Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-824/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević Marušić, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog FO, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj: K-139/2024-41 od 23. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog FO, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci kaznenog djela, a posljedično tome i u odluci o djelomičnoj uvjetnoj osudi, na način da se kazneno djelo za koje je optuženi BO proglašen krivim tom presudom pravno označava kao kazneno djelo protiv javnog reda – protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državni članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11, te se optuženi BO na temelju istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, s time da mu se na temelju čl. 57. KZ/11 izriče djelomična uvjetna osuda tako da će 1 (jedna) godina odmjerene kazne zatvora biti izvršena, dok se preostali dio kazne od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pri čemu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunava vrijeme oduzimanja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 11. siječnja 2024. pa nadalje.

II U povodu žalbi optuženog FO i ODO-a, po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. III Odbijaju se u ostalom dijelu žalba optuženog FO i žalba ODO-a u cijelosti kao neosnovane te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi BO proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. KZ/11 na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju čl. 326. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda tako da će 1 (jedna) godina odmjerene kazne zatvora biti izvršena, dok se preostali dio kazne od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ako optuženik u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pri čemu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunava vrijeme oduzimanja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 11. siječnja 2024. pa nadalje.

1.1. Na temelju čl. 40. st. 2. u svezi s čl. 42. st. 1. i 5. KZ/11 optuženiku je izrečena i sporedna novčana kazna u iznosu od 3.200,00 eura, što predstavlja 80 prosječnih dnevnih iznosa, s time da jedan dnevni iznos iznosi 40,00 eura, koju je dužan platiti u roku od 60 dana od pravomoćnosti presude, uz upozorenje iz čl. 43. st. 1. i 2. KZ/11 koje je precizirano u točki IV izreke pobijane presude.

1.2. Na temelju čl. 270. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08 - valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti broj „Narodnih novina“ 36/24. s izmjenama i dopunama ZKP/08 koje su također bile na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude) odlučeno je da se optuženiku imaju vratiti predmeti koji su pobliže naznačeni u točki V izreke pobijane presude, s time da je mobilni uređaj optuženik dužan preuzeti u roku od 30 dana od kada izdrži neuvjetovani dio kazne zatvora, jer će u protivnom isti biti uništen, dok je provedba vraćanja predmeta naložena Policijskoj upravi krapinsko-zagorskoj, Policijskoj postaji Zabok.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženiku je naloženo plaćanje paušalne svote iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 u iznosu od 600,00 eura, koji je dužan platiti u roku od 30 dana, računajući od pravomoćnosti presude, te trošak vještačenja iz čl. 145. st. 2. t. 1. ZKP/08 u iznosu od 400,00 eura, a naloženo mu je i plaćanje troškova postavljenog branitelja iz čl. 145. st. 2. t. 7. ZKP/08, o čemu će biti donijeto posebno rješenje.

2. Protiv te presude su optuženi BO putem braniteljice po službenoj dužnosti Monike Trkulja, odvjetnice, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, „odluke o plaćanju troškova postupka i odluke o snošenju troškova obrane po službenoj dužnosti“, te predlaže da nadležni županijski sud pobijanju presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da je preinači na način da optuženika osudi „za osnovni oblik predmetnog kaznenog djela na način da mu se izrekne kazne zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, od kojih bi 10 (deset) mjeseci bilo bezuvjetno, a preostali dio izrečene kazne zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci neće se izvršiti ako optuženik ne počini novo kazneno djelo u roku od 2 (dvije) godine od dana pravomoćnosti presude, uz ukidanje obveze plaćanja sporedne novčane kazne i troškova postupka, kao i snošenja troškova obrane po službenoj dužnosti“.

2.2. ODO se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da nadležni županijski sud prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-950/2024 od 2. prosinca 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. Podneskom od 2. prosinca 2024. optuženik je predložio da ga se izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda, čemu nije udovoljeno, jer je taj zahtjev podnesen protivno odredbi čl. 475. st. 1. ZKP/08, koja propisuje da će se o sjednici vijeća izvijestiti stranka ako je u roku predviđenom za žalbu ili u odgovoru na žalbu zahtijevala da bude izviještena o sjednici. Drugim riječima, predmetni zahtjev podnesen je izvan roka predviđenog naprijed citiranim zakonskim propisom.

6. Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba ODO-a nije osnovana.

Žalba ODO-a:

7. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 jer da nije dao ocjenu niti jednog izvedenog dokaza te da je nalaz i mišljenje vještaka iskoristio i za zaključak da je predmetni prijevoz ipak bio ponižavajući za putnike, premda je konkretno vještačenje naloženo samo radi utvrđenja jesu li inkriminiranim prijevozom bili ugroženi životi i tijela putnika koji su se nalazili u prtljažnom prostoru vozila.

8. Ponajprije valja odgovoriti ovom žalitelju da je naprijed navedeni potonji prigovor isključivo činjenične naravi i kao takav ne spada u domenu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08.

