Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3706/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7360/2021-23 od 17. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7360/2021-23 od 17. travnja 2023. u dijelu kojim tužitelju nisu priznati daljnji troškovi postupka preko iznosa od 1.838,36 eura do iznosa od 2.211,64 eura sa zateznim kamatama i sudi:
Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 373,28 eura sa zateznim kamatama iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućoj od 10. prosinca 2024. do isplate.
II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7360/2021-23 od 17. travnja 2023.
III Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 172,12 eura.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju PĐ isplati iznos od 2.485,34 eur/18.725,87 kn zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:
- 0,27 eur / 2,01 kn od 1. rujna 2007.,
- 0,27 eur / 2,07 kn od 1. rujna 2007.,
- 1,50 eur / 11,27 kn od 5. veljače 2008.,
- 4,26 eur / 32,07 kn od 4. ožujka 2008.,
- 4,69 eur / 35,32 kn od 8. travnja 2008.,
- 0,48 eur / 3,62 kn od 6. svibnja 2008.,
- 0,44 eur / 3,31 kn od 11. lipnja 2008.,
- 1,43 eur / 10,81 kn od 5. srpnja 2008.,
- 1,37 eur / 10,32 kn od 2. listopada 2008.,
- 15,72 eur / 118,46 kn od 4. studenog 2008.,
- 5,98 eur / 45,06 kn od 2. prosinca 2008.,
- 17,26 eur / 130,03 kn od 1. siječnja 2009.,
- 18,98 eur / 143,02 kn od 3. veljače 2009.,
- 19,74 eur / 148,72 kn od 3. ožujka 2009.,
- 17,36 eur / 130,82 kn od 1. travnja 2009.,
- 17,74 eur / 133,66 kn od 1. svibnja 2009.,
- 14,27 eur / 107,49 kn od 9. lipnja 2009.,
- 13,51 eur / 101,82 kn od 8. srpnja 2009.,
- 12,71 eur / 95,78 kn od 8. kolovoza 2009.,
- 14,29 eur / 107,65 kn od 8. rujna 2009.,
- 13,18 eur / 99,27 kn od 7. listopada 2009.,
- 13,00 eur / 97,97 kn od 12. prosinca 2009.,
- 13,00 eur / 97,97 kn od 12. prosinca 2009.,
- 17,07 eur / 128,62 kn od 12. siječnja 2010.,
- 19,33 eur / 145,63 kn od 20. veljače 2010.,
- 22,58 eur / 170,14 kn od 23. ožujka 2010.,
- 22,39 eur / 168,69 kn od 16. travnja 2010.,
- 22,77 eur / 171,55 kn od 1. svibnja 2010.,
- 24,65 eur / 185,70 kn od 1. lipnja 2010.,
- 30,68 eur / 231,15 kn od 30. srpnja 2010.,
- 34,45 eur / 259,54 kn od 1. kolovoza 2010.,
- 41,26 eur / 310,86 kn od 18. rujna 2010.,
- 39,32 eur / 296,27 kn od 1. listopada 2010.,
- 39,79 eur / 299,77 kn od 18. studenog 2010.,
- 55,17 eur / 415,65 kn od 31. prosinca 2010.,
- 44,43 eur / 334,79 kn od 12. veljače 2011.,
- 44,43 eur / 334,79 kn od 12. veljače 2011.,
- 42,88 eur / 323,11 kn od 12. travnja 2011.,
- 51,92 eur / 391,19 kn od 17. svibnja 2011.,
- 51,92 eur / 391,19 kn od 17. svibnja 2011.,
- 62,84 eur / 473,49 kn od 22. lipnja 2011.,
- 87,05 eur / 655,86 kn od 14. kolovoza 2011.,
- 63,04 eur / 474,95 kn od 28. listopada 2011.,
- 61,86 eur / 466,09 kn od 26. studenog 2011.,
- 63,93 eur / 481,71 kn od 21. prosinca 2011.,
- 67,96 eur / 512,07 kn od 25. siječnja 2012.,
- 68,17 eur / 513,61 kn od 22. veljače 2012.,
- 66,82 eur / 503,45 kn od 21. ožujka 2012.,
- 66,41 eur / 500,34 kn od 20. travnja 2012.,
- 67,44 eur / 508,09 kn od 16. svibnja 2012.,
- 67,68 eur / 509,97 kn od 4. srpnja 2012.,
- 67,68 eur / 509,97 kn od 4. srpnja 2012.,
- 67,70 eur / 510,12 kn od 8. kolovoza 2012.,
- 65,72 eur / 495,14 kn od 18. kolovoza 2012.,
- 61,18 eur / 107,65 kn od 19. rujna 2012.,
- 65,65 eur / 494,65 kn od 17. listopada 2012.,
- 66,90 eur / 504,05 kn od 30. listopada 2012.,
- 67,82 eur / 511,01 kn od 1. siječnja 2013.,
- 61,96 eur / 466,83 kn od 23. siječnja 2013.,
- 63,58 eur / 479,08 kn od 22. veljače 2013.,
- 60,68 eur / 457,23 kn od 20. lipnja 2013.,
- 64,62 eur / 486,90 kn od 25. rujna 2013.,
- 67,46 eur / 508,24 kn od 11. veljače 2014.,
- 67,46 eur / 508,24 kn od 11. veljače 2014. te na iznos od
- 67,24 eur / 506,64 kn od 20. travnja 2014., sve do isplate, te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.838,36 eur/13.851,12 kn zajedno sa zateznom kamatom od 17. travnja 2023. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalbu je protiv odluke o troškovima postupka u dijelu kojim mu nisu priznati daljnji troškovi postupka izjavio i tužitelj koji traži i naknadu troška sastava žalbe.
4. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja je osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.
Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
7. Sud prvog stupnja je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, i pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 3. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012471372 kojim mu je odobren kredit u iznosu od 16.545,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli nepošteni odnosno posljedično ništetni kao što je to utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podnijetoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača na način da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako je navedena presuda obvezujuća i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, to slijedom toga smatra da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa koji su plaćeni na temelju valutne klauzule zbog stjecanja bez osnove na strani tuženika pa u tužbi potražuje isplatu iznosa od 18.776,24 kn zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
9. U postupku nije sporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 9012471372 od 3. svibnja 2007. na iznos od 16.545,27 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita kojeg je tužitelj u cijelosti otplatio, a da je u istom ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno da se navedeni kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.
Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare.
10. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Navodi da tada nije bio klijent tuženika, već da je tamo otvorio račun nakon što se je informirao o uvjetima kreditiranja kod tuženika gdje mu je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu samo vezano uz valutu CHF. Nadalje, navodi da je u banci bio samo jedanput, a da je potom predmetni ugovor o kreditu potpisao kod javnog bilježnika s time da mu u banci nije ništa posebno pojašnjavano o samoj valuti CHF odnosno o riziku sklapanja takvog ugovora. Navodi da je ovaj kredit u cijelosti otplatio i to osobno, a da mu je tijekom otplate kredita rata porasla s početnih 1.050,00 kn na 1.950,00 kn pa da je znao da će doći do takvog porasta rata, ovakav kredit ne bi podizao. Inače navodi da je predmetni ugovor o kreditu pročitao prije potpisivanja, a kada je dvije godine nakon sklapanja istoga pitao može li se ovaj kredit pretvoriti u kunski kredit ili kredit vezan u valutu eur, rečeno mu je da ne može. Nadalje, tvrdi da mu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne štiti valutu CHF, a da prije toga nije sklapao neki drugi ugovor o kreditu te da inače zna što je to tečaj.
11. Svjedok JĐ u svom iskazu navodi da je u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu radio u poslovnici tuženika u [adresa] kao osobni bankar, ali da se tužitelja ne može sjetiti, već da mu je poznato samo njegovo prezime pa kada mu je predočen predmetni ugovor o kreditu na kojem se nalazi njegov potpis, navodi da samo općenito može reći da je u to vrijeme praksa bila takva da bi se osoba koja namjerava kupiti vozilo na kredit o mogućnostima kreditiranja informirala već u auto-kući gdje bi podnosila i zahtjev za odobrenje kredita koji bi potom auto-kuća dostavljala banci zajedno sa svom potrebnom dokumentacijom kako bi banka mogla odlučiti o odobrenju kredita pa ako bi takav kredit bio odobren, tada bi on nazvao klijenta da ga o tome obavijesti te da ugovor treba potpisati kod javnog bilježnika, ili bi pak netko iz auto-kuće preuzeo pripremljen ugovor koji bi klijent potom išao potpisati kod javnog bilježnika. Ovaj svjedok se ne sjeća je li u to vrijeme bilo moguće odobriti kredit u kunama, ali zna da su se odobravali krediti vezani uz valutu eur ili uz valutu CHF s time da su klijenti uzimali kredit vezan u CHF jer je bio povoljniji zbog niže kamatne stope. Međutim, oni u to vrijeme klijentima nisu ništa posebno pojašnjavali o samoj valuti CHF, a na pitanje tuženika je li banka tada mogla predvidjeti kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, navodi da tada nije bilo nikakvih naznaka ili primisli da bi moglo doći do znatnijeg porasta ovoga tečaja.
12. Imajući u vidu tužbene navode i iskaz tužitelja te svjedoka, kao i nalaz i mišljenje financijskog vještaka, te ostale provedene dokaze, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva treba primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (Narodne novine broj 96/03- dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,41/08,125/11 i 78/15-dalje: ZOO).
12.1. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio ništetnost spornih članaka ugovora o kreditu u dijelu kojem je ugovorena valuta vezana za švicarski franak.
12.2. Prije ovog postupka vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja munje uzrokovana postupanjem tuženika.
12.3. Sud prvog stupnja nije bio dužan provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u ovom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača. Sud je u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da su ništave sporne odredbe predmetnog ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora o namjenskom kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.
12.4. Dakle, imajući u vidu direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama, koje kao takve obvezuju sudove u pojedinačnim postupcima, uz odgovarajuću primjenu odredaba čl. 502.c ZPP-a, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
12.5. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima direktan učinak kao i presuda donesena po toj tužbi. Tuženik je sve navedene prigovore mogao i morao isticati u navedenim postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja je utvrđenja vezan sud u ovome postupku temeljem naprijed spomenutih odredaba članka 502.a i članka 502.h ZPP-a. S obzirom na to da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak.
12.6. No, neovisno o prethodno navedenome, sud prvog stupnja je proveo i dokaze saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika koji je sudjelovao u realizaciji kredita i iz tih iskaza, suprotno navodima tuženika, ne proizlazi da sporne odredbe predmetnog ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ne bi bile ništetne. Naime, niti iz tih dokaza ne proizlazi da se o spornim odredbama pregovaralo na način da je tužitelj na ugovorne odredbe mogao utjecati odnosno da su tužitelju kao potrošaču bila dana potrebna objašnjenja o kreditu u CHF.
12.7. Mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO) bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika.
12.8. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač, s obzirom na sadržaj spornog ugovora, a ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
12.9. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.
12.10. Nadalje, neosnovano tuženik upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu prigovora zastare.
Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su- IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (kada je presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 18. rujna 2021., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
12.11. Žalbeni navod da je sud prvog stupnja trebao primjenom čl. 326. Zakona o obveznim odnosima odbiti tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, ovdje nije riječ o ništetnosti manjeg značaja, a pravno nije značajni niti to što je tužitelj prije podizanja tužbe kredit otplatio.
12.12. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. I o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kad je u presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., naveo kako su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, a na to ih nisu upozorile. Drugim riječima, i u ovom slučaju je banka bila nepoštena kod ugovaranja uglavka kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak.
12.13. Pogrešno tuženik smatra da je vještak trebao uzimati u obzir anuitete koje je tužitelj platio po nižem tečaju CHF jer tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja tražbine niti protutužbu pa nisu ispunjene pretpostavke da se za tzv. negativnu razliku umanji iznos koji je tuženik dužan platiti tužitelju po osnovi ništetnih odredbi.
13. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio i o troškovima postupka.
13.1. No, sud prvog stupnja pogrešno smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška sastava podneska od 23. siječnja 2023. Naime, riječ je o obrazloženom podnesku kojim se specificira tužbeni zahtjev i koji je bio potreban za vođenje spora na čiju naknadu tužitelj ima pravo primjenom tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje u tekstu Tarifa). Isto tako, tužitelju pripada i pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude primjenom tbr. 9/3 Tarife.
Na navedeni trošak tužitelju pripada i pravo na PDV od 25 % primjenom tbr. 42. Tarife.
14. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda pretežnim dijelom potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, primjenom čl. 373. ZPP-a je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi daljnje troškove postupka.
15. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom iste odredbe u svezi s Tbr. 10/5 Tarife tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe.
U Zagrebu 10. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
