Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-135/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Koraljke Bumči, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog UF, zbog kaznenih djela protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom iz članka 117. stavak 2. Kaznenog zakona (NN 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući povodom žalbe optuženog UF podnesene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj K-95/2021-30 od 12. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog UF kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Osijeku pobijanom presudom proglasio je krivim optuženog UF da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom opisano u članku 117. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, opisano i kažnjivo po članku 235. stavku 1. KZ/11, sve uz primjenu članka 51. KZ/11. pa mu je na temelju članka 117. stavak 2. KZ/11. u vezi sa člankom 48. stavak 1. i člankom 49. stavak 1. točka 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju devet mjeseci, a na temelju članka 235. stavak 1. KZ/11. mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci. Na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi UF je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju članka 56. stavak 2. i 3. KZ/11. optuženom UF je izrečena uvjetna osuda tako što se kazna zatvora u trajanju jedne godine neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja tri godine ne počini novo kazneno djelo. 2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 147/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu ZKP) u vezi sa člankom 145. stavak 2. točke 6., 7. i 8. ZKP naloženo je optuženom UF da podmiri troškove kaznenog postupka i to trošak za svjedoke u iznosu od 53,54 eura, trošak sudskomedicinskog vještačenja u iznosu od 127,41 euro, trošak psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura te paušalnu svotu u iznosu od 100,00 eura, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, kao i trošak vještaka psihijatra za dolazak na raspravu i davanja nalaza i mišljenja na raspravi, a koji će na temelju članka 148. stavak 4. ZKP biti određen posebnim rješenjem.

3. Istom presudom na temelju članka 452. točka 3. ZKP protiv optuženog UF je odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom, opisano u članku 139. stavku 3. u vezi stavkom 2. KZ/11., a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11.

4. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP troškovi kaznenog postupka u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. u vezi stavka 2. KZ/11. padaju na teret proračunskih sredstava.

5. Protiv presude pravovremeno je podnio žalbu optuženi UF putem branitelja Zdravka Dumančića, odvjetnika u Osijeku, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu optuženika i preinači pobijanu presudu na način da ga oslobodi od optužbe za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret ili pak da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalba nije osnovana.

9. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak u pogledu krivnje optuženika i na taj je način povrijedio kazneni zakon u odredbi članka 469. stavak 2. točka 2. ZKP jer u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju krivnju. Tijekom postupka je nespornim utvrđeno da je u obiteljskoj kući optuženog UF došlo do verbalnog, a zatim i fizičkog sukoba između optuženog UF i njegovog sina oštećenog GF koji je ničim izazvan započeo oštećeni SF bacajući na optuženika predmete koji su mu bili pri ruci kojom prilikom je šakom u lice udario svoju majku IF, suprugu optuženika koja je pokušavala spriječiti napad svog sina oštećenog GF na svog supruga optuženog UF, ali u tome nije uspjela jer je od udarca pala na tlo zadobivši ozljede. Kada je optuženi UF to vidio, u cilju da od sebe i svoje supruge odbije ničim izazvan napad oštećenika na njega i suprugu dohvatio je metalnu šipku za miješanje boje i njome udario oštećenika GF u predjelu abdomena nanijevši mu tjelesne ozljede te potom istom šipkom razbio stakla na njegovom automobilu koji se tu nalazi. Imajući u vidu sve okolnosti slučaja i utvrđene činjenice iskazanu agresiju oštećenika prema optuženiku, ničim izazvan kontinuirani napad na njega, udaranje svoje majke, supruge optuženika koja je u pokušaju sprečavanja napada od udarca pala na tlo i zadobila tjelesne ozljede, činjenicu da je oštećeni SF puno mlađi i fizički puno jači od svoga oca optuženog UF, a posebice imajući u vidu nalaz i mišljenje sudskog vještaka psihijatrijske struke koji u svom nalazu navodi da je optuženi UF kritične zgode pod utjecajem ponašanja svog sina oštećenog GF zapao u stanje izrazite srdžbe i bijesa uslijed čega su njegove sposobnosti shvaćanja i upravljanja svojim ponašanjem tempore criminis bile bitno umanjene, sasvim je očigledno da u konkretnom slučaju optuženik nije postupao ni s kakvom namjerom nego je postupao u nužnoj obrani s namjerom da od sebe i svoje supruge otkloni istodoban i protupravan napad oštećenika ili pak da je eventualno u sprečavanju tog napada prekoračio granice nužne obrane. Kako se radi o kaznenom djelu koje je moguće počiniti jedino s namjerom, a u konkretnom slučaju takve namjere nema, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je izveo pogrešan zaključak o postojanju krivnje i kaznenog djela budući bez postojanja namjere ne može postojati ni kazneno djelo tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11.

10. Suprotno istaknutim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud ispravno zaključio da optuženi UF nije postupao u nužnoj obrani i za takav svoj zaključak je dao iscrpne i jasne razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je kritične zgode oštećenik zajedno sa svojom izvanbračnom suprugom NF došao u posjet ocu, optuženom UF i majci IF. U kući oca i majke došlo je do verbalne prepirke između optuženika i oštećenika, u kojoj su obojica aktivno sudjelovali. Za vrijeme verbalnog sukoba oštećenik je odlučio napustiti roditeljsku kuću pa je zajedno s izvanbračnom suprugom LF otišao u dvorište i sjeo u automobil koji je bio parkiran u dvorištu, a IF je otvorila klizna vrata dvorišta i oštećenik je isparkirao automobil iz dvorišta na cestu. U tom je trenutku optuženik, znači, nakon prestanka verbalnog sukoba, kada oštećenik sa suprugom odlazi iz njegove kuće potrčao prema automobilu s dvije palice u rukama, držeći u rukama jednu drvenu i jednu metalnu palicu te se zatrčao prema automobilu. Na takvo postupanje optuženika, oštećenik je zastao, izašao iz automobila krenuo prema ulaznim vratima na kojima se nalazila IF, koja ga je nastojala spriječiti, a ovaj ju ošamario, nakon čega je IF otišla susjedi PF potražiti pomoć. Dakle, u tom trenutku oštećenik nije ni u kakvom napadu, već je, s obzirom na postupanje optuženika, optuženik u napadu. Prethodno ponašanje oštećenika, verbalni sukob i šamaranje majke IF sigurno su doveli optuženika u stanje izrazite srdžbe i bijesa, međutim, realne prijetnje napadom od strane oštećenika nije bilo pa da bi optuženik od sebe ili nekog drugog trebao otklanjati istodobni, protupravni napad. Međutim, nakon odlaska IF, optuženik je napao oštećenika na način da ga je udario metalnom šipkom u područje abdomena, oštećenik se sklonio kod susjede PF, a optuženik oštetio oštećenikov auto na način da je metalnom šipkom udarao po vozilu. Sve istaknuto ukazuje da je posve neutemeljena tvrdnja obrane da je optuženik udarivši oštećenika u predio abdomena postupao u nužnoj obrani jer udarcu, kako je to prvostupanjski sud ispravno zaključio, nije prethodio ikakav napad oštećenika pa da bi se optuženik mogao pozivati na nužnu obranu.

11. Optuženik se žali zbog odluke o kazni, međutim, ovu žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže. Ispitujući odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve okolnosti iz članka 47. KZ/11. o kojima ovisi vrsta i mjera kazne pa je tako kao olakotno cijenio činjenicu što je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, da je pod utjecajem ponašanja svog sina zapeo u stanje izrazite srdžbe i bijesa uslijed čega su njegove sposobnosti shvaćanja i upravljanja svojim ponašanjem bile bitno umanjene, priznao je kazneno djelo oštećenja tuđe stvari, namirio je štetu oštećeniku koja je nastala razbijanjem njegova automobila, neosuđivan je i nekažnjavan.

12. S obzirom na stanje svijesti optuženika tempore criminis prvostupanjski je sud ispravno u odnosu na kazneno djelo tjelesne ozljede primijenio odredbe o ublažavanju kazne te mu za to kazneno djelo na temelju članka 117. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. uz primjenu odredbi iz članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju devet mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 235. KZ/11. mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci te potom na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine. S obzirom na stariju životnu dob optuženika, dosadašnju neosuđivanost i nekažnjavanost, protek vremena od terećenih kaznenih djela u kojem nije dolazio u sukob s oštećenikom, osnovano je prvostupanjski sud izrekao optuženiku uvjetnu osudu s rokom provjeravanja tri godine, smatrajući da i bez izvršenja kazne će se ostvariti svrha kažnjavanja.

13. Slijedom navedenog, kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Koraljka Bumči