Što pak se tiče prvog prigovora treba reći da je prvostupanjski sud iznio u dovoljnoj mjeri jasnu i određenu analizu provedenog dokaznog materijala, kao i razloge o spornim činjenicama, tako da oni pružaju dostatnu osnovu za meritorno ispitivanje u žalbenom postupku.

Stoga žalba ODO-a zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije prihvaćena.

9. Ulažući žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ODO u bitnome osporava jedino zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju kvalifikatornog obilježja kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11, tj. da je opisanim prijevozom optuženik doveo u konkretnu stvarnu opasnost živote i tijela prevoženih osoba, pri čemu se poziva na sve one okolnosti koje su naznačene u činjeničnom supstratu djela (veći broj osoba od dozvoljenog, od čega su dva putnika bila smještana u prtljažni prostor vozila; nezaustavljanje na znak policije; povećanje brzine) uz dodatak dviju okolnosti koje nisu obuhvaćene inkriminacijom (vožnja u noćnim uvjetima kroz optuženiku nepoznato mjesto).

10. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju osnovano prihvaćenog nalaza i mišljenja angažiranog prometnog vještaka pravilno utvrdio da optuženik konkretno opisanim radnjama nije ostvario spomenuto sporno kvalifikatorno obilježje kaznenog djela za koje se tereti. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, koje su precizirane u točki 8.1. obrazloženja osporene presude, navedeni je vještak zaključio da prijevoz u takvim okolnostima nije predstavljao konkretnu opasnost za život i tijelo putnika u prtljažnom prostoru, dok su ostale osobe ionako bile smještene u prostor vozila namijenjen za putnike, dakle, na sjedalima i sa sigurnosnim pojasevima. Istina, u tom dijelu vozila bile su ukrcane dvije osobe više od dozvoljenog, ali ta činjenica sama za sebe ne ukazuje na navedenu, za ovog žalitelja i dalje spornu, kvalifikatornu okolnost. Osim toga u činjeničnoj osnovi optuženog djela nije precizirano na koji način bi ta činjenica upućivala na konkretnu opasnost za život i tijelo prevoženih osoba.

10.1. Kao što je već rečeno, vožnja noću kroz nepoznato mjesto okolnosti su koje nisu obuhvaćene činjeničnim opisom djela, a što se tiče ostalih, koje državni odvjetnik opetovano apostrofira u žalbi (nezaustavljanje na policijski znak i nastavak vožnje uz povećanje brzine), ne predstavljaju takve okolnosti koje bi u smislu čl. 326. st. 2. KZ/11 ukazivale na dovođenje u opasnost života ili tijela prevožene osobe (ili više njih), već naprotiv upućuje na kršenje prometnih propisa i eventualno počinjenje prometnih prekršaja. Da bi se u izloženom kontekstu moglo govoriti o kaznenom djelu iz čl. 326. st. 2. KZ/11 prevožene osobe moraju biti smještene u vozilu tako da su već pri redovnom stanju stvari, dakle, u normalnoj, uobičajenoj vožnji ugroženi život ili tijelo prevožene osobe, što međutim u činjeničnom opisu djela mora biti precizirano konkretnim okolnostima takvog prijevoza ilegalnih migranata.

10.2. Slijedom iznijetog žalba ODO-a niti u ovom segmentu nije prihvaćena.

Žalba optuženog FO:

11. U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 4. ZKP/08, mada se izrijekom ne poziva na potonju zakonsku odredbu. Riječ je o tome da je prvostupanjski sud, prema ocjeni ovoga žalbenog suda, predmetnu inkriminaciju pogrešno pravno označio kao kvalificirani oblik kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 2. KZ/11. To poradi toga što u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik proglašen krivim nisu konkretizirane okolnosti koje bi upućivale da je pri počinjenju djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11 s osobama koje je prevozio postupao na ponižavajući način, kako stoji u pravnom opisu predmetne inkriminacije. Naime, u činjeničnom supstratu stoji da je optuženik, od ukupno 12 stranih državljana koje je primio na prijevoz u predmetno vozilo, „desetoro stranih državljana smjestio u putnički prostor sa osam putničkih mjesta i jednim mjestom za vozača, a dvoje stranih državljana u prtljažni prostor iako svjestan da prtljažni prostor svojom veličinom, izostankom sjedala, sigurnosnih pojaseva i adekvatne ventilacije, nije namijenjen za prijevoz osoba“, što prema stajalištu ovoga žalbenog suda nije dostatno za teži oblik kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11. Ovakva činjenična osnova zapravo ukazuje na veći stupanj neprimjerenosti uvjeta prijevoza migranata, ali ne i da je on obavljen na ponižavajući način, za što bi bilo naprimjer potrebno da se opisani način prijevoza primjenjivao bez prestanka satima, da je uzrokovao izraženu psihičku ili fizičku patnju prevoženih osoba ili pak stvarni osjećaj straha i podređenosti, odnosno da bi se na taj način slamao fizički ili moralni otpor prevoženih osoba tako da one postupaju protiv svoje volje i savjesti, a što je izostalo u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela. Drugim riječima, izostalo je konkretiziranje izrazitog stupnja neprimjerenosti uvjeta prijevoza osoba u smislu da su oni naprimjer bili zbijeni u teretnom vozilu u premalom prostoru, bez vode, hrane i zraka, u velikoj hladnoći ili vrućini, u duljem kontinuiranom transportu u takvim uvjetima i slično. Budući da u konkretnoj inkriminaciji nedostaju takve okolnosti, ona se stoga može jedino pravno označiti kao osnovni oblik kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11, slijedom čega je ovaj sud drugog stupnja, prihvaćajući u tom dijelu žalbu optuženika, preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela na način preciziran u točki I izreke ove presude i rješenja.

12. Ispitujući u povodu uloženih žalbi osporenu presudu u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1 t. 2. ZKP/08, ovaj je žalbeni sud uočio da je prvostupanjski sud u korist optuženika povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 5. ZKP/08 na što se ODO nije žalilo, no ta je povreda na posredan način ipak „sanirana“, s obzirom da je došlo do preinačenja pobijane presude u smislu osude optuženika za blaže kazneno djelo. Radi se, naime, o tome da je prvostupanjski sud kod odluke o kaznenoj sankciji u korist optuženika prekoračio ovlast koju ima po zakonu, budući da ga je za kazneno djelo iz čl. 326. st. 2. KZ/11, za koje je propisana kazna zatvora od tri do dvanaest godina, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, bez da je primijenio institut ublažavanja kazne iz čl. 48. i 49. KZ/11.

13. U izostanku žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o djelomičnoj uvjetnoj osudi ovaj sud drugog stupnja je optuženiku za počinjenje osnovnog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11 zadržao istu kaznenopravnu sankciju, smatrajući da je ona u svakom pogledu primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela, osobi optuženika i utvrđenim olakotnim okolnostima od strane prvostupanjskog suda (optuženikovo priznanje djela, izraženo žaljenje i njegova nekažnjavanost u Republici Hrvatskoj), dok otegotnih okolnosti nije našao, neovisno o tome što je preinačenjem pobijane presude primijenjen blaži zakon. Ovakva sankcija zasigurno nije prestroga, uzimajući u obzir kontinuirani porast počinjenja ovakve vrste delikata na teritoriju Republike Hrvatske, ali i činjenicu da je optuženik kritične zgode prevozio 12 ilegalnih migranata, dok, s druge strane, primjena strože sankcije u postojećoj procesno-pravnoj situaciji nije ni bila moguća jer bi ovaj sud drugog stupnja u nedostatku žalbe ODO-a zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji povrijedio načelo zabrane reformatio in peius iz čl. 13. ZKP/08.

14. Što se tiče sporedne novčane kazne valja odgovoriti optuženiku da njeno izricanje ne ovisi o materijalnim prilikama počinitelja kaznenog djela, a sud prvog stupnja ju je u konkretnom slučaju valjano primijenio, u skladu s odredbom čl. 40. st. 5. KZ/11, sa ciljem pojačavanja učinka glavne kazne zatvora, koja je djelomično uvjetovana, za kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja. Prema tome pravna osnova za njeno izricanje leži u neprijepornoj činjenici da je optuženik u ovom slučaju proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja.

15. Ispitujući pak u povodu uloženih žalbi pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka, ovaj je sud drugog stupnja našao da je u tom segmentu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 na koju u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

15.1. Prema odredbi čl. 459. st. 4. ZKP/08 sud je dužan u obrazloženju presude iznijeti razloge za svaku točku presude, što evidentno znači i za odluku o troškovima kaznenog postupka. Ti razlozi moraju biti jasni, određeni, nedvosmisleni i neproturječni, drugim riječima, valjani, tako da se pobijana presuda i u tom segmentu može meritorno ispitati, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Naime, sud prvog stupnja je u točki 18. obrazloženja osporene presude jednostavno samo prepisao točke VI i VII izreke, bez ikakvog obrazloženja čime se, tj. kojim konkretnim razlozima, rukovodio kod donošenja takve odluke kojom optuženiku nalaže plaćanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1., 6. i 7. ZKP/08, tim više što je u njegovim generalijama konstatirao da je nezaposlen, bez imovine, lošeg imovnog stanja i da ga uzdržavaju roditelji. S obzirom, dakle, da pobijana presuda u ovom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se de facto ne može meritorno ispitati, čime je nesumnjivo ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 na koju se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je u povodu uloženih žalbi ex offo na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 donijeti odluku kao u točki II ove presude i rješenja.

16. Slijedom pak ostalih naprijed izloženih razloga na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u točkama I i III dispozitiva ovog pravorijeka.

U Varaždinu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vlasta Patrčević Marušić