Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-671/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog DĐ, zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: K-176/2022 od 14. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog DĐ i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi DĐ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. KZ/11 na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 55. st. 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro tako da mu se na temelju čl. 55. st. 3. KZ/11 jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada za opće dobro.

1.1. Na temelju čl. 55. st. 5., 6., 7. i 8. KZ/11 optuženiku su dana upozorenja vezana uz način izvršenja rada za opće dobro, koja su precizirana u točkama V – VII izreke pobijane presude.

1.2. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom DĐ se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 8. studenoga 2020. u 00,00 sati do 9. studenoga 2020.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08 – valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio navesti broj „“Narodnih novina“ 36/24 s izmjenama i dopunama ZKP/08 koje su također bile na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude) određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. t. 1. – 8. ZKP/08, od kojih paušalna svota iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 iznosi 100,00 eura, a trošak sudskomedicinskog vještačenja 408,62 eura, padaju na teret optuženog DĐ koji ih je dužan podmiriti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe, uplatom na račun državnog proračuna Republike Hrvatske, koji je preciziran u točki IX izreke pobijane presude.

2. Protiv te presude je optuženi DĐ osobno i putem branitelja Zvonka Kristovića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbe „zbog pogrešnih utvrđenja i povrede materijalnog zakona“, odnosno „u namjeri da je pobije u određenom dijelu“, s prijedlogom „preinačiti odluku i osloboditi okrivljenika“, a podredno „ukinuti odluku i predmet vratiti na ponovno postupanje“, tj. s molbom da se žalba „razmotri u uvaži“.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-780/2024 od 27. rujna 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Ponajprije valja konstatirati da su predmetne dvije žalbe razmatrane i obrazložene kao jedna jedinstvena cjelina, jer su sadržajno komplementarne.

6. Žalba nije osnovana.

7. S obzirom na istaknute žalbene osnove, ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu najprije ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnome polemizira sa sudskom ocjenom dokaza i pobija zaključak suda prvog stupnja da kritične zgode u odnosu na oštećenog TĐ nije postupao u nužnoj obrani, opetovano naglašavajući u žalbi da je on kritične zgode bio fizički napadnut s leđa i ozlijeđen od strane spomenutog oštećenika.

9. Suprotno naprijed iznijetom sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču predmetne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

9.1. Ponajprije treba primijetiti da se obrazac Zavoda za hitnu medicinu od 8. studenoga 2020., koji je u presliku priložen uz žalbu, temelji na iskazu optuženika da je „prije 5 sati zadobio udarac u torakalni dio kralježnice od strane druge osobe“ i da se „žali na bol u navedenom dijelu“, što znači da prilikom liječničkog pregleda nije konstatirana nikakva ozljeda kod optuženika, dok je bol isključivo subjektivni doživljaj pojedinca i u sudskomedicinskom smislu, što je notorno, ne predstavlja ozljedu. No u svakom slučaju, ako je optuženik prethodno i zadobio udarac od strane oštećenika s leđa, u postojećoj dinamici događaja koji je slijedio, to nije dostatno za opravdanje žaliteljeve konstrukcije o postupanju u nužnoj obrani. To prvenstveno poradi toga što je i prema optuženikovoj verziji događaja proteklo izvjesno vrijeme od tog udaranja pa do inkriminiranog optuženikovog udarca oštećenika metalnom cijevi po desnom dijelu glave, pri čemu posebice upada u oči da se optuženik u napadu koristio opasnim oruđem i to na način da je njime udario oštećenika u najosjetljiviji dio tijela, s time da je taj udarac prema nalazu sudskomedicinskog vještaka bio jakog intenziteta, što pak dodatno govori u prilog optuženikove izravne namjere da oštećenika teško tjelesno ozljedi, kako je to u konačnici ispravno zaključio sud prvog stupnja (točka 22. obrazloženja pobijane presude).

9.2. Sud prvog stupnja nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost i istinitost oštećenikova opisa predmetnog incidenta koji je iznio prilikom prvog ispitivanja, a u kojem je, uz iskreno potvrđivanje da je od djetinjstva u lošim i netrpeljivim odnosima s optuženikom i da mu je kritične zgode uistinu uputio riječi uvredljivog sadržaja u smislu „smeće jedno“, zapravo zanijekao fizički napad na istog. Valja dodatno napomenuti da je taj iskaz oštećenik dao u kontradiktornom ispitivanju, uz poštivanje konfrontacijskog načela, budući da je istom bio prisutan i optuženikov branitelj Zvonko Kristović, odvjetnik, na čija pitanja je također odgovarao.

9.3. Osnovano prihvaćajući oštećenikovu inačicu predmetnog ekscesa, sud prvog stupnja je argumentum a contrario s pravom otklonio optuženikovu verziju kao pokušaj izbjegavanja kaznenopravne odgovornosti, a posljedično tome je utemeljeno odbio i njegovu konstrukciju postupanja u nužnoj obrani, za što je u točki 14. obrazloženja osporene presude izložio i valjanu argumentaciju.

9.4. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena. Na temelju raspoložive dokazne građe sud prvog stupnja je opravdano utvrdio da se optuženik kritične zgode ponio upravo na način opisan u činjeničnom supstratu djela, čime pak je ostvario sva bitna obilježja bića kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. KZ/11 i to, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je po optuženikovom mišljenju pogrešnim zaključkom o nepostojanju nužne obrane sud prvog stupnja ujedno „povrijedio materijalni zakon“, no valja mu odgovoriti da se povreda kaznenog zakona kao žalbena osnova iz čl. 469. t. 1. – 4. ZKP/08 ocjenjuje u okviru onog činjeničnog stanja koje je utvrdio sud prvog stupnja i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje bi s motrišta žalitelja bilo ispravno. Drugim riječima, postojanje ili nepostojanje nužne obrane isključivo je činjenično pitanje, a budući da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, on je na takvo činjenično stanje u svemu ispravno primijenio materijalno kazneno pravo, dok ispitivanjem osporene presude u smislu obveze iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08 nije uočeno da bi sud prvog stupnja na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.

11. Postupajući u skladu s obvezom iz čl. 478. ZKP/08, ovaj je žalbeni sud pobijanu presudu ispitao i u dijelu odluke o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro, pri čemu je našao da se ona u postojećim okolnostima ne može nipošto smatrati prestrogom. Sud prvog stupnja imao je kod toga u vidu da optuženik do sada nije bio osuđivan, ocijenivši da će se i ovakvom parapenalnom mjerom u ovom konkretnom slučaju ostvariti svrha kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ/11.

12. Slijedom svega iznijetog je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić

U zamjenu potpisao

Sudac

Tomislav Brđanović