Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3304/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Milko Križanović, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika- protutužitelja Posojilnica bank eGen iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik MK, odvjetnik iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3026/2019-53 od 9. svibnja 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3026/2019-53 od 9. svibnja 2024. godine pod točkom III izreke u dijelu u kojem je odlučeno da tuženik sam snosi svoj trošak postupka.

II Odbija se žalba tužiteljice-protutužene kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda pod točkom I izreke.

III Odbijaju se stranke sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o otplati kredita (jednokratni kredit) broj konta 2-01.063.031, potvrđen – solemniziran po javnom bilježniku Bojani Štimac iz [adresa], dana 28.9.2005., broj OU-1396/2005, sklopljen između korisnika kredita CG, rođenog **.**.1948., iz [adresa], BG, rođenog **.**.1986. iz [adresa] i MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i kreditora POSOJILNICA BANK eGen, [adresa] / [adresa], [osobni identifikacijski broj] (ranije POSOJILNICA – BANK – B – H-Š registrirana zadruga s ograničenom odgovornošću, A-9072 C / B 33a).

II. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o otplati kredita (jednokratni kredit) broj konta 3-01.063.031, potvrđen – solemniziran po javnom bilježniku Bojani Štimac iz [adresa], dana 14.4.2006., broj OU-1396/2005, sklopljen između korisnika kredita CG, rođenog **.**.1948., iz [adresa], BG, rođenog **.**.1986. iz [adresa] i Mirjane Jurin iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i kreditora PB eGen, [adresa] / [adresa], [osobni identifikacijski broj] (ranije POSOJILNICA – BANK – BILČOVS – HODIŠE – ŠKOFIČE registrirana zadruga s ograničenom odgovornošću, A-9072 C / B 33a).

III. Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi parnični trošak za zakonskom zateznom kamatom tekućem od dana donošenja prvostupanjske presude do dana plateža po stopi koja se određuje za svako pojedino polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tužitelju/protutuženiku i to MJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tuženiku/protutužitelju POSOJILNICA BANK eGen sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], ukupan novčani iznos od 60.000,00 EUR-a (slovima:šesdeset tisuća eura i nula centi) u kunskoj protuvrijednosti, zajedno sa zateznim kamatama koje:

- na iznos od 30.000,00 EUR teku od 28.9.2005. pa do dana 31.12.2007. prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN br. 153/04)

- na iznos od 30.000,00 EUR teku od 13.12.2006. pa do dana 31.12.2007. prema stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN br. 153/04)

- na iznos od 60.000,00 EUR teku od dana 1.1.2008. pa do dana 31.7.2015. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištem za 5% poena, sve sukladno čl. 29. st. 2 ZOO-a

- na iznos od 60.000,00 EUR teku od dana 1.8.2015. pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju/protutuženiku to MJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tuženiku/protutužitelju POSOJILNICA BANK eGen sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj] trošak ovog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja teče od dana donošenja presude pa do isplate i to u roku od 15 dana."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak."

2. Protiv ove presude pod točkom III u dijelu u kojem je odlučeno da sam snosi svoj trošak postupka žali se tuženik-protutužitelj (dalje tuženik) iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude pod točkom I izreke žali se tužiteljica-protutužena (dalje tužiteljica) iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka (koji nije specificiran).

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

"Tužiteljica-protutužena svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o otplati kredita broj konta 2-01.063.031 od dana 27.9.2005. i Ugovora o otplati kredita broj konta 3-01.063.031 od dana 12.12.2006. temelji na odredbi članka 19.j. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je u Zakon unesen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojom odredbom je propisano da je ugovor o kreditu, ako ga je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik, koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ništetan te odredbama Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Tužiteljica-protutužena nije osporila navode iz odgovora na tužbu da je tuženik-protutužitelj trgovačko društvo sa sjedištem u [adresa] gdje ima koncesiju za obavljanje kreditnih poslova, da nikad nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za poslovanje na području Republike Hrvatske niti da je predmetni Ugovor sklopljen u Republici Austriji, sukladno članku 252. stavak 2. ZOO-a kojom je propisano da se ugovor smatra sklopljenim. Činjenica je i da je dana 29.7.2017. stupio na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, ali se navedeni Zakon u konkretnom slučaju ne može primijeniti jer je sud utvrdio da je ugovor sklopljen u Republici Austriji s ovlaštenim vjerovnikom.

U presudi Europskog suda (suda EU u predmetu C-630/17 UG protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen) od 14.2.2019. odlučeno je da su odredbe Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom i to čl. 3 st. 1 u kojem je propisano da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika s neovlaštenim vjerovnikom ništetni te da je sukladno čl. 4 Zakona i javnobilježnički akt sklopljen na osnovu ili u vezi s ništetnim ugovorom ništetan, protivan čl. 56 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) te da čl. 56 UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojeg je među ostalim to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državnoj članici, koji ne raspolažu odobrenjem koji nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Navedena interpretativna presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, a tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima. Dakle, ne može se više govoriti o tome da bi predmetni ugovor o jednokratnom kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, pri čemu valja imati na umu i to da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana se odnosila samo na jednu ugovornu stranu (tako Rev-1564/18). Tumačenja prava Unije zauzeta u presudi povodom zahtjeva za prethodnu odluku su obvezujuća ne samo za nacionalne sudove države čiji je sud podnio zahtjev za prethodnu odluku, već i sve nacionalne sudove svih država članica, ona djeluju erga omnes, dakle i kada je riječ o tumačenju drugih zakona a ne samo onog u vezi kojeg je podnesen zahtjev za prethodnu odluku, zbog čega se niti odredba članka 19.j ZPK ne može primijeniti na konkretan slučaj, kako to tumači i smatra žaliteljica, upirući na to da tuženik nije imao ovlaštenje za obavljanje poslova od nadležnih tijela Republike Hrvatske, te da se navedena odredba primjenjuje i na ugovore koji su sklopljeni prije nego je na snagu stupila navedena odredba jer bi to bilo suprotno prethodno navedenoj presudi i tumačenju prava Suda Europske unije. Za istaknuti je i da je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 3.11.2020. donio odluku broj U-I-3678/2017 kojom je utvrdio da je Zakon o ništetnosti u nesuglasnosti s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka RH, radi čega je Zakon ukinut i više nije dio pravnog poretka Republike Hrvatske.

U odnosu na pozivanje na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 79/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15), valja reći da je u prijelaznim završnim odredbama Zakona i to čl. 29. st. 1. propisano da se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona (1.1.2010.). Budući su predmetni ugovori sklopljeni 2005. (ugovor o otplati kredita (jednokratni kredit) broj konta 2. -01.063.031), odnosno 2006. (ugovor o otplati kredita (jednokratni kredit) broj konta 3-01.063.031), to jasno proizlazi da nema primjene navedenog Zakona."

6. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, pa ovaj sud, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na dostatno i pravilno obrazloženje iz pobijane odluke.

7. Ipak, na navode žalbe kojima se u biti ponavljaju tvrdnje iz prvostupanjskog postupka, a to je da je tuženik trebao imati odobrenje Hrvatske narodne banke za poslovanje na području Republike Hrvatske, valja reći da je presudom Suda Europske unije broj C-630/17 od 14. veljače 2019. godine odlučeno da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU) treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice učinak kojega je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koja nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

8. Naime, iz navedene odluke Suda Europske unije proizlazi da je u UFEU protivna i odredba čl. 10. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora kojim je propisano da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu tog zakona (pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjem i/ili suglasnostima nadležnog tijela Republike Hrvatske). Stoga se navedeni čl. 10. st. 1. Zakona o ništetnosti u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti sve da je i predmetni ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, pritom, a na navode žalbe valja reći da niti iz odredbi Zakona o kreditnim poslovima s inozemstvom (Narodne novine broj 43/96) ne proizlazi da je u trenutku nastanka obveze bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskim građanima u zemljama članicama Europske unije.

9. Nadalje, treba i reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlučujući o ustavnoj tužbi u činjeničnoj i pravno podudarnoj situaciji kao u ovom predmetu, u odluci broj U- III-1519/2021 od 15. srpnja 2021. godine, a kojom je ustavna tužba odbijena, naveo (citirajući odredbu čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju – dalje: ZPK) da se ne može primijeniti Zakon o ništetnosti jer je njegova primjena zabranjena nakon što je Sud EU donio presudu u predmetu C-630/17 14. veljače 2019. godine.

10. Naime, Ustavni sud je prihvatio argumentaciju Suda EU-a te je Zakon o ništetnosti ukinuo Odlukom broj U-I-3678/2017 od 3. studenog 2020. godine (Narodne novine broj 131/20) uz utvrđenje da je u nesuglasju s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske. Pritom je utvrdio i da je Zakon o ništetnosti u nesuglasju s čl. 141.c Ustava RH, te stoga taj zakon više nije dio pravnog poretka Republike Hrvatske (točka 9.1.).

11. Vezano uz primjenu čl. 19.j st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ovaj sud ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-918/2022-11 od 28. veljače 2021. godine po kojem navedeni članak zakona nije moguće primijeniti u situaciji kad se zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, čiji iznos ne prelazi 1,000.000,00 kuna, sklopljen s vjerovnikom koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, iako je ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen prije stupanja na snagu tog zakona, ali ugovorni odnos između stranaka nije dovršen.

12. Stoga je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljicu s traženom pravnom zaštitom.

13. Na navode žalbe tužiteljice kojim se poziva na odredbu čl. 269. st. 2. ZOO kojom je propisano da činidba mora biti određena odnosno odrediva, uspoređujući takve navode s činjeničnim navodima iz tužbe, razvidno je da se radi o novim činjenicama koje u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP u žalbi nije dopušteno iznositi.

14. Na navode žalbe tuženika koji se odnose na točku III izreke u dijelu u kojem je odlučeno da tuženik sam snosi svoj trošak postupka, treba reći da odgovara da je prvostupanjski sud naveo da je tuženik podnio protutužbeni zahtjev navodeći da je potrebno o njemu odlučiti u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, ali valja i reći da je prvostupanjski sud odbio protutužbu tuženika te se tuženik protiv tog dijela prvostupanjske presude nije žalio.

15. U vrijeme kada je tužiteljica podnijela tužbu bio je na snazi Zakon o ništetnosti, a zbog čega se ne može reći da je u vrijeme podnošenja tužbe tužbeni zahtjev tužiteljice bio lišen ikakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

16. Naime, odmjeravanje troškova postupka prema pravilu "gubitnik plaća" načelno teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova, a što ovdje u odnosu na tužbu tužiteljice nije bio slučaj, obzirom da je Ustavni sud RH tek svojom odlukom iz 2021. godine ukinuo navedeni zakon.

17. S druge strane, u povodu protutužbe tuženika, izvođeni su dokazi, i to financijsko vještačenje te je, uz tužiteljicu, i tuženik dva puta prigovarao tom nalazu i mišljenju, pa uzimajući u obzir sve okolnosti, i ovaj sud je mišljenja da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 4. ZPP odlučivši da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

18. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

19. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka III).

U Zagrebu, 10. prosinca 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić