Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2511/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jasminki Hodžić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Saši Poldan, odvjetniku iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Ilić i Fruk Morina iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2094/2019-35 od 22. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2094/2019-35 od 22. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 628-50- 4271360 sklopljenog dana 19.07.2007. godine, između RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69. OIB: 53056966535 kao kreditora i pravnog prednika tužiteljice ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pok. FA iz [adresa], kao korisnika kredita, a koji ugovor je solemniziran (potvrđena privatna isprava) kod javnog bilježnika Darka Paravića iz Rijeke, dana 20.07.2007. godine, pod brojem OV- 16638/2007 i to u dijelu odredbi sadržanih u:

- članku 1./IZNOS KREDITA/ u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.612,60 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja

- članku 2. /KAMATNA STOPA/ u dijelu kojem je ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama odnosno u dijelu koji glasi: „....promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“

- članku 7. /NAČIN OTPLATE/ u dijelu koji glasi „....u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

II. Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 7.603,08 kuna/1.009,09 EUR stečen po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 15 % godišnje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. godine, po stopi od 14 % godišnje od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine, po stopi od 12 % godišnje od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 8,14 % od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine, po stopi od 8,05 % od 01.01.2016. godine do 30.06.2016.godine, po stopi od 7,88 % od 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine, po stopi od 7,68 % od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine, po stopi od 7,41 % od 01.07.2017. godine do 31.12.2017.godine, po stopi od 7,09 % od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godine, po stopi od 6,82 % od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine, po stopi od 6,54 % od 01.01.2019. godine pa nadalje sve do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope primjenom kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka i to od dana svakog pojedinog stjecanja tj. na iznos od:

- 80,70 kuna/10,71 EUR od 30.11.2007. do isplate

- 80,09 kuna/10,63 EUR od 30.01.2008. do isplate

- 79,52 kuna/10,55 EUR od 28.02.2008. do isplate

- 78,90 kuna/10,47 EUR od 29.02.2008. do isplate

- 78,29 kuna/10,39 EUR od 31.03.2008. do isplate

- 77,72 kuna/10,32 EUR od 30.04.2008. do isplate

- 173,61 kuna/23,04 EUR od 31.05.2008. do isplate

- 172,25 kuna/22,86 EUR od 30.06.2008. do isplate

- 170,89 kuna/22,68 EUR od 31.07.2008. do isplate

- 169,48 kuna/22,49 EUR od 31.08.2008. do isplate

- 168,08 kuna/22,31 EUR od 30.09.2008. do isplate

- 166,67 kuna/22,12 EUR od 31.10.2008. do isplate

- 165,27 kuna/21,94 EUR od 30.11.2008. do isplate

- 163,82 kuna/21,74 EUR od 31.12.2008. do isplate

- 162,33 kuna/21,54 EUR od 31.01.2009. do isplate

- 160,88 kuna/21,35 EUR od 28.02.2009. do isplate

- 194,20 kuna/25,77 EUR od 31.03.2009. do isplate

- 192,36 kuna/25,53 EUR od 30.04.2009. do isplate

- 190,56 kuna/25,29 EUR od 31.05.2009. do isplate

- 188,67 kuna/25,04 EUR od 30.06.2009. do isplate

- 186,83 kuna/24,80 EUR od 31.07.2009. do isplate

- 184,90 kuna/24,54 EUR od 31.08.2009. do isplate

- 183,01 kuna/24,29 EUR od 30.09.2009. do isplate

- 181,03 kuna/24,03 EUR od 31.10.2009. do isplate

- 179,06 kuna/23,77 EUR od 30.11.2009. do isplate

- 177,08 kuna/23,50 EUR od 31.12.2009. do isplate

- 175,06 kuna/23,23 EUR od 31.01.2010. do isplate

- 173,04 kuna/22,97 EUR od 01.03.2010. do isplate

- 170,98 kuna/22,69 EUR od 31.03.2010. do isplate

- 168,91 kuna/22,42 EUR od 30.04.2010. do isplate

- 166,81 kuna/22,14 EUR od 31.05.2010. do isplate

- 164,70 kuna/21,86 EUR od 30.06.2010. do isplate

- 162,55 kuna/21,57 EUR od 31.07.2010. do isplate

- 160,39 kuna/21,29 EUR od 31.08.2010. do isplate

- 158,20 kuna/21,00 EUR od 30.09.2010. do isplate

- 155,96 kuna/20,70 EUR od 31.10.2010. do isplate

- 153,76 kuna/20,41 EUR od 30.11.2010. do isplate

- 151,48 kuna/20,10 EUR od 31.12.2010. do isplate

- 149,20 kuna/19,80 EUR od 31.01.2011. do isplate

- 146,91 kuna/19,50 EUR od 28.02.2011. do isplate

- 144,54 kuna/19,18 EUR od 31.03.2011. do isplate

- 142,22 kuna/18,88 EUR od 30.04.2011. do isplate

- 139,85 kuna/18,56 EUR od 31.05.2011. do isplate

- 137,43 kuna/18,24 EUR od 30.06.2011. do isplate

- 122,99 kuna/16,32 EUR od 31.07.2011. do isplate

- 120,75 kuna/16,03 EUR od 31.08.2011. do isplate

- 118,46 kuna/15,72 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 82,06 kuna/10,89 EUR od 31.10.2011. do isplate

- 80,31 kuna/10,66 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 78,64 kuna/10,44 EUR od 31.12.2011. do isplate

- 76,93 kuna/10,21 EUR od 31.01.2012. do isplate

- 75,17 kuna/9,98 EUR od 29.02.2012. do isplate

- 19,58 kuna/2,60 EUR od 08.03.2012. do isplate

III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 34.549,62 kuna/5.594,66 EUR stečen po osnovi ništetne valutne klauzule zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi od 15 % godišnje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. godine, po stopi od 14 % godišnje od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine, po stopi od 12 % godišnje od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 8,14 % od 01.08.2015. godine do 31.12.2015. godine, po stopi od 8,05 % od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine, po stopi od 7,88 % od 01.07.2016. godine do 31.12.2016. godine, po stopi od 7,68 % od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine, po stopi od 7,41 % od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine, po stopi od 7,09 % od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godine, po stopi od 6,82 % od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine, po stopi od 6,54 % od 01.01.2019. godine pa nadalje sve do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope primjenom kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka i to od dana svakog pojedinog stjecanja tj. na iznos od:

- 19,06 kuna/2,53 EUR od 03.09.2007. do isplate

- 13,12 kuna/1,74 EUR od 30.11.2007. do isplate

- 6,37 kuna/0,85 EUR od 30.01.2008. do isplate

- 29,90 kuna/3,97 EUR od 28.02.2008. do isplate

- 42,83 kuna/5,68 EUR od 29.02.2008. do isplate

- 65,00 kuna/8,63 EUR od 31.03.2008. do isplate

- 31,69 kuna/4,21 EUR od 30.04.2008. do isplate

- 19,58 kuna/2,60 EUR od 31.05.2008. do isplate

- 36,74 kuna/4,88 EUR od 30.06.2008. do isplate

- 11,54 kuna/1,53 EUR od 31.07.2008. do isplate

- 12,79 kuna/1,70 EUR od 31.08.2008. do isplate

- 27,73 kuna/3,68 EUR od 30.09.2008. do isplate

- 140,86 kuna/18,70 EUR od 31.10.2008. do isplate

- 65,07 kuna/8,64 EUR od 30.11.2008. do isplate

- 161,42 kuna/21,42 EUR od 31.12.2008. do isplate

- 176,22 kuna/23,39 EUR od 31.01.2009. do isplate

- 182,92 kuna/24,28 EUR od 28.02.2009. do isplate

- 167,79 kuna/22,27 EUR od 31.03.2009. do isplate

- 171,38 kuna/22,75 EUR od 30.04.2009. do isplate

- 142,61 kuna/18,93 EUR od 31.05.2009. do isplate

- 121,43 kuna/16,12 EUR od 30.06.2009. do isplate

- 127,06 kuna/16,86 EUR od 31.07.2009. do isplate

- 138,23 kuna/18,35 EUR od 31.08.2009. do isplate

- 137,25 kuna/18,22 EUR od 30.09.2009. do isplate

- 125,97 kuna/16,72 EUR od 31.10.2009. do isplate

- 147,15 kuna/19,53 EUR od 30.11.2009. do isplate

- 164,14 kuna/21,79 EUR od 31.12.2009. do isplate

- 188,29 kuna/24,99 EUR od 31.01.2010. do isplate

- 182,75 kuna/24,26 EUR od 01.03.2010. do isplate

- 215,54 kuna/28,61 EUR od 31.03.2010. do isplate

- 209,32 kuna/27,78 EUR od 30.04.2010. do isplate

- 221,44 kuna/29,39 EUR od 31.05.2010. do isplate

- 326,37 kuna/43,32 EUR od 30.06.2010. do isplate

- 304,77 kuna/40,45 EUR od 31.07.2010. do isplate

- 370,76 kuna/49,21 EUR od 31.08.2010. do isplate

- 347,95 kuna/46,18 EUR od 30.09.2010. do isplate

- 311,28 kuna/41,31 EUR od 31.10.2010. do isplate

- 388,66 kuna/51,58 EUR od 30.11.2010. do isplate

- 487,10 kuna/64,65 EUR od 31.12.2010. do isplate

- 417,39 kuna/55,40 EUR od 31.01.2011. do isplate

- 441,84 kuna/58,64 EUR od 28.02.2011. do isplate

- 410,75 kuna/54,52 EUR od 31.03.2011. do isplate

- 416,33 kuna/55,26 EUR od 30.04.2011. do isplate

- 548,29 kuna/72,77 EUR od 31.05.2011. do isplate

- 561,15 kuna/74,48 EUR od 30.06.2011. do isplate

- 666,15 kuna/88,41 EUR od 31.07.2011. do isplate

- 609,96 kuna/80,96 EUR od 31.08.2011. do isplate

- 548,45 kuna/72,79 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 529,60 kuna/70,29 EUR od 31.10.2011. do isplate

- 524,97 kuna/69,68 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 553,65 kuna/73,48 EUR od 31.12.2011. do isplate

- 578,65 kuna/76,80 EUR od 31.01.2012. do isplate

- 582,00 kuna/77,24 EUR od 29.02.2012. do isplate

- 21.120,36 kuna/2.803,15 EUR od 08.03.2012. do isplate.

IV. Tuženik je dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.193,49 EUR / 16.526,85 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate primjenom kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

6. U predmetnom postupku tužiteljica traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu koji je sklopila sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama i valutnoj klauzuli u CHF.

7. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, dana 19.7.2007. sklopljen Ugovor o [broj kredita],60 na iznos od 22.612,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta, te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju novog vozila.

8. Prvostupanjski sud se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesene u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Navedena je presuda potvrđena je u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

9. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

10. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

10.1. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

11. Pri tom valja naglasiti da tuženik u postupku nije predložio provođenje dokaza na okolnost da bi tužiteljica bila upoznata s posljedicama i dosegom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati uz primjenu valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO)., te se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. st. 1. ZOO. Tuženik naime ističe da je tužiteljica poslovno sposobna osoba, te da bi samo radi toga, mogla razumjeti značenje i doseg takve klauzule, iako su takve klauzule, kako je to izraženo u prethodno citiranoj odluci Trgovačkog suda, prosječnom potrošaču nerazumljive nepoštene i prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12. Prvostupanjski sud valjano je obrazložio, da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nerazumljiva, jer predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito paušalno i neprecizno navedeno u članku 2. ugovora "redovna kamatna: 5,20 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, budući da u tim odredbama nema pojašnjenja o kojim bi se to promjenama tržišnih uvjeta moglo raditi i kako bi se te promjene mogle odraziti na obveze tuženika.

13. Nadalje, u odnosu na odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica sud obrazlaže da iste također nisu razumljive, jer iz istih ne proizlazi da bi tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Tako formulirane odredbe se ne mogu smatrati niti određenim niti odredivima. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena i odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva.

14. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, smatrajući da ovlaštenje za takvo postupanje proizlazi iz članka 2. i članka 7. predmetnog ugovora, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, očito smatrajući da ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj mora bespogovorno pristati na promjene kamatne stope kako to jednostrano tuženik svojom odlukom odredi. U tom dijelu očituje se neravnopravnost ugovornih strana jer se ne pregovara o promjenama ugovora već jedna ugovorna strana samostalno mijenja kamatnu stopu u odnosu na onu koja je ugovorena.

14.1. Isto tako tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. Okolnost da je u zahtjevu za kredit navedeno "valutna klauzula EUR, CHF, USD, kunski kredit" i da je na istom označeno mjesto za valutnu klauzulu CHF, po ocjeni ovoga suda nije odlučna iz razloga što je i kraj odabira tužitelja za kredit u CHF tuženik bio dužan objasniti tužitelju sve rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa da tužitelj kao potrošač s relativno skromnim primanjima zna da se njegov mjesečni anuitet može značajno povećati. U tom slučaju tužitelj bi jasno mogao odabrati koju vrstu kreditiranja želi i da li uopće želi obzirom na sve rizike promjene tečaja i promjene kamatne stope. Tuženiku su, kao novčarskoj instituciji, ovi rizici bili i te kako poznati pa je potrošaču sa završenom srednjom školom i konobaru po struci bio dužan sve ovo objasniti da bi tužiteljica mogla odlučiti na koji način će kupiti vozilo, odnosno da li će ga uopće kupiti za svoje potrebe.

15. Odredba članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom stope tužitelj mora bespogovorno pristati na promjene kamatne stope kako to jednostrano tuženik svojom odlukom odredi. U tom dijelu očituje se neravnopravnost ugovornih strana jer se ne pregovara o promjenama ugovora već jedna ugovorna strana samostalno mijenja kamatnu stopu u odnosu na onu koja je ugovorena.

16. Odredba članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri na šteti potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, prema članku 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

17. Neosnovano pri tom tuženik prigovara da bi se radilo o zabrani manjeg značenja kao uzroku ništetnosti, izjednačavajući situaciju kada ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe, sa situacijom kada bi se radilo o zabrani manjeg značenja – što u konkretnom slučaju nije ostvareno - a ugovor je u cijelosti ispunjen.

18. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, iz kojeg proizlazi da preplaćeni iznos kredita počevši od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje, uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja ugovora o kreditu i tečaj isplate kredita, ukupno iznosi 42.152,70 kn, odnosno 5.594,66 EUR, od toga:

- preplata u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene kamatne stope 7.603,08 kn, odnosno 1.009,09 EUR

- preplata u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene tečaja 34.549,62 kn, odnosno 4.585,57 EUR.

19. Nadalje, tuženik je prigovorio da vještak u mišljenju iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita, ali u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO.

19.1. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

20. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

21. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

22. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

24. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, pa tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima, neovisno o tome što je kredit već otplaćen.

25. Neosnovan je i prigovor zastare. Pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

26. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Radi toga je, u situaciji kada je tužba podnesena 11. lipnja 2019., ista podnesena unutar zastarnog roka, a kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

28. Sud je pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

29. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

30. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, pri čemu tuženik paušalno prigovara primjeni čl. 155. st. 1. ZPP ali ne ističe koji dosuđeni troškovi ne bi bili potrebni radi vođenja parnice.

31. Nadalje, djelomično povlačenje tužbe, u iznosima od 1.306,92 kn i 4.923,05 kn, u situaciji kada se i dalje radilo o zahtjevu za koji se trošak dosuđuje u istom iznosu (100 bodova) ne utječe na pravilnost odluke o troškovima postupka.

32. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić