REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2110/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ID, vl. ugostiteljskog objekta [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, Tolstojeva 37/II, protiv tuženika UNICREDIT LEASING CROATIA d.o.o. iz Zagreba, Samoborska cesta 14, OIB: 18736141210, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3081/2023 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3081/2023 od 21. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3081/2023 od 21. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova drugostupanjskog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom neutvrđenog iznosa na ime razlike uvećanja leasing obroka i to sa kamatama koje na pojedine iznose teku prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR (točka II. izreke presude). Rješenjem istog poslovnog broja i datuma sud prvog stupnja je odbio prijedlog (zapravo, manifestacijski zahtjev) da sud naloži tuženiku da u spis i tužitelju dostavi podatke o promjeni kamate, marže i ništetne valutne klauzule te uplate po predmetnom kreditu i konto karticu leasinga za razdoblje od dana sklapanja Ugovora do otplate. Tako je prvostupanjski sud riješio u odnosu na manifestacijski zahtjev jer je ocijenio da tužitelj nema imovinskopravni interes u smislu članka 186.b Zakona o parničnom postupku, dok je tužbeni zahtjev za isplatom (neodređenog iznosa) odbio budući da Ugovor o operativnom leasingu broj 15288/07 od 22. ožujka 2007. što ga je prednik tužitelja TD (raniji vlasnik obrta [obrt]) sklopio s tuženikom nije ništetan budući da su stranke mogle sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) ugovoriti vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske u odnosu na cijenu zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj pobijajući te odluke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prvostupanjski je sud svoju odluku u bitnom utemeljio na utvrđenju da primjena valutne klauzule nije nezakonita slijedom čega ne postoji ni jedan zakonom propisani razlog za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o operativnom leasnigu. Međutim, sud zanemaruje činjenicu da tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku za isplatom razlike uvećanja leasnig obroka ne potražuje samo zbog primjene valutne klauzule već i zbog primjene nezakonite promjenjive kamatne stope i nezakonite promjene marže na koje nezakonitosti se prvostupanjski sud uopće ne osvrće u obrazloženju pobijane odluke zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj ističe da zaključenim Ugovorom o operativnom lesingu kojeg su stranke sklopile nije navedena kamatna stopa, no u istom je navedeno kako je ugovor sklopljen temeljem ponude broj 57800 iz koje proizlazi da je tužitelj pristao da iznos mjesečnog obroka obuhvaća i kamatu po stopi od 7,5%. Žalitelj se poziva na rješenje HANFA-e od 22. travnja 2021. za kojeg tvrdi da je tim rješenjem naloženo tuženiku da dostavi pisano očitovanje HANFA-i o aktivnostima koje je poduzeo prema svim primateljima leasinga kojima nije izvršio povrat pogrešno obračunatih kamata/leasing obroka, a čije se ugovorne obveze neosnovano i netransparentno jednostrano izmijenjene. Žalitelj ističe da odredba članka 6.1. Općih uvjeta nije potpuno razumljiva i jasna te nije određena odnosno odrediva sukladno odredbi članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima pa je stoga ugovor ništetan u smislu članka 270. istog Zakona. Tužitelj ističe da je sastavni dio kamatne stope i kamatna marža koju je tuženik mijenjao tijekom trajanja ugovornog odnosa iako stranka uopće nisu ugovorile takvu mogućnost. Žalitelj ističe da je u pogledu nezakonitog postupanja tuženika primjenom promjenjive kamatne stope (koja uopće nije bila ugovorena među strankama) i promjenom marže (koja je fiksna kategorija) zbog čega su naplaćeni uvećani leasing obroci tužitelj iznio u tužbi i podnesku od 4. listopada 2023. te zatražio provođenje vještačenja na okolnost utuženih pretplaćenih razlika. Žalitelj u nastavku žalbe ukazuje na to da je ugovorna obveza koja se veže uz valutu CHF, unatoč stavu prvostupanjskog suda nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer prosječni obrtnik – korisnik leasinga ne zna za rizik tečaja CHF nego misli da je svaka stranka sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Žalitelj stoga predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje; tužitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 370,00 EUR.

Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da se protivi svim navodima tužitelja iz žalbe. Tuženik ističe da tužitelj u žalbi navodi kako je ugovorna odredba Ugovora o leasingu ništetna iz razloga što je tuženik propustio informirati tužitelja o važnim činjenicama, a tužitelj kao prosječan obrtnik ne raspolaže stručnim znanjem kao tuženik koji je profesionalac. Tuženik ističe kako je pravilno i s jasnim obrazloženjem prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu s osnove tečajnih razlika iz razloga što je ugovaranje valutne klauzule dozvoljeno temeljem zakona, a niti jedan od razloga ništetnosti koji su propisani zakonom nije ispunjen; pri tome, tuženik navodi odredbu članka 22. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je valutna klauzula, klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj kao obrtnik nije potrošač u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 79/07 i 125/07) pa se na njega ne odnose propisi o zaštiti potrošača niti presuda donesena u kolektivnom sporu; uostalom, to je jasno naveo Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-1906/22 od 9. svibnja 2023. i Pž-4752/20 od 28. siječnja 2021. Nadalje, u odnosu na navode tužitelja da je kamatna stopa mijenjana obzirom da nije ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da su odredbe općih uvjeta nerazumne, neodređene, odnosno neodredive te posljedično i ništetne, tuženik ističe da su sastavni dio ugovora opći uvjeti i to Opći uvjeti ugovora o operativnom leasingu verzija 02-2007-promjenjiva kamata pa je stoga tužitelj (kome su uručeni otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga) mogao biti upoznat sa svim odredbama predmetnog ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj je bio upoznat (budući da je prihvatio Ponudu za operativni leasnig broj 57800 od 20. ožujka 2007.) da je kamatna stopa 7,5% - prema tome, tužitelj je izričito bio upoznat s kamatnom stopom temeljem koje je utvrđen iznos leasing rate. Tuženik ističe da je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa usklađivao kamatnu stopu sukladno kretanju LIBOR-a te je uzimajući u obzir te promjene vršio korekciju kamatne stope koju je tužitelj bio u obvezi platiti kao dio leasing obroka; pri tome, tuženik se poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1290/18 i Pž-120/18 u kojima je taj sud potvrdio odbijanje tužbenih zahtjeva tužitelja koji su se temeljili na stavu tužitelja da leasing društvo nije bilo ovlašteno mijenjati iznose rata sukladno promjenama kamatne stope. Tuženik predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tužitelja uz naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku u iznosu od 278,19 EUR.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu i rješenje temeljem odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilne i na zakonu osnovane odluke.

4. Između stranaka nije sporno da je **.**.2007. TD (kao tadašnji vlasnik obrta [obrt]) s tuženikom sklopio Ugovor o operativnom leasingu br. 15288/07 i to na temelju ponude br. 57800 prema kojoj je kamatna stopa 7,5%, a prema tom ugovoru sastavni dio ugovora su i opći uvjeti ugovora – Opći uvjeti ugovora o operativnom leasingu verzija 02-2007 – promjenjiva kamata. Jednako tako, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu otplate leasing naknade tako da je tužitelj tu naknadu trebao plaćati u 60 mjesečnih rata u iznosu od 643,82 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Splitske banke d.d. kod SG Splitske banke d.d. na dan plaćanja. Nadalje, nesporno je da je predmetni ugovor o leasingu otplaćen u cijelosti, što je uostalom i tužitelj naveo u tužbi.

Tužitelj je u tužbi smatrao da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF ništetna jer tužitelj (o tome) nije bio informiran ni prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora, te je smatrao da je ništetna odredba tuženikovih općih uvjeta poslovanja o promjenjivosti kamatne stope prema kojoj promjena stope ovisi o Euroliboru i Liboru, a pri tome je isticao da je tuženik postupao nezakonito pozivajući se pri tome na rješenje HANFA-e od 26. siječnja 2022. za kojeg tvrdi da je tim rješenjem HANFA-e naložila tuženiku s primateljima leasinga sklapati ugovora o leasingu na jasan i razumljiv način tako da u ugovorima koje sklapanju s promjenjivim leasing obrokom vezano uz određeni promjenjivi parametar bude jasno određen način obračuna leasing obroka. Međutim, uvidom u to rješenje HANFA-e sa str. 12-16. spisa kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da se navedeno rješenje odnosi na društvo Erste&Steiermӓrkische S-Leasing d.o.o., a ne na tuženika.

Prema tome, tužitelj je smatrao da je uslijed primjene valutne klauzule i promjene stope zateznih kamata i marže plaćao tuženiku uvećanu leasing naknadu od one predviđene ugovorom pa je stoga tužbenim zahtjevom potraživao neodređen novčani iznos, dok je manifestacijskim zahtjevom tražio od tuženika da dostavi podatke tužitelju o promjeni kamate, marže i ništetne valutne klauzule te uplate po predmetnom kreditu i konto karticu leasniga za razdoblje od sklapanja ugovora do otplate. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio manifestacijski zahtjev navodeći da je dostavio tužitelju svu dokumentaciju kojom je raspolagao u pogledu ovog ugovornog odnosa, dok je u odnosu na tužbeni zahtjev isticao da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule u smislu članka 22. Zakona o obveznim odnosima, a dopušteno je ugovaranje i promjenjive kamatne stope te da je tuženik sukladno općim uvjetima ugovora tijekom trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem usklađivao kamatnu stopu sukladno kretanju LIBOR-a; osim toga, tuženik je tužbeni zahtjev osporavao ističući i prigovor zastare, ali je i osporavao tijek zateznih kamata. Prvostupanjski je sud proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, u odnosu na manifestacijski zahtjev, ovaj sud napominje da je odredbom članka 186.b stavka 3. Zakona o parničnom postupku propisano da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

Prema tome, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da tužitelj, ako ne može u tužbi istaknuti zahtjev za isplatom točnog iznosa bez određenih podataka kojima raspolaže tuženik i koje mu je tuženik prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno bez podataka koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, može u tužbi istaknuti zahtjev da sud osudi tuženika na isplati iznosa kojeg će odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Međutim, da bi tužitelj mogao tražiti od suda da naloži tuženiku dostavu određenih podataka, on prethodno mora dokazati da se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom tih podataka i da mu te podatke tuženik ne želi dati. Dakle, zakonske pretpostavke koje kumulativno moraju biti ispunjenje da bi tužitelj mogao osnovano tražiti od suda da naloži tuženiku dostavu određenih podatke kojima tuženik raspolaže i koje je tuženik dužan dati (bilo prema sadržaju građanskopravnog odnosa s tužiteljem bilo zato što se radi o podacima koji su zajednički za obje stranke) jesu: a) da je tužitelj prethodno sam zatražio od tuženika te podatke i b) da je tuženik odbio dati tužitelju te podatke.

Iz podataka u spisu proizlazi da se tužitelj dopisom od 16. ožujka 2023. sa str. 45. spisa obratio tuženiku te je tim dopisom zatražio da mu tuženik dostavi početni otplatni plan uz Ugovor o kreditu broj 1004529 kao i druge podatke poput podatka o visini kamatne stope od početka kredita pa do isplate te podatak o visini mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i EUR-ima/kunama, plan otplate kredita, specifikaciju uplata po kreditu, obavijesti o svim promjenama kamatne stope te „drugu dokumentaciju koja je vještaku potrebna za izradu nalaza i mišljenja”. Sukladno tom dopisu tužitelja, tuženik je 22. ožujka 2023. dostavio tužitelju određenu dokumentaciju (str. 47.-54. spisa); dakle, tuženik je to učinio prije pokretanja ovog spora.

Međutim, tužitelj prije pokretanja ovog spora nije tražio od tuženika da mu dostavi podatke o promjeni marže i ništetne valutne klauzule, dok je uplate po predmetnom kreditu tuženik dostavio tužitelju (str. 50. -51. spisa). Upravo zbog navedenog, u tom je dijelu manifestacijski zahtjev tužitelja neosnovan.

6. Nadalje, budući da su stranke ugovorile valutnu klauzulu CHF, između stranaka je sporno je li tužitelj preplatio leasing naknade i to razliku između iznosa plaćenih tuženiku po predmetnom ugovoru i iznosa prema tečaju za valutu CHF primijenjenog na dan sklapanja ugovora odnosno ima li tužitelj status potrošača i, povezano s time, jesu li odredbe ugovora o leasingu koji je sklopljen između stranaka ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF u odnosu na valutu Republike Hrvatske,

Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da su stranke mogle ugovoriti primjenu valutne klauzule CHF budući da tužitelj (u ovom sporu) nije potrošač te da se stoga u odnosu na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, ali ni presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je donesena u kolektivnom sporu. Naime, kao što to i sud prvog stupnja pravilno navodi u točki 12. obrazloženja pobijane presude (str. 7. presude odnosno str. 150. spisa), prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Međutim, budući da je tužitelj (prednik tužitelja) obrtnik – dakle, fizička osoba koja prema članku 1. stavku 3. u vezi stavka 1. Zakona o obrtu („Narodne novine” broj: 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 68/07 i 79/07) samostalno i trajno obavlja jednu ili više djelatnosti sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, na tužitelju je teret dokazivanja činjenice da je on predmetni ugovor o leasingu sklopio kao potrošač odnosno da svrha sklapanja tog ugovora nije bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti. Dakle, budući da je tužitelj još u točki 2. tužbe pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na njemu je bio teret dokazivanja činjenice da je ugovor o leasingu sklopio u svrhu koja nije namijenjene njegovoj poslovnoj/gospodarskoj djelatnosti i da se zato u odnosu na njega primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača. Naime, budući da je svrha sklopljenog ugovora o leasingu u odnosu na tužitelja kao primatelja leasinga u smislu članka 35. stavka 1. Zakona o leasingu („Narodne novine” broj 135/06) bilo korištenje objekta leasinga (motornog vozila), tužitelj je u ovom sporu morao dokazati činjenicu da to vozilo nije bilo namijenjeno obavljanju njegove djelatnosti (trgovine) već da je to vozilo koristio za svoje osobne potrebe koje nisu vezane uz obavljanje njegove gospodarske djelatnosti. Međutim, tužitelj radi dokazivanje te činjenice nije predložio izvođenje ni jednog dokaza slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da se u odnosu na tužitelja (u ovom sporu) ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

Osim toga, budući da tuženik nije bio stranka u sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 (što je ovaj sud utvrdio uvidom u aplikaciju e-spis), to presuda koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nema nikakvog utjecaja na tuženika.

Nadalje, odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (na koju odredbu se u obrazloženju presude pozvao prvostupanjski sud) je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Prema tome, sama činjenica što su stranke ugovorile valutnu klauzulu tako što su tužiteljevo ispunjenje novčane obveze odredile tako da je tužitelj dužan plaćati kunsku protuvrijednost mjesečne leasing naknade u iznosu od 643,82 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Splitske banke d.d. kod SG Splitska banka d.d. na dan plaćanja, ne predstavlja ništetnost te ugovorne odredbe. Osim toga, budući da je izbor strane valute na ugovarateljima, to je tužitelj sukladno odredbi članka 10. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (i) u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu odnosno u vrijeme pregovaranja radi sklapanja tog ugovora bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka te je imao mogućnost pregovarati s tuženikom oko sklapanja valutne klauzule prema kojoj bi se visine njegove novčane obveze izračunala prema tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu na neku drugu stranu valutu (osim CHF). Međutim, tužitelj to nije učinio. Upravo zbog navedenog, činjenica što su stranke ugovorile valutnu klauzula CHF ne čini Ugovor o operativnom leasingu broj 15288/07 u tom dijelu ništetnim, pa stoga ni (eventualna) činjenica da je tužitelj uslijed promjene prodajnog tečaja CHF plaćao viši iznos leasing rate od one koju bi tužitelj plaćao prema otplatnom planu 57800 sa str. 39.-40. spisa da je cijelo vrijeme važenja ugovora o leasingu prodajni tečaj bio identičan tečaju u vrijeme sklapanja tog ugovora, ne znači da tužitelj može osnovano potraživati povrat iznosa koji predstavlja razliku tih tečajeva.

7. U odnosu na tužiteljeve navode iz tužbe da tužitelj ima potraživanje prema tuženiku s osnova pogrešno obračunatih kamata/leasing naknade (i) zbog promjenjive kamatne stope, ovaj sud napominje da je tužitelj u tužbi naveo da su stranke „ugovorile mogućnost promjene ugovorene kamatne stope” (str. 3. spisa) vezane uz Eurolibor odnosno Libor, no one nisu ugovorile mogućnost mijenjanja marže niti je ista u skladu s člankom 319. i 320. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, upravo zbog toga što se, kako je ranije navedeno u ovoj odluci, tužitelj prije pokretanja ovog spora nije obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom podataka o promjeni marže, to eventualna promjena marže od strane tuženika tijekom trajanja ugovora o leasingu nema nikakvog utjecaja na kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom neodređenog iznosa. Naime, čak i u slučaju da je tužitelj u ovom sporu postavio tužbeni zahtjev za isplatom točno određenog novčanog iznosa, budući da tužitelj prethodno nije zatražio od tuženika da mu dostavi podatke o promjeni marže, to tako postavljen tužbeni zahtjev sud ne bi mogao usvojiti iz razloga eventualne promjene marže.

Nadalje, u odnosu na promjenu kamatne stope koja je početno ugovorena od 7,5% s time da je tuženik u odgovoru na tužbu (a koju činjenicu tužitelj tijekom spora nije osporio, pa je ovaj sud između stranaka smatra nespornom) naveo da je tijekom trajanja ugovornog odnosa usklađivao kamatnu stopu sukladno kretanju Libor-a te je uzimajući u obzir te promjene vršio korekciju kamatne stope, ovaj sud napominje da na promjenu kamatne stope koja je vezana uz kretanje promjene Libor-a ni jedna od ugovornih stranaka nije mogla utjecati (jednako kao i kod promjene tečaja strane valute u odnosu na valutu Republike Hrvatske). Naime, Libor je kamatna stopa koju banke obračunavaju svojim dužnicima iz redova banaka prvoklasnog kredibiliteta i to na londonskom međubankarskom tržištu te primjenjivost Libora (eventualno uvećanog za neki određeni fiksni postotak) omogućava zaštitu od proizvodnih izmjena kamatnih stopa budući da se te kamatne stope formiraju pod utjecajem tržišnih faktora. Prema tome, budući da je tuženik sukladno ugovoru vršio korekciju kamatne stope prema kretanju promjene Libor-a, a ne proizvoljno određivao višu (ili nižu) kamatnu stopu od one propisane ugovorom (7,5%), time nije došlo do tužiteljeve preplate pojedinih leasing rata, a kako to pogrešno smatra žalitelj. Jednako tako, time nije došlo ni do povrede načela ravnopravnosti ugovornih stranaka u smislu članka 3. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatom (neodređenog) novčanog iznosa je neosnovan. Slijedom navedenog, čak neovisno i od tuženikova materijalno pravnog prigovora zastare tužiteljeva potraživanja kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu (str. 34.-35. spisa) i u podnesku od 5. veljače 2024. (str. 126. -129. spisa) kojeg prvostupanjski sud nije ispitivao, tužiteljeva žalba kojom pobija prvostupanjsku presudu je neosnovana. Zato je tu žalbu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Nadalje, u odnosu na preostali manifestacijski zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da se tuženiku naloži da dostavi tužitelju podatke o promijeni kamate, podatke o uplati po predmetnom kreditu i konto karticu leasinga, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da tužitelj u konkretnom predmetu nema pravni interes zahtijevati da mu tužitelj dostavi podatke o promjeni kamate jer je između stranaka nesporno da je tuženik kamate sukladno ugovoru usklađivao sukladno kretanju LIBOR-a pa stoga u ovom sporu o promjenama kamate sukladno promjenama LIBOR-a ne ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatom određenog novčanog iznosa. Pri tome, time što je sud prvog stupnja u tom dijelu odbio umjesto odbacio prijedlog (zahtjev) tužitelja, nije počinio bitnu povredu postupka koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući da su za žalitelja pravne posljedice identične.

Prvostupanjski je sud pravilno odbio i prijedlog (zahtjev) tužitelja da mu tuženik dostavi podatke o uplatama po predmetnom kreditu (pravilno, po ugovoru o leasingu) jer mu je to tuženik dostavio prije pokretanja ovog spora (str. 50. -51. spisa), a tu činjenicu tužitelj nije osporio tijekom cijelog postupka; štoviše, premda je tuženik u podnesku od 5. veljače 2024. ukazao da je dostavio tužitelju traženu dokumentaciju i da tužitelj više nema pravnu osnovu za postavljanjem neodređenog tužbenog zahtjeva (str. 123. spisa), tužitelj u ovom sporu do zaključenja glavne rasprave nije povukao manifestacijski zahtjev ni postavio određeni tužbeni zahtjev.

Zbog navedenog, tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv rješenja je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Sukladno odredbi članka 166. stavka 1. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog spora.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić