Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 14 Gž-2580/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topć Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Strniščaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. OIB:87064273078 iz Zagreba, Slavonska avenija 6a, zastupanog po punomoćnicima Marku Kallayu i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 8117/2021-27 od 23. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8117/2021-27 od 23. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-8117/2021-27 od 23. veljače 2024. utvrđene su ništetnima odredbe čl. 4. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila br. HR/010100840 od 10. listopada 2007. koje glase:

„Ukupni iznos naknade

4. Ukupni iznos naknada bez PDV-a je 33.848,03 CHF, iznos PDV 22% je 7.446,57 CHF, a ukupni iznos naknada s PDV-om je 41.296,60 CHF, sve protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.", kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 4.124,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od studenog 2007. listopada 2021. pa do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.360,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2024. do isplate, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška i uz naknadu troška sastava žalbe a podredno ju ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je neosnovana.

4. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je u presudi suda prvog stupnja ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP time što u odluci suda prvog stupnja nisu navedeni razlozi o činjenicama odlučnim za presuđenje spora a oni razlozi koji su navedeni u proturječju su sa stanjem spisa.

5.2. Prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 4.124,83 eura s traženim zateznim kamatama utvrđujući ništetnom odredbu čl. 4. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila br. HR/010100840 od 10. listopada 2007. o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu Chf, pozivajući se na odredbe čl. 96. st. 1. i 2., čl. 98. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, dalje: ZZP/07) i čl. 3., čl. 4., čl. 6., čl. 7. čl. 8. te čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO).

5.3. Pri utvrđenju ništetnosti navedene odredbe prvostupanjski je sud temelj za primjenu čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. ZZP/07 našao u zaključku kako je tuženik odredbu o valutnoj klauzuli upotrijebio suprotno njezinoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarskog franka - Chf čime je tuženik formirao ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama. Žalbeno upiranje tuženika na nejasnoću navedenog zaključka i na to da je izostalo obrazloženje temeljem čega je prvostupanjski sud taj zaključak donio ukazuje se osnovanim. Ujedno se u žalbi osnovano ističe nedostatak razloga za odlučnu činjenicu uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača spornom odredbom čl. 4. predmetnog ugovora kao pretpostavke za primjenu čl. 96. st. 1. ZZP/07.

6.1. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je dana 10. listopada 2007. sklopljen ugovor o operativnom leasingu motornog vozila br. HR/010100840 između prednika tuženika Hypo Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o. kao davatelja leasniga i tužitelja kao primatelja leasniga, kojim ugovorom je u čl. 4. ugovoren ukupni iznos naknada i to 33.848,03 Chf bez PDV, iznos PDV 22% je 7.446,57 Chf a ukupni iznos naknada s PDV-om je 41.296,60 Chf, sve protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

6.2. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da se primjenom čl. 96. st. 1. ZZP/07 smatra kako se o odredbi čl. 4. po tuženiku unaprijed sastavljenog predmetnog ugovora između stanaka nije pregovaralo jer tuženik kao što je propisano čl. 96. st. 4. ZZP/07 nije dokazao suprotno.

6.3. U svom sadržaju odredba o valutnoj klauzuli u Chf predstavlja odredbu koju je dopušteno ocjenjivati jer ona, suprotno čl. 99. ZZP/07 nije jasna ni lako razumljiva niti je lako uočljiva.

6.4. Bez utjecaja je tuženikovo pozivanje na to da se Zakon o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje na ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora već takva obveza postoji samo onda ako to jednostrano odluči vjerovnik, kao što je to propisano odredbom čl. 3. st. 1.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23, dalje: ZPK). Prema odredbi čl. 29. st. 1. u vezi čl. 30. st. 1. ZPK taj se zakon ne primjenjuje na predmetni ugovor zaključen 10. listopada 2007., dakle prije 1. siječnja 2010. kada je ZPK stupio na snagu a nema uvjeta za iznimku iz čl. 29. st. 2. ZPK. Konačno, ništetnost se ovdje ne temelji na odredbama ZPK već na mjerodavnim odredbama čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ZZP/07.

7.1. Osnovano tuženik u žalbi ističe da izostanak pojedinačnog pregovaranja o ugovornoj odredbi čl. 4. ne podrazumijeva i automatsku ništetnost te odredbe već će ta odredba biti ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stanaka na štetu potrošača. Međutim da su navedeni razlozi u ovom slučaju ostvareni moguće je utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

7.2. Podnošenjem predmetne tužbe tužitelj se u svrhu dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva pozvao na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 a prvostupanjski je sud pravilno otklonio neposrednu primjenu utvrđenja iz tog postupka koji se odnosio na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji su ugovorili kredite u valuti švicarskog franka (Chf) s tuženicima u tom postupku kao kreditorima i to: I-tuženikom Zagrebačka banka d.d., II-tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., III-tuženikom Erste & Steiermärkische d.d., IV-tuženikom Raiffeisenbank Austrija d.d., V-tuženikom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., VI-tuženikom Otp banka Hrvatska d.d., VII-tuženikom Societe Generale-Splitska banka d.d. i VIII-tuženikom Sberbank d.d. (ranije: Volksbank d.d.).

7.3. Obzirom na to da se ovdje radi o ugovoru o operativnom leasingu s prednikom tuženika koji kao tuženik nije bio obuhvaćen i nije sudjelovao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P.1401/12 (Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske), učinci odluka donesenih u navedenom kolektivnom sporu se u smislu čl. 502.c ZPP ne odnose se na predmetni ugovorni odnos. No u tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. te čl. 97. ZZP/07.

7.4. Da bi se temeljem čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatrala nepoštenom, potrebno je utvrditi da ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.1. Značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije moglo prouzročiti samo ugovaranje valutne klauzule u Chf uzimajući u obzir da je ugovaranje novčane obveze u navedenom razdoblju uz valutnu klauzulu bilo istovremeno ekonomski opravdano i pravno dopušteno. U okolnostima u kojima je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i nije suprotno zakonskim odredbama već se temelji na jamstvu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO, nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o tome da je spornom odredbom čl. 4. Ugovora o operativnom leasnigu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to iz razloga što je ta klauzula upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi i cilju kao što navodi prvostupanjski sud a ne daje razloge te navodne suprotnosti.

8.2. Za razliku od zaključka suda prvog stupnja, valutna klauzula ugovara se sa svrhom osiguranja vrijednosti novčane obveze od mogućih oscilacija u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice na koju obveza glasi vezivanjem uz protuvrijednost druge, stabilnije novčane jedinice tako da se ne bi radilo o ugovaranju valutne klauzule suprotno njezinoj svrsi. No valutna klauzula nosi i rizik moguće oscilacije te druge novčane jedinice za koju se obveza veže. Do remećenja ravnoteže u pravima ugovornih stana doći će onda kada je jedna ugovorna stana u takvom položaju da u skladu s načelima pažnje dobrog stručnjaka iz čl. 10. st. 2. ZOO i savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO ima mogućnost steći saznanja odnosno da je stekla saznanja o navedenim rizicima valutne klauzule a da s tim saznanjima ne upozna drugu ugovornu stranu dovodeći ju time u neravnopravni položaj.

8.3. Zaključak o tome da je prednik tuženika ugovaranjem valutne klauzule u Chf suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ne može proizlaziti ni iz toga što prednik tuženika nije izvijestio ni upozorio tužitelja da preuzimanjem obveze plaćanja u kunama vezano za kretanje Chf na svjetskim monetarnim tržištima ( tzv. hedžiranje) sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu, kao što to navodi prvostupanjski sud. Ovo stoga što zakonom dopušteno ugovaranje navedene valutne klauzule jednako utječe na obje ugovorne strane u tom poslu. O neravnoteži bi se radilo onda kada bi prednik tuženika kao jedna ugovorna strana trebao raspolagati ili raspolagao saznanjima o rizicima koji proizlaze iz tečajnih razlika Chf i kada bi ih unatoč tome prešutio ili umanjio, dovodeći drugu ugovornu stanu u neravnopravan položaj uskraćujući mu informacije odlučne za preuzetu ugovornu obvezu.

9.1. Budući da je prednik tuženika društvo registrirano za financiranje i financijsko posredovanje kao što je vidljivo iz priloženog izvatka sudskog registra (list 64-102 spisa predmeta suda prvog stupnja), on je kao trgovac u smislu čl. 3. alineja 16 ZZP/07 bio dužan potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja sporne odredbe (duty of disclosure) koji su mu s obzirom na njegovu profesionalnu djelatnost morali biti poznati. U tom smislu, polazeći od sadržaja iskaza tužitelja s ročišta od 4. travnja 2023. a na tragu odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. valja zaključiti da je tuženik propustio obavijestiti tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone, iako su tuženiku kao financijskoj instituciji koja se profesionalno bavi financijskim poslovanjem ovi rizici valutne klauzule vezane uz Chf trebali biti ili bili poznati. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača kao što je to tužitelj s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti prednika tuženika. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

9.2. Navedeno propuštanje odgovarajućeg informiranja tužitelja kao potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf predstavlja takvo postupanje prednika tuženika kao trgovca koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kojem se obveza otplate u ratama povećavala uslijed konstantnog rasta tečaja Chf s početnih oko 4,44 od 2. studenog 2007. do tečaja od oko 6,19 od 1. listopada 2012., kao što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije. U tim su razlozima ostvarene pretpostavke za primjenu mjerodavnih odredbi čl. čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07 te čl. 4. ZOO.

10.1. Budući da je prednik tuženika ugovorna stana, bio je dužan pridržavati se načela savjesnosti i poštenja te kao sudionik obveznog odnosa postupati obzirno i uvažavati interese obiju ugovornih strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga se otklanja kao neosnovano žalbeno upiranje na to da je za uskratu informacija odgovoran prodavač vozila odnosno zaposlenik auto kuće a ne tuženik. 10.2. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud u odnosu na sporne činjenice bio dužan izvesti dokaze a što nije učinio. Kada iznosi navedeni žalbeni prigovor tuženik gubi iz vida da je od 1. prosinca 2003. u primjeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 117/03) s izmjenama odredaba čl. 7., čl. 219. st. 2. i čl. 299. ZPP kojima je inkvizicijsko načelo ili načelo službene istine zamijenjeno akuzatornim načelom ili načelom stranačke istine, po kojem su stranke dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze u svrhu utvrđenja svoji navoda na kojima temelje zahtjev ili osporavaju navode suprotne strane. Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. U žalbi tuženik ne navodi koje je to po tuženiku predložene dokaze prvostupanjski sud zanemario a iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno je da je prvostupanjski sud izvršio uvid u sve po tuženiku predložene isprave dok je na ročištu od 10. siječnja 2024. tuženik naveo da odustaje od predloženih a neizvedenih dokaza.

11.1. Nema mjesta žalbenom osporavanju pravilnosti primjene odredbe o opsegu vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1115. ZOO jer ništetnost potječe od prednika tuženika i on je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu čl. 4. predmetnog ugovora sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj koji je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

11.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata nesavjesnom stjecatelju, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

11.3. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem su ostvarene pretpostavke za primjenu mjerodavnih odredbi čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 1111. i 1115. ZOO, primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2 i st. 3. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke.

12. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je kao u stavku II izreke, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej