Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4790/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice SK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik JP, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika E&SB d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu HiP iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1830/2019-33 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1830/2019-33 od 30. listopada 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5102812552 koji je sklopljen dana 20. siječnja 2006. između tužiteljice DĐ, kao korisnice kredita i tuženika E&SB d.d., [adresa], kao kreditora, solemniziran kod Javnog bilježnika MGD pod brojem OU-100/2006 dana 20. siječnja 2006. u dijelu koji glasi: "(...) u skladu s važećim odukama Banke (...)" pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 380,09 eura / 2.863,50 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci.

Pod točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetna i odredba čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.174,46 eura / 69.125,02 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci.

Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.804,74 eura / 13.597,81 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2023. pa do isplate. Pod točkom VI. izreke odbijen je prigovor tuženika radi prebijanja tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, u iznosima pobliže opisanim u izreci, kao neosnovan.

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 12320/08., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti, i predmet vratiti na ponovan postupak. Zahtijeva troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te, posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, i povećanju kamatne stope u odnosu na tečaj i kamatu kakvi su bili u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njezino potrošačko pravo te prigovor prijeboja tuženika.

6. Sud prvog stupnja je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da nije sporna činjenica da je tužiteljica sa tuženikom 20. siječnja 2006. zaključila ugovor o kreditu u iznosu od 53.500,00 CHF,

-da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa skladno ugovorenim odredbama tuženik izvijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope,

-da nije sporan status potrošača tužiteljice,

-da stranke ne spore da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke,

-da je predmetni postupak pravomoćno okončan na način da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO),

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07,

-da je u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog, utvrđeno da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF,

-da je saslušanjem tužiteljice utvrđeno da tužiteljica prethodno zaključenju ugovora nije bila osobno upoznata sa konkretnom financijskim paketom koji je obuhvaćao valutu CHF i promjenjive kamatne stope, da joj u tom smjeru pojašnjenje nije iznio bankarski službenik kojem se obratila radi ostvarivanja kredita te da nije bila upoznata s kriterijima koji utječu na promjenu kamatne stope tijekom trajanja ugovora, kao niti sa rizičnošću valute CHF, da joj je Ugovor predočen sastavljen u cijelosti, bez da je sudjelovala u kreiranju pojedinog sadržaja istog,

-da je iskaz svjedoka SMR prvostupanjski sud ocijenio istinitim i objektivnim u djelu kazivanja da svjedok pozna tužiteljicu iz susjedstva, kao i da se sjeća da se obraćala u banci radi ostvarivanja kredita,

-da dio kazivanja svjedoka, u kojem se isti nije mogao konkretno sjetiti komunikacije sa tužiteljicom prethodno zaključenja ugovora, već je kazivao općenito o svom načinu rada u banci u to vrijeme, ovaj sud nije cijenio jer je isto irelevantno,

-da iz iskaza djelatnika banke (svjedoka SMR) nije bilo moguće utvrditi tijek razgovora između stranke i svjedoka jer se svjedok zbog proteka vremena nije sjećao njihove komunikacije, već općenitog postupanja sa klijentima banke prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanjem kredita,

-da je u konkretnom slučaju radi utvrđivanja osnovanosti dijela zahtjeva usmjerenog na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba valjalo utvrditi je li tužiteljica bila u kritično vrijeme prije potpisivanja ugovora upoznata o svim parametrima koji utječu na eventualne promjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja, odnosno rizika zaključenja ovakve vrste ugovora koji je vezan na valutu CHF,

-da iz općenitog postupanja svjedoka kao djelatnika banke u kritično vrijeme sa klijentima banaka, nije moguće utvrditi konkretnu komunikaciju između svjedoka i same tužiteljice od koje zavisi upoznavanje tužiteljice o svim elementima prethodno zaključenju ugovora,

-da cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je prvostupanjskog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva,

-da je navedenom odredbom općenito promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive,

-da je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno,

-da stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a,

-da je odredbom citiranog Ugovora o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva",

-da predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope,

-da u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa,

-da tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljicom na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,

-da banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici te su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome,

-da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio,

-da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta,

-da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu na tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima,

-da kako je predmetna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ništetna,

-da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, no ne na način kako je to činio u konkretnom slučaju bez da je tužiteljici ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time je tuženik onemogućio tužiteljici da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za nju nastati,

-da prvotno ugovorena kamatna stopa nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je ista prihvatila kao preuzetu obvezu zaključenju ugovora,

-da presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu,

-da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano i odredbama ZZP-a,

-da tužiteljica ima pravni interes isticati ništetnost dijela ugovora jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora,

-da je odredbom čl. 326. ZOO-a propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka,

-da ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, pa je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega je tužiteljica imala pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom,

-da je iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva, da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna,

-da prvostupanjski sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužiteljica kao potrošač jasno i nedvojbeno bila upoznata o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja,

-da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru,

-da prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe,

-da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka trebala tužiteljicu kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku,

-da je došlo do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora,

-da je ista odredba također ništetna,

-da zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, ali postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača o svim mogućim rizicima ne može se cijeniti kao dopušteno,

-da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen,

-da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke dipl. oec ŠM, proizlazi da je u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan zaključenja ugovora, kao i isplatni tečaj kredita, tužiteljica preplatila po navedenim osnovama novčani iznos tuženiku i to s osnova promjenjive kamatne stope iznos u visini od 380,09 eura / 2.863,50 kn, dok s osnove tečajne razlike iznos od 9.174,46 eura / 69.125,02 kn.

-da se radi o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane,

-da razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužiteljici bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno,

-da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti,

-da je tužiteljici plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF, na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a dužna vratiti tužiteljici,

-da se obveza podmirenja zatraženih sporednih davanja temelji na odredbi čl. 1115. ZOO-a, a s obzirom na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba valja cijeniti da je tuženik nepošteni stjecatelj,

-da je prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak izvršio projekciju da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika s obzirom da je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita,

-da je u tom razdoblju otplate kredita tužiteljica manje platila na ime anuiteta iznos u visini od 238,04 eura/2.132,86 kn i u tom iznosu je tuženik i istaknuo svoje potraživanje te u svezi istoga istakao prigovor radi prijeboja,

-da je neosnovan prigovor prijeboja istaknut od tuženika jer su manje kamatne stope proizašle iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu, ponekad i na niže, a manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana, da takvim plaćanjem na strani tužiteljice nije nastao nikakav primitak, nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice, zbog čega nije utvrđeno postajanje tražbine tuženika spram tužiteljice koju bi tuženik stavio u prijeboj sa potraživanjem tužiteljice,

-da je neosnovan prigovor zastare.

7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

8. Nadalje, tuženik u žalbi obrazlaže svoje shvaćanje vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a - situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi članka 73. ZPP-a, s time da tuženik istodobno i predlaže postupanje u skladu s odredbom članka 72. stavka 2. ZPP-a.

9. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka čime da bi bila uvjetovana njihova pristranost, pa s obzirom na prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeću to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi - uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (članak 355. ZPP).

11. Tužiteljica se pozvala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora 2. siječnja 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužiteljica iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

13. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz odredaba čl. 81., 87. st. 1. ZZP/03, i odredbe ZOO-a, kada je, ocijenivši da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), nepoštene i time ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

14. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP, suprotno žalbenim navodima, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije, i to nepravilno tumačenje navedenih odredbi.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika da se u tzv. pojedinačnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnu tužiteljicu načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužiteljici u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanja tužitelja i djelatnice tuženika te izvršio uvid u dostavljenu dokumentaciju na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu. Kraj činjenice da je, kako je to navedeno, na sporne okolnosti sud i proveo predložene personalne i materijalne dokaze koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

17. Pri tome su žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na ocjenu dokaza sa tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio provedene dokaze u odnosu na tvrdnje tuženika o informiranosti tužiteljice, u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud pri ocjeni provedenih dokaza dao jasne i valjane razloge, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih dokaza i davanje vlastite i pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik. Žalbeni navodi tuženika svode se na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već daje svoju ocjenu provedenih dokaza, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

18. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužiteljica nije mogla utjecati, a kojima su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao korisnici kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

19. Prigovor tuženika da bi pravo EU isključivalo ocjenu poštenosti ugovornih odredaba koje predviđaju izračun novčane obveze potrošača na temelju promjenjivih indeksa, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj U-III/1068/22 od 8. prosinca 2022. ocijenio neosnovan već na temelju obrazloženja presude u predmetu broj: C-452/18 (Ibercaja Banco SA, presuda od 9. srpnja 2020.) na koju se tuženik pozvao pri čemu je Ustavni sud uputio na rješenje Ustavnog suda broj: U-III- 2722/2019 od 3. ožujka 2021. i tamo citiranu praksu (toč. 29.1.).

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odbio postavljeni prigovor radi prebijanja. Naime, razmatrajući osnovanost žalbenih navoda u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, valja reći da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njezina obveza vraćanja, pa je stoga taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan. Također, odredbom čl.323.st.2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Stoga se žalbeni navodi tuženika glede istaknutog prigovora tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovani niti po navedenoj osnovi.

21. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 10. lipnja 2019., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

22. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/03 te odredbe ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to, pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pri tome se ne može primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužiteljice usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na trogodišnji zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a, budući da u konkretnom slučaju nije riječ o tražbini povremenih davanja, niti se tražbina tužitelja odnosi na plaćanje anuiteta, već isplatu stečenog bez osnove pa u primjenu ne dolazi zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a, već opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

23. Tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

24. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 323. i čl. 1111. kao i čl. 1115. ZOO-a mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

25. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

26. Slijedom izloženih razloga, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

27. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj