REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-1633/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje točke II. izreke rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/274, URBROJ: 251-02- 01/001-23-3 od 14. ožujka 2023. u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke osporenog rješenja poništeno je prvostupanjsko rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-551-06/22-013/180, URBROJ: 251-09-22-1/008-22-02 od 15. studenoga 2022. i predmet je vraćen tom tijelu na ponovno odlučivanje. Točkom II. izreke osporenog rješenja naloženo je Gradu Zagrebu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo branitelje i osobe s invaliditetom, da u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 1.171,88 kuna, odnosno 155,54 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadom troškova upravnog postupka odbijen.

2. Osporavajući zakonitost odbijajućeg dijela zahtjeva za naknadu troškova upravnog postupka, sadržanog u točki II. izreke osporenog rješenja, tužiteljica navodi kako je nepravilan zaključak tuženika u kojem smatra kako zahtjev za naknadu troška u iznosu od 19.971,87 kuna/2.650,72 eura nije opravdan, jer se u konkretnom slučaju radi o neprocjenjivom predmetu. Obrazlažući protivan stav tužiteljica se poziva na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kojima je propisano da se u svim procjenjivim predmetima, u upravnim postupcima, određuje naknada po Tbr. 7. t.1. po kojoj je osnovica za obračun ukupan prihod, odnosno vrijednost imovine, odnosno iznos jednogodišnje najamnine ili zakupnine. Ukazuje kako je predmet upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu, mjesečna novčana pomoć koja joj se u točno određenom iznosu isplaćivala, iz kojeg razloga je iznos vrijednosti predmeta spora procjenjiv. Stoga posljedično smatra kako je tuženik, djelomično odbijajući njen zahtjev za naknadom troškova provedenog upravnog postupka, povrijedio zakon njoj na štetu. Predlaže sudu da poništi točku II. izreke osporenog rješenja u njenom odbijajućem dijelu, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je neosnovan stav tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o procjenjivom predmetu, jer je predmet odlučivanja usklađivanje novčane pomoći za roditelje odgojitelje s Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja. Pozivajući se na odredbe Zakona o općem upravnom postupku i tarifne brojeve iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tuženik ističe kako su procjenjivi predmeti samo oni u kojima je nesporno moguće utvrditi visinu vrijednosti premeta spora kroz unaprijed definirane parametre. Budući da u konkretnom slučaju tek treba utvrditi prihod kojeg tužiteljica može ostvariti, zaključuje kako vrijednost predmeta spora nije jasno određena. Pojašnjavajući svoj stav dodaje i kako novčana pomoć ovisi o više faktora, odnosno o budućim i neizvjesnim okolnostima koje će definirati trajanje i ukupan iznos naknade koju će tužiteljica ostvariti. Budući da je nepoznato da li će sve okolnosti o kojima ovisi naknada biti ispunjene, ne može se odrediti iznos pomoći koji će tek biti isplaćen, iz kojeg razloga smatra da ne postoji mogućnost ni supsidijarne primjene članka 36. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da se kod budućih davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa po njihovom zbroju. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i na snazi u cijelosti ostavi točku II. izreke osporenog rješenja.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

6. Na raspravi 14. studenoga 2024. tužiteljica ostaje kod dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ističe da je prigovor podnijela temeljem Odluke i temeljem članka 122. ZUP-a, pa iz osporenog rješenja nije razvidno o kojem prigovoru je odlučeno. Iz istog razloga prigovara i nadležnosti tuženika. Budući da tužiteljici nije dostavljen spis tuženika koji je priložen uz odgovor na tužbu, prigovara da tuženik nije dostavio cijeli spis. Stoga predlaže da joj se dopusti uvid u spis tuženika.

6.1. Sud je na raspravi odobrio uvid u spis tuženika, koji je opunomoćenica tužiteljice izvršila te odgovorila da je tuženik dostavio cijeli spis predmeta.

6.2. Tužiteljica se nadalje pozvala na podnesenu ustavnu tužbu protiv presude i rješenja Visokog upravnog suda RH, poslovni broj: Usoz-254/23 i Usoz-328/23 te predložila prekid spora do donošenja odluke Ustavnog suda RH, kao i Europskog suda za ljudska prava u postupku povodom odluke Visokog upravnog suda RH, poslovni 6.3. Sud je raspravnim rješenjem odbio dokazni prijedlog tužiteljice za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kao nepotreban. Također je odbio prijedlog tužiteljice za prekid spora, budući da tužiteljica osporava samo dio odluke tuženika o naknadi troškova upravnog postupka, dakle, na donošenje odluke o trošku primjenjuje se Zakon o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, dalje ZUP), a ne opći akt koji je bio predmet objektivnog upravnog spora poslovni broj: Usoz- 254/23 i Usoz-328/23 te Usoz-149/22, jer navedeni opći akt uopće ne regulira pitanje troškova postupka.

7. Osporenim rješenjem, u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, poništeno je prvostupanjsko rješenje i tužiteljici određen trošak po osnovi za koju tuženik smatra da je neprocjenjiva. Tužiteljica osporava navedeni pravni stav smatrajući istog nezakonitim, jer je mišljenja kako se osnovica lako može utvrditi zbrajanjem pojedinačnih mjesečnih iznosa.

8. Člankom 161. stavkom 4. ZUP-a propisano je da se o troškovima postupka odlučuje rješenjem o upravnoj stvari. Iznimno, ako u trenutku donošenja rješenja o upravnoj stvari nisu poznati svi troškovi postupka, o troškovima postupka donijet će se dopunsko rješenje.

8.1. Člankom 161. stavkom 5. ZUP-a određeno je da kada je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano.

9. Drugostupanjsko rješenje kojim se poništava prvostupanjsko rješenje i time postupak vraća u njegovu prethodnu fazu, nije rješenje o upravnoj stvari kojim se postupak pokrenut po službenoj dužnosti okončava povoljno za stranku. Takvo rješenje odluka je procesne naravi kojom se postupak vraća u fazu prije no što će javnopravno tijelo riješiti o pravima, obvezama ili pravnim interesima stranaka. Stoga se takva odluka ne može smatrati konačnim rješenjem o upravnoj stvari. Naime, određenje troškova u upravnom postupku (kao uostalom i u parničnom postupku na kojeg se stranke supsidijarno pozivaju), pretpostavlja okončanu situaciju. Tek u okončanoj situaciji postojat će mogućnost utvrđenja da li je neka situacija povoljno okončana za stranku te koji troškovi su u ukupnosti uopće i postojali.

10. Stoga sud zaključuje kako u konkretnom slučaju uopće nije postojao razlog da tuženik osporenim rješenjem odlučuje o troškovima postupka, koji postupak će se nastavno provoditi po službenoj dužnosti, budući da mu u trenutku donošenja rješenja nisu ni bili poznati svi troškovi postupka, niti mu je bilo poznato da li će taj postupak za tužiteljicu biti povoljno okončan. Iz ovog razloga sud zaključuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

11. Takvo pravno stajalište potvrdio je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-1310/2024-2 od 2. svibnja 2024.

12. U odnosu na navod tužiteljice da je prigovor podnijela temeljem Odluke i temeljem članka 122. ZUP-a, pa iz osporenog rješenja nije razvidno o kojem prigovoru je odlučeno, iz kojeg razloga prigovara i nadležnosti tuženika, sud napominje da je taj navod bespredmetan, jer je tužiteljica podnijela jedan prigovor i to tijelu koje je sama (zastupana po profesionalnom opunomoćeniku) smatrala nadležnim za odlučivanje o istom, a koji prigovor je rješenjem tuženika usvojen i prvostupanjsko rješenje poništeno u cijelosti.

13. Budući da ne postoji na zakonu osnovana mogućnost da sud povodom tužbe tužiteljice intervenira u dio rješenja tuženika kojim joj je trošak priznat i koji dio tužiteljica ne osporava, sud je odbio tužbeni zahtjev na temelju članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS), kojim je propisano da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka te ako utvrdi da je pojedinačna odluka zasnovana na zakonu, ali zbog drugih razloga od onih navedenih u odluci.

14. Odluka o trošku upravnog spora temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Odvjetnik Karlo Novosel, Radnička cesta 32, [adresa] Zagreb

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, Trg Stjepana Radića 1, [adresa] Zagreb

3. U spis