Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3403/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-974/2023-8 od 16. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-974/2023- 8 od 16. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I Utvrđuje se ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka dio odredbe čl. 11 ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 9. lipnja 2005. koji je solemniziran od Bruna Škraljsky, Javnog bilježnika u Lovranu pod brojem OU-40/2005 dana 14. lipnja 2005. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor“ odnosno sve druge odredbe citiranog ugovora koje ovlašćuju tuženika da tužitelju zaračuna „izlaznu naknadu“ tj. „troškove djelomične otplate“ kredita.

II Nalaže se tuženome isplatiti tužitelju iznos od 530,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

– na iznos 132,72 EUR počam od 31.3.2016. do isplate

– na iznos 132,72 EUR počam od 12.9.2016. do isplate

– na iznos 132,72 EUR počam od 28.11.2016. do isplate

– na iznos 132,72 EUR počam od 13.2.2017. do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, preinačiti pobijanu presudu a podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 10. travnja 2024. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (str. 95 spisa), sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 9. lipnja 2005. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) a koja odredba se odnosi na mogućnost izvršenja prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, kao i ništetnosti svih drugih odredbi Ugovora o kreditu koji ovlašćuje tuženika da tužitelju zaračuna izlaznu naknadu tj. troškove djelomične otplate kredita stoga, što se o tim odredbama nije pojedinačno raspravljalo, niti su one određene čime su ništetne, kao i zahtjev za isplatu svota koje je tužitelj isplatio prilikom prijevremene otplate kredita sa kamatama tekućim od dana plaćanja pa do isplate.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev nakon nespornog utvrđenja sadržaja Ugovora o kreditu ocjenjujući, na temelju iskaza tužitelja, kako se o zatraženoj naknadi odnosno, predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije moglo pregovarati te tužitelj nije znao na što se naknada odnosi i u kojoj će mu visini biti naplaćena pa je tužitelj na ovaj način doveden u neravnopravan položaj, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj unaprijed, po tuženiku pripremljenog ugovora odnosno, na sadržaj predmetnih odredbi koje predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe dok suprotno tuženik tijekom postupka nije dokazao i predmetno potraživanje nije zastarjelo a imajući na umu da između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Kako je Ugovor o kreditu zaključen 14. lipnja 2005. imaju se primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 107/96., 91/96., 112/99., 88/01.- dalje: ZOO) kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) .

9. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti dok je na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je, da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio.

10. Tuženik osporava status potrošača tužitelju upućujući na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23 – dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. a njegovom odredbom čl. 29. st. 1. je propisano kako se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana njegovog stupanja na snagu te, budući da se ne radi o slučajevima iz odredbe čl. 29. st. 2. ZPK, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojega u žalbi ističe tuženik tvrdnjom da se na tužitelja ne odnose odredbe tog Zakona jer mu je odobren iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna odnosno 239.800,00 CHF.

11. Budući da tuženik nije dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornim odredbama te ga upoznao s visinom izlazne naknade tj. troškova djelomične otplate kredita i od čega se ona sastoji a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 103. ZOO ništava te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

12. Prema odredbi čl. 81. ZZP na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o predmetnoj naknadi i njezinoj visini dok tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve troškove i eventualne poreze sukladno Općim aktima kreditora (čl. 11. Ugovora o kreditu) te se tako radi o neodređenoj odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a to znači, da se radi o nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP koje su ništave u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije imao nikakvih mogućnosti pregovaranja o njegovim, već pripremljenim odredbama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi predmetne izlazne naknade.

15. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz te odredbe ugovora proizlaze a o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16. Uz iznijeto, odredbom čl. 1068. ZOO nije predviđeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita već je samo odredbom čl. 1068. st. 3. ZOO propisano kako je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio i koju tuženik nije dokazao a nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o izlaznoj naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te uz iznijeto, nije dokazao opravdanost ugovorene naknade i njezine (neodređene) visine, što rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

17. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

18. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 214. ZOO u svezi odredbe čl. 210. ZOO jer je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena izlazna naknada, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništave ugovorne odredbe, jer ju je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

19. Žalbeni navodi tuženika glede ništavih odredbi Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kredita (što nije točno s obzirom na nejasnu odredbu Ugovora o kreditu) nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

20. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visina kondemnatornog dijela tužbenog zahtjev između stranaka nije sporna, je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I i II izreke.

21. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23).

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Andrina Raspor Flis

.