REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4557/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kristine Saganić, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate iznosa od 10.209,93 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1525/2022 od 13. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1525/2022 od 13. prosinca 2023. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.257,67 EUR u roku od 15 dana.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1525/2022 od 13. prosinca 2023. u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 148,55 EUR i sudi:
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 148,55 EUR kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1525/2022 od 13. prosinca 2023. odbijen je tužbeni zahtjev da se tužitelju isplati iznos od 10.209,93 EUR / 76.926,70 kuna sa zateznim kamatama (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.406,22 EUR / 10.595,16 kuna u roku od 15 dana.
2. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi da je vještak financijske struke utvrdio da ne postoji razlika između mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku zbog ozljede izvan rada i mirovine koju bi tužitelj plaćao svome osiguraniku u slučaju ozljede na radu pa je na temelju čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud u konkretnoj pravnoj stvari trebao primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, te detaljno obrazlaže svoje stajalište. Također, ističe da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji razlika u pozitivnom iznosu kada to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. U odnosu na trošak parničnog postupka ističe prigovor zastare plaćanja sudskih pristojbi na žalbu i presudu. Predlaže preinačiti odluku u njegovu korist ili ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
4. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu razmjernog iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 31. prosinca 2013., odnosno punog iznosa mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. travnja 2015., koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku ozlijeđenom u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik.
7. Suprotno tvrdnji tuženika pravilno je prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari primijenio materijalno pravo. U vrijeme nastanka štete bio je na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP), ali i Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13 i 157/13) te su oba navedena zakona propisivala obvezu društva za osiguranje da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknadi štetu na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku, no visinu te štete su različito određivali.
8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nekoliko svojih odluka (kao npr. poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/21 od 8. rujna 2021. i Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022.), ali i u revizijskoj kojom je ukinuta presuda ovoga suda poslovni broj Pž-970/22-2 od 5. rujna 2023. naveo da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju.
9. Dakle, u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.
10. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu odredbe st. 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).
11. Na temelju navedenih odredaba, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.
12. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.
13. Nakon nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, tuženik je imao prigovore na nalaz jer je smatrao da vještak nije na temelju čl. 27. st. 3. ZOOP-a utvrdio postoji li razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu te je vještaku postavio pitanje: „Postoji li razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplata bila ozljeda na radu, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP-a?“. Na predmetni prigovor vještak se očitovao na način da je naveo da je „vještačenjem utvrđeno da tužitelj svom osiguraniku isplaćuje prema rješenju broj IN-567691 od 8. ožujka 1994. mirovinu zbog povrede na radu. Ta mirovina je niža od mirovine koju bi isplaćivao pod pretpostavkom da su isplate mirovine bile zbog ozljeda na radu.“
14. Dakle, kako je vještak izričito naveo da je mirovina koju tužitelj isplaćuje svome osiguraniku na temelju rješenja IN-567691 od 8. ožujka 1994. niža od mirovine koju bi isplaćivao svome osiguraniku da mu isplaćuje mirovinu zbog ozljede na radu, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev jer bi samo ta razlika predstavljala štetu koju bi tužitelj mogao ostvarivati u ovome sporu prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a.
15. Odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tužitelj tuženiku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj posebno ne osporava pravilnost obračuna troškova postupka, osim što u žalbi ističe prigovor zastare plaćanja sudskih pristojbi na žalbu i presudu. Prvenstveno se ističe da je prvostupanjski sud pogrešno naložio tužitelju da naknadi tuženiku trošak sudske pristojbe na presudu jer predmetni trošak nije tuženikova obveza (već prema odredbi čl. 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) obveza tužitelja) i tuženik nije ni platio sudsku pristojbu na presudu, pa je u tome dijelu ovaj sud na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a preinačio odluku o troškovima postupka. Neosnovan je prigovor zastare potraživanja sudske pristojbe na tuženikovu žalbu. Predmetnu pristojbu je tuženik platio i njegovo pravo potraživanja te pristojbe od tužitelja dospijeva nakon pravomoćnog završetka postupka koji je završio njegovim uspjehom u sporu.
16. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu i potvrditi presudu na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, osim u dijelu troškova parničnog postupka kako je prethodno navedeno, te je u tome dijelu odluka na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a preinačena.
Zagreb, 10. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Mirta Matić
