Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3334/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZU, [adresa] kod [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Suzana Malenica, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB:53056966535, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i dijela rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1564/2019-31 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1564/2019-31 od 25. travnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1564/2019-31 od 25. travnja 2024. u pobijanoj točki 1. i dijelu točke 3. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.727,32 eura s dosuđenom zateznom kamatom.

II. Djelomično se preinačava rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1564/2019-31 od 25. travnja 2024. u dijelu pobijane 3. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 86.27 eura na način da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u tom iznosu odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je:

- u točki 1. utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Čl. 1. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 17. 05. 2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 27.076,37 CHF-a, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i u čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

- u točki 2. utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17. 05. 2007. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

- u točki 3. naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.877,67 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

- u točki 1. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti,

- u točki 2. dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 18. siječnja 2024.,

- u točki 3. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.813,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. travnja 2024.

2. Protiv ove presude i dijela rješenja kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti te odlučeno o troškovima postupka, žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno istu ukinuti kao i ukinuti rješenje o troškovima postupka i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 398,77 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu koje su stranke sklopile 17. svibnja 2007. i to u dijelu ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 5.877,67 eura na ime razlike zbog promjene kamatne stope i na ime razlike stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu zbog utjecaja porasta tečaja, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

4. U postupku pred prvostupanjskim sudom u bitnome je utvrđeno:

- da su da su stranke 17. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 27.076,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 7 godina

- da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje vozila,

- da je ugovor o kreditu otplaćen,

- da razlika zbog promjene kamatne stope i razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu zbog utjecaja porasta tečaja u valuti iznosi ukupno 5.877,67 eura.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja djelomične nišetnosti Ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi čl. 1. i 2. koji se odnose na ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu, zaključivši da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i nejasne i stoga ništetne, jer se radi o ugovornim odredbama o kojemu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom predvidjele egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti je tužitelj kao potrošač informiran o navedenom, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, radi čega proizlazi da je tuženik postupao suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu.

5.1. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim, obrazlažući da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kada je zastara počela teći iznova dok se vrijeme prekida ne računa u tijek zatare, pa je pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. te odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO) i čl. 323. st. 1. ZOO, zaključio da je tužba u ovoj pravnoj stvari od 12. lipnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

5.2. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nadležnosti, prvostupanjski sud je na temelju utvrđenja da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa], da tužitelj živi na području nadležnosti ovog suda i da je spor nastao u povodu predmetnog ugovora o kreditu, pozivom na odredbu čl. 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) ocijenio da je prigovor mjesne nadležnosti neosnovan.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Žalba tuženika je neosnovana protiv prvostupanjske presude, a djelomično osnovana protiv prvostupanjskog rješenja.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

10. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Revt- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici.

11. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 17. svibnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku dokazati da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

13. Stoga, obzirom na to da pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke vežu sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tužena osporava pravilnost utvrđenja ništetnosti, budući su u pitanju pravna utvrđenja suda u postupku kolektivne zaštite.

14. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.1. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7127/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

15. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

15.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

15.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

16. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

17. Osporavajući prvostupanjsko rješenje kojim je sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti, neosnovano tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

17.1. Naime, u ovoj pravnoj stvari radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isplate, valja poći od toga da tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca i da je Ugovorom o kreditu sklopljenom između stranaka u ovom postupku ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, čime među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP, budući da se u konkretnom slučaju radi se o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, već je ta odredba sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi, budući živi u mjestu [adresa] kod [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesno ravnopravnom položaju ugovornih strana.

17.2. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98), treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

18. Pri tome valja dodati da je tužitelj iz [adresa] kraj [adresa] podnio tužbu 11. lipnja 2019. Općinskom sudu u Šibeniku, kada je na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojim je dodana odredba čl. 19.l. st. 1. koja glasi:

(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

19. Prema odredbi čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 – dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

19.1. Sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

19.2. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju, u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

20. Polazeći od sadržaja citirane odredbe čl. 1. ZPK, taj zakon uređuje materijalnopravne odnose koji se zasnivaju na ugovoru o potrošačkom kreditu.

20.1. Međutim, citirani čl. 19.l. st. 1. ZPK je procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i koja odredba je na snazi od 30. rujna 2015., što imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 90. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, znači da se od tog dana ta odredba koja određuje mjesnu nadležnost suda u slučaju spora koji nastane u vezi ugovora o kreditu, mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti.

20.2. Svako drugo tumačenje u primjeni odredbe čl. 19.l. st. 1. ZPK kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010. kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.

21. Obzirom na to da je ocijenjeno da je ništetna ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu, tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] kraj [adresa] je pravo izbora nadležnog suda koji će odlučiti u ovom sporu nastalom u vezi potrošačkog ugovora o kreditu je iscrpio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Šibeniku, kao mjesno nadležnom prema njegovom prebivalištu, a sukladno čl.19.l. st. 1. ZPK. 22. Stoga je slijedom navedenog u vezi žalbenih navoda i istaknutih žalbenih razloga protiv prvostupanjskog rješenja u točki 1. izreke, valjalo na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u točki I. ovog drugostupanjskog rješenja.

23. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava dosuđeni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, valja reći da je odredbom čl. 335. ZPP propisano je da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

23.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao u konkretnom predmetu, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu, jer joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koji ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela je u parnici.

23.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno priznao i dosudio tužitelju trošak za pristup njezinog punomoćnika na ročište za objavu, jer je takav trošak bio potreban za vođenje parničnog postupka.

24. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava dosuđeni trošak tužitelju za pristojbu na tužbu, valja reći da je tužitelj podneskom od 14. lipnja 2019. dostavio dokaz o plaćenoj pristojbu za tužbu u iznosu od 650,00 kn, zbog čega su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

25. Međutim, osnovano tuženik osporava dosuđeni troška za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 86,57 eura.

25.1. Naime, Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23 – dalje: ZID ZSP) stupio je na snagu 20. svibnja 2023., a prema kojem je izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018) te su prema toj odredbi od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa«.

25.2. U konkretnom slučaju prvostupanjska presuda je objavljena i dostavljena punomoćniku tužitelja 25. travnja 2024., a prema odredbi čl.4.toč.4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/2018, 51/2023), obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za sudske odluke kada se stranci ili njezinu zastupniku dostavi prijepis odluke.

25.3. S obzirom na to da je obveza plaćanja pristojbe na prvostupanjsku presudu nastala nakon stupanja na snagu ZID ZSP, dakle tužitelj je u trenutku dostave prvostupanjske presude od 25. travnja 2024. bio oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na tu presudu, pa kako je tužitelj platio pristojbu koju nije bio dužan platiti (bez obzira što ga je prvostupanjski sud rješenjem pozvao na platež te pristojbe, jer je tužitelj imao mogućnost prigovorom pobijati to rješenje), osnovano tuženik osporava dosuđeni trošak tužitelju u iznosu od 86,57 eura za sudsku pristojbu na presudu.

26. Stoga je u odnosu na pobijano rješenje u točki 3. izreke valjalo na temelju čl. 380. st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsko rješenje u dijelu točke 3. kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.727,32 eura, a na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tuženika u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 86,27 eura i u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbiti.

27. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić