Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-Us-166/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŽM i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 3. u vezi članka 329. stavka 1. točke 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te optuženog ŽM, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. svibnja 2024., broj K-Us-3/2021., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024. u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika Marija Hrupeca, u zamjenu za odvjetnika Borisa Juga

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba USKOK-a, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi ŽM za kazneno djelo iz članka 228. stavak 3. u vezi članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

II Na temelju članka 54. KZ/11., optuženom ŽM u izrečenu kaznu zatvora se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. studenog 2019. do 7. travnja 2020.

III Žalba optuženog ŽM odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu optuženog ŽM i optuženog RM proglasio je krivima za kazneno djelo krađe u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 228. stavka 3. u vezi članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano kao u izreci, te je optuženi ŽM, na temelju članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, a na temelju članka 57. stavka 1. KZ/11., izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od izrečene kazne zatvora ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, a preostali dio kazne u trajanju od 10 mjeseci se neće izvršiti ako u roku od 5 godina ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženi RM, na temelju članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, koja mu je kazna, na temelju članka 55. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro na način da se 1 dan zatvora zamjenjuje s 2 sata rada, pod svim onim daljnjim uvjetima propisanim u članka 55. stavku 5., 6., 7. i 8. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11., optuženom ŽM u izrečenu kaznu zatvora je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od uhićenja 12. studenog 2019. do 7. travnja 2020.

1.2. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi članka 557. i članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), utvrđeno je da iznos od 15.151,00 euro predstavlja imovinsku korist koju je optuženi ŽM ostvario inkriminiranim kaznenim djelom te mu je oduzeta ta imovinska korist za koju je utvrđeno da je imovina Republike Hrvatske, a optuženiku je naloženo da navedeni novčani iznos plati u državni proračun u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

1.3. Na temelju istih naprijed navedenih zakonskih odredbi, utvrđeno je da novčani iznos od 900,00 eura predstavlja imovinsku korist koju je optuženi RM ostvario inkriminiranim kaznenim djelom, koji iznos mu je oduzeti te je utvrđeno da je to imovina Republike Hrvatske, a optuženiku je naloženo da navedeni iznos uplati u državni proračun u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

1.4. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08., oštećenici VM, HM, MM i FM s imovinskopravnim zahtjevima upućeni su u parnicu.

1.5. Na temelju članka 148. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08., optuženici su obvezani naknaditi paušalne troškove kaznenog postupka u iznosu od 200,00 eura svaki, a optuženi ŽM je obvezan i na plaćanje troškova branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika Branimira Gojaka u iznosu od 2.001,00 eura.

2. Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio USKOK zbog odluke o kazni i to samo u odnosu na optuženog ŽM, te predlaže da se optuženiku, bez primjene instituta djelomične uvjetne osude, izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

3. Žalbu je pravodobno podnio i optuženi ŽM po branitelju Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o oduzimanju imovinske koristi i odluke o troškovima kaznenog postupka, te predlaže da se pobijana presuda preinači na način „da se oslobodi od optužbe za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i članka 118. stavka 1. KZ/11.“

4. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi ŽM po branitelju odvjetniku Borisu Jugu te je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

5. U skladu s odredbom iz članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća drugostupanjskog suda su obaviješteni optuženi ŽM i njegov branitelj odvjetnik Boris Jug, koji su u žalbi to zahtijevali, a sjednici je bio prisutan branitelj optuženika odvjetnik Marijo Hrupec u zamjenu za odvjetnika Borisa Juga, dok je, na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica održana u odsutnosti optuženika koji je, kako je to izjavio njegov branitelj, o istoj uredno izvješten.

6. Žalba USKOK-a je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

7. Iako optuženi ŽM prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. , u obrazloženju žalbe nije jasno naznačio u čemu se ta povreda sastoji, međutim, s obzirom na to da je naveo da prvostupanjski sud „ne daje bilo kakav razlog, argument niti upućuje na bilo koju okolnost koja bi opravdavala tezu o udruživanju i organiziranju sa zajedničkim ciljem,“ očito smatra da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama vezanim uz kvalifikaciju počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. KZ/11., za koje ga je djelo sud proglasio krivim.

7.1. U vezi naprijed iznesenog prigovora, to da je optuženik inkriminirano kazneno djelo iz članka 228. stavka 3. KZ/11., počinio u sastavu zločinačkog udruženja, zajedno s AM i RM, razvidno proizlazi iz samog načina počinjenja djela. Naime, oni su u jednom relativno kraćem vremenskom razdoblju na području Zagreba otuđili četiri osobna vozila (jedno vozilo marke Škoda tip Oktavija, dva vozila marke Volkswagen tip Golf i jedno vozilo marke Volkswagen tip Passat) koja su potom odvozili u garažu u sklopu obiteljske kuće optuženog RM, gdje su ih rastavljali te demontirane dijelove, a zatim ih prodavali na tržištu, čime su ostvarili nepripadnu imovinsku korist od 310.000,00 kuna, s tim da su, nakon što su 23./24. srpnja 2019. otuđili zadnje vozilo marke Volkswagen Pasat, otkriveni. Prema tome, s obzirom na identičan „modus operandi“ i očito uhodani način postupanja prilikom otuđenja svakog pojedinog vozila, razvidno proizlazi da je između optuženika i AM postojao prethodni dogovor da u sastavu zločinačkog udruženja, u kojem su sudjelovale tri osobe, u cilju da se materijalno okoriste, višekratno otuđuju osobna vozila, i to onih iz grupacije proizvođača Volkswagena, te dijelove tih vozila prodaju na tržištu. Iz navedenih okolnosti očito je da se nije radilo o slučajno povezanim osobama, već je riječ, kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, o kriminalnoj aktivnosti koja sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., pa stoga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nije osnovana.

8. Isto tako, iako je optuženik u uvodu svoje žalbe naveo da se žali i zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., u obrazloženju žalbe nije naveo niti jedan u članku 469. točki 1. do 6. ZKP/08., taksativno propisani razlog kad se ova žalbena osnova ostvaruje, pa niti u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana, a niti je prvostupanjski sud na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, na koju povredu, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Nadalje, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv niti žalbeni navod optuženog ŽM koji smatra da je prvostupanjski sud, s obzirom na to da iz svjedočkih iskaza AM i ČM proizlazi da isti, zajedno s AM i RM nije sudjelovao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, pogrešno utvrdio činjenično stanje.

10. U kontekstu naprijed iznesenog, treba navesti da se optuženi ŽM očitovao da se ne smatra krivim za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, a u svojoj obrani, osim što je naveo da poznaje optuženog RM i da je u njegovoj radionici radio samo instalacije za zrak, kao i da se za vrijeme otuđenja jednog od Golfova za koji se tereti, nalazio na izdržavanju prekršajne kazne zatvora u trajanju od 15 dana, nije želio iznositi daljnju obranu niti odgovarati na pitanja suda i državnog odvjetnika.

11. U dokaznom postupku, na okolnosti inkriminiranog kaznenog djela, prvostupanjski je sud pročitao iskaze svjedoka ĆM, HM, PM, FM, CM, AM i TM te je ispitao svjedoke EM i ČM.

12. Iako je svjedok AM u svom iskazu u raspravi od 20. listopada 2021., na koji se u žalbi poziva optuženik, priznao počinjenje inkriminiranog djela te je u odnosu na optuženog ŽM naveo da je od njega samo tražio da mu osigura prostor za piljenje automobila, pa ga je isti upoznao s RM, u čijoj garaži su piljeni otuđeni automobili, suprotno žalbenim navodima optuženika prvostupanjski je sud pravilno cijenio da je taj iskaz evidentno usmjeren na to da od optuženog ŽM otkloni kaznenu odgovornost, budući da je vjerodostojnost tog iskaza, kao i onog što je optuženi ŽM naveo u svojoj obrani, opovrgnut ostalim provedenim dokazima.

13. Naime, optuženi RM, koji se očitovao da se smatra krivim, u svojoj obrani je iskazao da je poznavao optuženog ŽM i bilo mu je poznato da se optuženik, zajedno s AM, bavi krađama automobila koje su potom dovozili u njegovu radionicu, a nakon toga su ih raskopavali i odatle odvozili dijelove, pri čemu je AM bio glavni, a optuženi ŽM je obavljao poslove po njegovom nalogu.

13.1. U svezi naprijed navedenog, za ovaj sud drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika da je obrana optuženog RM bila motivirana „odvraćanjem kaznene odgovornosti od sebe“ jer ovaj optuženik krivnju za inkriminirano kazneno djelo nije otklanjao od sebe, niti je prebacivao na drugu osobu, a njegovu obranu potvrdio je i svjedok EM (brat optuženog RM), koji je u svom svjedočkom iskazu naveo da je jedne prilike u garaži vidio kako optuženi ŽM radi s brusilicom, koji je alat upravo namijenjen za piljenje metala. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost navedenih iskaza.

14. S druge pak strane, žalbeni navodi optuženika da ga od kaznene dogovornosti ekskulpira ono što je u svezi inkriminiranog kaznenog djela naveo svjedok ČM, u suštini nisu točni. Naime, iako je u pravu žalitelj kad navodi da su saznanja svjedok ČM, kako to proizlazi iz njegovog svjedočkog iskaza od 19. prosinca 2019. (list 567. do 569. spisa), a vezano uz kriminalne aktivnosti otuđenja vozila od strane AM i optuženog ŽM, se odnosila na razdoblje prije rujna 2018., time svjedok kao vjerodostojne potvrđuje ono što su s tim u vezi iskazali optuženi RM i svjedoka EM, odnosno činjenicu da su AM i optuženi ŽM i nakon tog razdoblja, od studenog 2018. do srpnja 2019., sada zajedno s optuženim RM, na identičan način nastavili svoju kriminalnu aktivnost.

15. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno iznesenim žalbenim navodima, sve odlučne činjenice za koje se optuženi ŽM i optuženi RM terete, prvostupanjski je sud, i po stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno i potpuno utvrdio te je na temelju izvedenih dokaza osnovano zaključio da se u ponašanju optuženog ŽM stječu sva bitna obilježja jednog produljenog kaznenog djela iz članka 228. stavka 3. u vezi članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., za koje ga je proglasio krivim, pa je žalba optuženog ŽM zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovana.

16. U odnosu na oduzimanje imovinske koristi žalitelj tu odluku prvostupanjskog suda problematizira samo glede njezine visine, smatrajući da je sud stečenu imovinsku korist trebao utvrditi i oduzeti u jednakim dijelovima od svih počinitelja kaznenog djela. Međutim, kako iz obrane optuženog RM proizlazi da on s AM i optuženim ŽM nije participirao u podjeli novca dobivenog od prodaje demontiranih auto dijelova, već je svoje sudjelovanje u počinjenju djela kompenzirao povratom novčanog duga kojeg je imao prema AM, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su AM i optuženi ŽM imovinsku korist ostvarenu počinjenjem inkriminiranog kaznenog dijela podijelili na jednake dijelove, svaki u iznosu od 114.150,00 kuna odnosno 15.151,00 euro, pa žalba optuženika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi također nije osnovana.

17. Konačno, neutemeljeno optuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke o troškovima postupka, jer ga je sud, u skladu s odredbama članka 148. ZKP/08., utemeljeno obvezao na plaćanje tih troškova, međutim, ako se kasnije eventualno utvrde okolnosti koje upućuju da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika, na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., u tom slučaju sud može donijeti odluku kojom optuženika oslobađa dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

18. Pri izboru vrste i mjere kazne optuženom ŽM prvostupanjski je sud kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost optuženika, a kao otegotno da je inkriminirano kazneno djelo počinio s izravnom namjerom i visokim stupnjem upornosti.

20. U žalbi zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da prvostupanjski sud optuženiku, kao otegotno, nije dovoljno cijenio pogibeljnost djela i količinu kriminalne aktivnosti koju je u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela poduzeo zajedno s ostalim supočiniteljima te izraženu upornost, dok mu je istodobno kao olakotno precijenio činjenicu da je neosuđivan, zbog čega smatra da nije bilo mjesta da mu se izrekne djelomična uvjetna osuda te je predložio da mu se izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

21. S druge pak strane, prigovarajući u žalbi izrečenoj djelomičnoj uvjetnoj osudi, optuženi ŽM je istaknuo da mu je prvostupanjski sud, kao olakotno, trebao još cijeniti i to da se tijekom postupka uredno odazivao pozivima suda i da se korektno ponašao te nije pokušao opstruirati postupak. Također, u odnosu na kaznu koja mu je izrečena, smatra da nije logično da je za isti događaj optuženom RM izrečenu kazna zatvora sud zamijenio radom za opće dobro, pa je u žalbi predložio da se pobijana presuda preinači na način da se i njemu izrekne navedena sankcija.

22. U kontekstu naprijed iznesenih, suprotstavljenih žalbenih navoda stranaka, u pravu je državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud optuženom ŽM, prilikom odmjeravanja kazne, kao otegotno nedovoljno cijenio ukupan broj radnji poduzetih u ostvarenju inkriminiranog produljenog kaznenog djela, a time i vrlo visoko izraženu kriminalnu upornost, s obzirom da se radilo ukupno o četiri krađe automobila u sastavu zločinačkog udruženja, za koje je djelo, prema članku 329. stavku 1. točki 2. KZ/11., propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora. Imajući u vidu tu činjenicu, navedene olakotne okolnosti koje vezano uz odluku o kazni ističe optuženik, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu relevantne da bi utjecale na smanjenje kazne, pa je njegova žalba zbog odluke o kazni neosnovana.

23. Slijedom naprijed iznesenog, s obzirom na to da je kao osnovana prihvaćena žalba državnog odvjetnika, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni te je optuženi ŽM, za kazneno djelo iz članka 228. stavka 3. u vezi članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., na temelju članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. studenog 2019. do 7. travnja 2020. Izrečena kazna zatvora, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, primjerena je težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela te ličnosti optuženika te će se tom kaznom ostvariti sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., primarno ciljevi specijalne i generalne prevencije, a istodobno tom kaznom u dovoljnoj mjeri će se izraziti i društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, kao i pravednost kažnjavanja.

24. Budući da ispitivanjem pobijane presude nije utvrđeno postojanje povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović