Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1838/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja DG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-658/2021 od 10. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-658/2021 od 10. siječnja 2024., pod toč.I., III., IV., V. izreke, kao i u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] od 02. ožujka 2006., a koji je ovjeren kod javnog bilježnika Višnje Tušek iz [adresa] brojem ovjere OU-138/06 dana 03. ožujka 2006., zaključen između tužene kao Kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, u dijelu koji se odnosi na točku 1.; 2.; 3.; 7.; Ugovora, u pogledu ugovorene valutne klauzule, tj. kojim se iznos kredita odobrava i stavlja korisniku na raspolaganje u iznosu 20.430,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za devize važeće na dan isplate, u točki 7. Ugovora kojim je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, u dijelu točke 2. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora kao i čl. 3. kojim je ugovorena ulazna naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (toč. I. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja radi nalaganja tuženiku da vrati tužitelju iznos od 3.102,10 KN/411,72 EUR na ime više plaćenih redovnih kamata, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teće od dana svake pojedine uplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa, sve to kako je pobliže navedeno u izreci presude (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku vratiti tužitelju iznos od 1.894,23 EUR/14.272,07 kuna na ime više plaćenih iznosa pretplate po osnovi ništetne valutne klauzule, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teće od dana svake pojedine uplate tuženiku do isplate sve to kako je pobliže navedeno u izreci presude (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku vratiti tužitelju iznos od 419,79 EUR/3.162,93 kuna na ime plaćenog iznosa ulazne naknade, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 07.ožujka 2006. pa do isplate, sve to kako je pobliže navedeno pod toč. IV. izreke. Konačno naloženo je tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 875,00 EUR/6.592,69 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 10. siječnja 2024. pa do isplate, sve to kako je pobliže navedeno pod toč. IV. izreke.

2. Protiv navedene presude pod toč. I., III., IV. i V. izreke, kao i u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka sa zateznim kamatama.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o [broj kredita] od 6. rujna 2006. (dalje: Ugovor u kreditu) i to u dijelu odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa, odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF i odredbe o ulaznoj naknadi (toč.1., 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu) te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

5. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

6. Tijekom postupka nije bilo sporno da je između tužitelja i tuženika dana 2. ožujka 2006. sklopljen Ugovor u kreditu na iznos od 20.430,67 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,30% godišnje, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa , a ista je promjenjiva sukladno odluci banke- tuženika i da je tijekom razdoblje otplate Ugovora o kreditu tuženik povećavao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu određena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita.

7. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03- ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"41/14,110/15 i 14/19) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), u z primjenu čl. 502. c ZPP zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženik, kao davatelji kredita, tužitelja, kao korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

8. Nadalje, sud prvog stupnja, cijeneći iskaz tužitelja utvrđuje da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nasuprot tome,tuženik je raspolagao stručnim znanjem s obzirom da je isti bankarska institucija koja se bavi između ostalog i plasiranjem kredita potrošačima. Odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu su za korisnika kredita bile neodređene i nejasne i isti nije mogao ocijeniti kako će se kretati tečaj CHF u odnosu na kunu, te u kojem smjeru će ići rast kamata jer je to ovisilo isključivo o jednostranoj odluci banke i tužitelj nije imao nikakvih informacija na koji način po kojim kriterijima i korištenjem kojih parametara će se formirati kamata. Također, obzirom da je tužitelj kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na naknadu koju se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci u visini od 3,30% iznosa kredita, odnosno 419,79 EUR/3.162,93 kuna, dok su odredbe Ugovora koje se odnose na navedenu naknadu bile šture i iz istih se ne može zaključiti niti na što bi se trošak iste odnosio.

9. Stoga je zaključak suda prvog stupnja tužitelj nije mogao pregovarati o visini i namjeni sporne ulazne naknade, pa je navedena ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja iste, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

10. Cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, te ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi ništetnima, nalazeći prigovor zastare djelomično osnovanim sud prvog stupnja obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl.1111. i 1115. ZOO na povrat tužitelju neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, i to s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 1. 894,23 Eur/14.272,07 kn, a s osnova naknade za obradu kredita iznos od 419,79 Eur/3.162,93 kn eur, i odlučuje kao pod toč I., III. i IV. izreke presude.

11. U preostalom dijelu, nalazeći osnovanim prigovor zastare, zahtjev tužitelja za povrat s osnova preplaćene kamate iznosa od 3.102,10 kn/411,72 Eur odbija i odlučuje kao pod toč. II. izreke presude.

12. Odluka suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

13. Pobijana odluka nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na povredu zajamčenog ustavnog i konvencijskog prava na prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" -Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010).

14. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje tužitelj i tuženik ukazuju u žalbama, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

15. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja, a niti pravilnu primjenu materijalnog prava.

16. Pogrešan je stav tuženika da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu, jer je isti prestao isplatom kredita, obzirom činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.). Dakle, odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju se i na konkretan Ugovor o kreditu, koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

17. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine „ broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva, tuženika obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što se odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

18. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

19. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (ovdje tužitelja) koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule u CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da su predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula u CHF sadržajno izražene na identičan način, kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su navedene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, te da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu kako u dijelu valutne klauzule u CHF, tako i u dijelu promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženika.

20. Nadalje, odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, U-III- 2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. Naime, imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) tužitelju prilikom sklapanja ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički već i suštinski kako je to ocjenjivano u sporu za zaštitu kolektivnih interesa ali i sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredba podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da ne temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze, a da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

23. Tvrdnje tuženika da sporne odredbe tužitelju nisu bile nejasne, nerazumljive i neuočljive, te da je imao mogućnost izbora kredita, kao i osporavanje da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, također se ne mogu smatrati pravilnim. Ovo iz razloga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tužitelj nije bio, odnosno u ovom konkretnom sporu, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s egzaktnim parametrima i metodom izračuna parametara, a koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, a niti je bio upoznat sa svim rizicima zaključenja ugovora u kojem se glavnica vezuje uz valutu CHF, kao valutu koja ne uživa zaštitu Hrvatske narodne banke, za razliku od EUR-a, s kojim znanjima je tuženik kao bankarska i financijska institucija raspolagao (ili morao raspolagati) i bio je dužan potrošača upoznati sa svim navedenim kako bi on mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

24. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, Ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, ali i iskaza samog tužitelja proizlazi da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope (tužitelj je pritom Ugovor o kreditu sklopio u auto salonu, a ne u banci). Iz navedenog proizlazi da tuženik nije ponudio tužitelju sve potrebne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku u pogledu zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik suprotno nije dokazao. 25. Prema čl. 323. st. 1. ZOO Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/o5., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Nije u pravu tuženik kada u žalbi tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

27. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

28. U postupku je utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženiku iznos od 1.894,23 Eur/14.272,07 kn slijedom čega je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni traženi iznos sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose navedene u izreci presude teku od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO, obzirom da se tuženik koji je stekao naznačene novčane iznose temeljem ništetne odredbe koju je ugovorio smatra nepoštenim stjecateljem.

29. Sud prvog stupnja je, suprotno navodima žalbe naveo razloge na temelju kojih nalazi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, odnosno tzv. ulazna naknada (vidi obrazloženje rbr. 12. i 16.), koje i ovaj sud prihvaća kao pravilne. Tome valja dodati kako tuženik, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na naknadu za obradu kredita i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (3,30%), koji je naplatio u trenutku isplate kredita. To stoga jer u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena naknada odnosi, a tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

30. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim i tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu u iznosu od 419,79 Eur/3.162,93 kn temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO- sa zateznom kamatom tekućom od 7. ožujka 2006. primjenom čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

31. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 28. srpnja 2021. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka

32. Zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da ista također nije nastupila.

33. Protivno žalbenim navodima tuženika, te postupajući i temeljem čl. 166. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP jer i prema ocjeni ovog suda, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

34. Prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu parnice. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to i trošak punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka.

35. Tužitelj je zahtjev za naknadu troškova ročišta za objavu presude određeno postavio sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP, a njegov je punomoćnik pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena.

36. Radi se dakle o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalog tijekom parničnog postupka, te je pravilnom primjenom materijalnog prava Tbr. 9./3. Tarife tužitelju dosuđen zatraženi trošak ročišta za objavu presude.

37. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

38. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović