vezi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, budući da tužiteljev odgovor na žalbu nije postupovna radnja koja bi bila potrebna za vođenjem ovog spora, to mu sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ne pripada pravo na naknadu tog troška.
Zagreb, 10. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
