REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2582/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Kuželički, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kuželički & Mučnjak, d.o.o., Zagreb, protiv tuženika 1. ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jelena Božović, odvjetnica u Rijeci, 2. ŽI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijana Tomić, odvjetnica u Zagrebu, 3. FI-BO TRADE d.o.o. Zagreb, Vranska ulica 13, OIB 65888949775, kojeg zastupa punomoćnik Marijana Tomić, odvjetnica u Zagrebu, 4. KI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijana Tomić, odvjetnica u Zagrebu, 5. ČI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijana Tomić, odvjetnica u Zagrebu, 6. RUDAR d.o.o., Zagreb, Ulica Tadije Smičiklasa 23, OIB 07479795034, kojeg zastupa punomoćnik Marijana Tomić, odvjetnica u Zagrebu, 7. SPLIT PROJEKT d.o.o. Sesvete, Brestovečka ulica 106, OIB 81415959435, kojeg zastupa punomoćnik Maja Vidović, odvjetnica u Zagrebu, 8. ZAG Nekretnine d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ulica Tadije Smičiklasa 23III, OIB 20337097712, kojeg zastupa punomoćnik Marijana Tomić, odvjetnica u Zagrebu, i 9. OI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijana Tomić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1878/2022-45 od 6. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1878/2022-45 od 6. svibnja 2024. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika ŽI, Fi-Bo Trade d.o.o., KI, ČI, Rudar d.o.o. u stečaju, ZAG nekretnine d.o.o. u stečaju, OI i Split projekt d.o.o. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1878/2022-45 od 6. svibnja 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o cesiji sklopljenog 11. ožujka 2020. između ĆI, kao cedenta, i ŽI, kao cesionara, zatim utvrđenja ništetnosti ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 21. listopada 2021. između ŽI i FI-BO Trade d.o.o., brisovne izjave ŽI od 23. rujna 2021. dane tuženiku ZAG nekretnine d.o.o., ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 23. rujna 2021. između ZAG Nekretnine d.o.o. u stečaju i OI, ugovora o darovanju sklopljenog 25. listopada 2021. između OI i KI, ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 27. svibnja 2022. između KI i ČI, brisovnog očitovanja ŽI dano 17. veljače 2022. društvu ZAG nekretnine d.o.o. u stečaju, ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog 17. veljače 2022. između ZAG nekretnine d.o.o. u stečaju i Rudar d.o.o., ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 24. svibnja 2021. između ŽI i Split projekt d.o.o., tabularne izjave od 24. svibnja 2021. i brisovnog očitovanja od 24. svibnja 2021. koje je ŽI izdao društvu Split projekt d.o.o., te ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 3. ožujka 2020. između društva ZAG nekretnine d.o.o. u stečaju i ĆI, te brisovne izjave od 3. ožujka 2020. koju je izdalo društvo ZAG nekretnine d.o.o. u stečaju. Također je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama koje su pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude kakvo je bilo prije provedbe uknjižbe fiducijarnog prava vlasništva tuženika ŽI na temelju ugovora o cesiji od 11. ožujka 2020. koja je uknjižba prava vlasništva provedena pod poslovnim brojem Z-15191/2020 (točka I. izreke), naloženo tužitelju da tuženicima ŽI, FI-BO Trade d.o.o., KI, ČI, Rudar d.o.o., ZAG nekretnine d.o.o. u stečaju i OI nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 300.000,00 eura u roku petnaest dana (točka II. izreke), dok je njihov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 37.500,00 eura odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke) i naloženo tužitelju da tuženiku Split projekt d.o.o. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 186.562,50 eura sa zateznim kamatama od 6. svibnja 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka III. izreke), dok je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 51.950,00 eura odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv te presude tužitelj je pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbe razvidno je da žalitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim su tužbeni zahtjevi odbijeni i njemu naloženo da tuženicima nadoknadi parnične troškove, dakle u točkama I. do III. njene izreke.

3. U žalbi navodi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi u suprotnosti sa sadržajem spisa, pa se presuda ne može ispitati, a bitna povreda odredaba parničnog postupka ostvarena je i prilikom ocjene provedenih dokaza, zbog čega su odlučne okolnosti za primjenu materijalnog prava ostale neutvrđene ili pogrešno utvrđene, pa je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Dalje u žalbi obrazlaže da je odbijanjem prijedloga za saslušanje tužitelja zamolbenim putem pred nadležnim sudom u [adresa], prvostupanjski sud prekršio procesne odredbe o saslušanju stranaka, uskratio tužitelju pravo na pravično sudjelovanje u parničnom postupku, pogrešno zaključio da je tužitelj odustao od izvođenja dokaza njegovim saslušanjem, te da je zakonitim postupanjem prvostupanjski sud trebao inzistirati na saslušanju tužitelja da bi mogao donijeti zakonitu i pravičnu odluku, zatim da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda da priznanje tužbenog zahtjeva od strane tuženika ĆI predstavlja nedopušteno raspolaganje stranaka u smislu članka 3. stavka 3. Zakona o parničnom postupku, kao i da je stajalište prvostupanjskog suda o tome da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ima prednost pred utvrđenjem ništetnosti kao res iudicata, suprotno stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pravnoj teoriji, zato što se pitanje ništetnosti, kao apsolutne nevaljanosti koja se može isticati u svakom postupku, može otvoriti u kasnijem postupku i nakon donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju.

4. Žalitelj posebno ukazuje kako je prvostupanjski sud potpuno zanemario činjenicu postojanja ugovora o tajnom društvu kojima se tužitelj htio zaštiti od nezakonitih raspolaganja nakon provedenog ostavinskog postupka iza pok. EI, iako su na njih ukazivali saslušani svjedoci, da tužitelj nikada nije dao suglasnost za sklapanje ugovora o cesiji između tuženika ĆI i ŽI, nego samo na prijenos poslovnih udjela u društvima Rudar d.o.o. i ZAG nekretnine d.o.o., niti je taj ugovor kasnije odobrio, pa ga ĆI nije mogla valjano sklopiti i zato je taj ugovor protivan prisilnim propisima i moralu društva. Također tvrdi da nije jasno kako je prvostupanjski sud zaključio da je ugovor o cesiji iz 2018. godine raskinut konkludentnim radnjama, dostavlja ugovore o tajnom društvu, te naglašava kako u prilog žalbenih navoda ide i zaključak suda da je glavnu riječ u vođenju poslova obitelji ŽI imao upravo tužitelj. Tvrdi da svi tuženici osim ĆI, nisu postupali u dobroj vjeri prilikom raspolaganja nekretninama i nisu dokazali da su platili kupoprodajnu cijenu, dok je tuženik Split projekt d.o.o. platio cijenu daleko ispod tržišne i uz to je znao da tuženik ŽI drži nekretnine za tužitelja, a nije stvarni vlasnik tih nekretnina.

5. Tužitelj predlaže da ovaj žalbeni sud preinači presudu tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

6. U zajedničkom odgovoru na žalbu svih tuženika, osim ĆI i Split projekt d.o.o., navedeno je da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tome da je tužitelj odustao od izvođenja dokaza njegovim saslušanjem, kao i da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za njegovim saslušanjem pred sudom u [adresa], zatim da je pravilno odlučeno o tome da priznanje tužbenog zahtjeva od strane ĆI predstavlja nedopušteno raspolaganje stranaka, da tužitelj tek uz žalbu dostavlja ugovore o tajnom društvu i osporava poštenje tuženika i tvrdi da nisu platili kupoprodajnu cijenu, te posebno ističu kako je zapravo tužitelj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer prije pokretanja ovoga postupka nije poduzeo nijednu pravnu radnju kako bi upoznao treće osobe o svojim pravima na nekretninama koje su bile predmet ugovora o kupoprodaji. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Tuženik Split projekt d.o.o. u svom odgovoru na žalbu također tvrdi da je prvostupanjski sud postupao pravilno i zakonito glede neizvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, da je tuženik ĆI priznala tužbeni zahtjev radi ostvarenja nedopuštenih ciljeva, pa je zato njeno priznanje protivno moralu, da nije mogla priznati i one dijelove tužbenog zahtjeva koji se ne odnose na nju, a osim toga protivljenje tuženika ŽI tužbenom zahtjevu sprječava donošenje presude na temelju priznanja, te konačno da je on pošteni stjecatelj nekretnina jer je pravo vlasništva stekao povjerenjem u zemljišne knjige, te platio kupoprodajnu cijenu. Pored toga tvrdi kako se tužitelj prvi puta u žalbi poziva na nove činjenice i dostavlja nove dokaze, te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Žalba je neosnovana.

9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o cesiji od 11. ožujka 2020. koji su sklopili tuženici ĆI i ŽI, kao i utvrđenje ništetnim brisovnih izjava te svih ugovora o kupoprodaji nekretnina i ugovora o darovanju navedenih u točki I. izreke prvostupanjske presude, na temelju kojih je raspolagano nekretninama nakon sklapanja ugovora o cesiji od 11. ožujka 2020., te uspostavljanje onog zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja ugovora o cesiji.

11. Iz podataka u spisu i obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je spornim ugovorom o cesiji ĆI prenijela svoje tražbine prema tuženiku Rudar d.o.o. u iznosu od 13.281.342,18 kuna i prema tuženiku ZAG Nekretnine d.o.o. u stečaju u iznosu od 13.489.179,33 kuna na tuženika ŽI, kao cesionara, a riječ je o tražbinama koje je ona stekla na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza njene pokojne majke EI. Obje prenesene tražbine bile su osigurane prijenosom prava vlasništva na nekretninama pobliže označenim u izreci presude, a nakon sklapanja ugovora o cesiji kao fiducijarni vlasnik na tim nekretninama upisan je tuženik ŽI, te su nakon toga sve nekretnine dalje otuđene na druge tuženike sklapanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina i ugovora o darovanju nekretnina.

12. Tužbeni zahtjev, u svim svojim dijelovima, uglavnom se zasniva na tvrdnjama da ĆI nije mogla prenijeti na tuženika ŽI, predmetne tražbine zato što ih je već bila prenijela na tužitelja ugovorom o cesiji sklopljenim 2018. godine i tuženik ŽI je znao da te tražbine ne pripadaju ĆI i da ih ne može valjano steći, ali je unatoč tome prenio na sebe pravo fiducijarnog vlasništva na nekretninama kojima su te tražbine bile osigurane i dalje ih otuđio u dogovoru s ostalim tuženicima koji su svi znali da mu te nekretnine ne pripadaju. Po mišljenju tužitelja ugovorom o cesiji povrijeđeno je načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ih sam ima, a uz to je postupanje tuženika ŽI protivno moralu društva jer je kao tužiteljev unuk, znajući za pravu volju svoga djeda raspolagao njegovom imovinom protivno obiteljskom dogovoru, čime su ispunjene pretpostavke iz članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) za utvrđenje ništetnim tog ugovora i svih kasnijih raspolaganja imovinom tužitelja.

13. Tuženik ĆI je priznala tužbeni zahtjev, a ostali tuženici su se protivili tužbenom zahtjevu osporavajući istinitost tužbenih navoda o ništetnosti ugovora o cesiji, a time i ostalih pravnih radnji poduzetih nakon sklapanja toga ugovora.

14. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da priznanje tužbenog zahtjeva, predstavlja nedopušteno raspolaganje stranaka u smislu članka 3. stavka 3. ZPP-a, iako to stajalište nije posebno obrazloženo. Međutim, kao razlog za to dovoljno je navesti kako tuženik ĆI, ne može valjano priznati tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora koji je ona sklopila, ako se druga ugovorna strana protivi tome zahtjevu, a ne može valjano priznati ni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora u kojima nije ugovorna strana.

15. Razloge zbog kojih nije proveden dokaz saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud je jasno i valjano obrazložio u točki 17. obrazloženja. Te razloge prihvaća i ovaj žalbeni sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na taj dio obrazloženja prvostupanjske presude. S obzirom na to da žalitelj u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud trebao sam inzistirati na izvođenju toga dokaza da bi mogao donijeti zakonitu i pravičnu odluku, valja samo dodati da je još novelom ZPP-a iz 2003. godine, u parnični postupak uvedeno načelo stranačke istine umjesto načela traženja materijalne istine, pa sud više ne može zasnovati presudu na činjenicama koje stranke nisu navele i dokazima koje stranke nisu predložile (članak 7. ZPP-a) odnosno ne može sam odrediti izvođenje dokaza. Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda da bi izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja pred sudom druge države značilo povredu načela neposrednosti, kao jednog od osnovnih načela parničnog postupka i da je prema članku 266. ZPP-a dopušteno izvođenje dokaza saslušanjem stranaka preko predsjednika vijeća ili zamoljenog suca, samo ako stranka zbog neotklonjivih smetnji ne može osobno doći ili ako bi njezin dolazak uzrokovao nerazmjerne troškove. Žalitelj je predlagao saslušanje tužitelja pred sudom druge države koja nije članica Europske unije, a tek u žalbi navodi kako se tužitelj suočava s objektivnim teškoćama vezanim za putovanje i prisustvovanje ročištu u Zagrebu, zato što ima prebivalište u [adresa] i da je starije životne dobi, što ne može predstavljati neotklonjive smetnje njegovom dolasku pred sud koji vodi postupak po njegovoj tužbi niti uzrokovati nerazmjerne troškove.

16. U odnosu na tvrdnje žalitelja o tome da utvrđenje ništetnosti ima prednost pred pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, valja istaknuti da se žalitelj pogrešno poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-487/2001 od 31. listopada 2001. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1975/1999-2 od 3. svibnja 2001. u kojima je izraženo shvaćanje da pravomoćna kondemnatorna presuda na isplatu novca ne rješava pravomoćno i pitanje valjanosti uvjetujućeg prejudicijelnog pravnog odnosa (ugovora), jer se to shvaćanje ne može primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, tužitelj bi se na takvo stajalište sudske prakse mogao pozivati u slučaju da je predmet spora utvrđenje ništetnosti nasljedničkih izjava na temelju kojih je doneseno rješenje o nasljeđivanju. Prvostupanjski sud se poziva na pravomoćno rješenje o nasljeđivanju samo radi utvrđenja činjenice da su tražbine koje su bile predmet ugovora o cesiji bile vlasništvo tuženika ĆI, dakle da je ona njima mogla slobodno raspolagati.

17. Točne su tvrdnje žalitelja da prvostupanjski sud ne spominje postojanje ugovora o tajnom društvu, ali to nije ni trebao učiniti, jer se nijedna stranka nije na njih pozivala u prilog svojih navoda, a žalitelj te ugovore dostavlja prvi puta u žalbi, protivno odredbi članka 352. ZPP-a. Okolnost da su ugovore o tajnom društvu koji su sklopljeni između tužitelja i tuženika ĆI spominjali svjedoci RI, BI i NI, ne znače da je prvostupanjski sud trebao utvrđivati te činjenice kao relevantne za odluku u ovoj pravnoj stvari, kako to pogrešno smatra žalitelj.

18. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su tužitelj i tuženik ĆI sklopili ugovor o cesiji iz 2018. godine, ali i da su taj ugovor sporazumno raskinuli, da bi tuženik ĆI iste tražbine koje su bile predmet prvog ugovora o cesiji prenijela novim ugovorom o cesiji sklopljenim 2020. godine na tuženika ŽI. Pitanje je li taj novi ugovor o cesiji sklopljen protivno volji tužitelja ne utječe na njegovu valjanost, a uz to prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocijene izvedenih dokaza pravilno utvrdio da je taj ugovor sklopljen upravo prema dogovoru tužitelja s tuženicima ĆI i ŽI (točke 71. i 72. obrazloženja).

19. Pravilno je i stajalište prvostupanjskog suda da su prenesene tražbine bile u vlasništvu tuženika ĆI prije sklapanja ugovora o cesiji od 11. ožujka 2020. zato što je ugovor o cesiji iz 2018. sporazumno raskinut, pa je ona mogla slobodno raspolagati svojom imovinom i takvo raspolaganje nije u suprotnosti s Ustavnom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralom društva.

20. Sve da nije tako, ne bi se radilo o ništetnom ugovoru. Naime, na raspolaganje tražbinama mogu se na odgovarajući način primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima o višestrukom ugovaranju otuđenja („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) kojima je propisano da kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste pokretnine, vlasništvo će steći ona od njih kojoj je stvar prije predana, ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za stjecanje vlasništva (članak 117.) odnosno ako se radi o višestrukom otuđivanju nekretnine vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva (članak 125.). Prema tome, dvostruko raspolaganje tražbinom (jedanput prenesena tužitelju, a drugi put tuženiku ŽI) samo po sebi ne čini ništetnim kasnije sklopljeni ugovor o cesiji, a time ni sve ostale ugovore koji su sklopljeni nakon njega i poduzete pravne radnje čije je utvrđenje ništetnosti predmet ovoga spora.

21. Tužiteljeve tvrdnje o tome da svi tuženici, osim ĆI, nisu postupali u dobroj vjeri, kao i da nisu dokazali da su platili kupoprodajnu cijenu za nekretnine koje su stekli, osim tuženika Split projekt d.o.o. koji je, pak, stečene nekretnine platio daleko ispod tržišne cijene, ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Prije svega zato što ih tužitelj prvi put ističe u žalbi (članak 352. ZPP-a), a potom i zato što sve kada bi bile istinite, te činjenice ne dovode do ništetnosti poduzetih pravnih poslova, nego bi na temelju njih, druga ugovorna strana eventualno stekla pravo zahtijevati ispunjenje ugovornih obveza i naknadu štete u skladu s pravilima obveznog prava.

22. Prema tome, donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje navođenjem te zakonske odredbe, jer presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud je pravilno i zakonito proveo ovaj parnični postupak i dao jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje je utvrdio. Nije učinjena ni neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno izveo zaključak da ugovor o cesiji iz 2020. godine i svi drugi pravni poslovi nisu ništetni i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

23. S obzirom na to da tužitelj odluku o troškovima postupka pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari, ta odluka je u dijelu kojim je tužitelju naloženo da tuženicima nadoknadi parnične troškove, potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a koja se s obzirom na dan pokretanja ovoga postupka i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

24. Zato je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu.

25. Zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani jer prema ocijeni ovog suda troškovi za sastav odgovora na tužiteljevu žalbu, nisu bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec