REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-458/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Poreča - Parenzo, OIB: 41303906494, Poreč, Obala M. Tita 5, koga zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski telekom d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, koga zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7070/2019-5 od 15. prosinca 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-20/18-15 od 12. srpnja 2019., u sjednici održanoj 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 4.256,199,27 kn / 564.894,72 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 191.506,25 kn / 25.417,25 EUR-a (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen i u dijelu kojim je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 113.106,25 kn / 15.011,78 EUR-a (toč. I. izreke), a preinačena je djelomično presuda u odluci o troškovima postupka te je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 78.400,00 kn / 10.405,47 EUR-a odbijen.
3. Ovaj sud tužitelju je rješenjem broj Revd-1030/2022-2 od 3. studenoga 2022., tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja: "1.) Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?"
"2.) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?".
4. Postupajući po navedenom rješenju tužitelj je pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnio reviziju zbog pitanja u odnosu na koja mu je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tuženik osporava njenu osnovanost i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.
6. Revizija nije osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev za plaćanje naknade za korištenje tužiteljevih nekretnina u razdoblju od 2010. do 12. kolovoza 2017.
8. Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev temeljen s jedne strane na tvrdnji o stjecanju bez osnove, a podredno na tvrdnji o odgovornosti za štetu, ocijenili su neosnovanim u bitnom uz obrazloženje:
- da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tuženik i koje je u njegovom vlasništvu;
- da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od 90-tih godina prošlog stoljeća, čime da je na temelju odredbe čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 - dalje: ZEK/08), po samom zakonu, stekao pravo puta, dakle, da nekretninu ne koristi bez pravne osnove;
- da je odredbom 29. st. 1. ZEK/08 bilo propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 37. ili 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koje donosi vijeće Hrvatske regulatorne agencije;
- da je navedena odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 90/11 - dalje: ZIDZEK/11) te je propisano: "Za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona plaća se naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz članka 28. ovoga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.";
- da je odredba čl. 29. st. 1. ZEK ponovno izmijenjena čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 72/17- dalje: ZIDZEK/17) na način da se riječi "naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta" zamjenjuje riječima "naknada za pravo puta";
- da je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/17 čl. 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08, 90/11 - dalje: ZEK/11) propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada za pravo puta iz čl. 28. toga Zakona, dakle, da do stupanja na snagu ZIDZEK/17, prije izdavanja potvrde o pravu puta, tuženik nije bio u obvezi plaćati naknadu za pravo puta.
8.1. Zaključak o nepostojanju obveze plaćanja naknade prije izdavanja potvrde o pravu puta za razdoblje do 22. srpnja 2017., kao dana stupanja na snagu ZIDZEK/17, nižestupanjski sudovi nastavno obrazlažu shvaćanjem da Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 31/09, 89/10, 152/11, 151/14 i 95/17) propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta, sukladno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama, nastaje u trenutku izdavanja / zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora. Dakle, da nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.
8.2. Nadalje smatraju nižestupanjski sudovi da nisu ostvarene ni pretpostavke odgovornosti za štetu, jer se s obzirom na mogućnost, a ne i obvezu tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, propuštanje podnošenja zahtjeva ne može smatrati protupravnim.
9. Pravilno je zaključivanje nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. alineja 2. ZEK/08.
9.1. Pravilno je i zaključivanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK/08 propisana tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.
10. Međutim, nije prihvatljivo zaključivanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu ZIDZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, do kada da nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade.
10.1. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatora u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK-a, određeno je naveo da "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo put.". Dakle, da je već i ranijim odredbama ZEK-a bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.
11. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.
12. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine", broj 152/2011 - dalje: Pravilnik), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde uređuje dospjelost obveze utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.
12.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom (ugovorom) sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatora, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.
13. Slijedom iznesenog odgovor na prvo dopušteno pitanje glasi:
Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.
14. Kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta.
15. Stoga odgovor na drugo pitanje glasi:
Zakonom o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - "Narodne novine", broj 152/11, 151/14 i 95/17 nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.
16. Iz utvrđenja nižestupanjskih presuda proizlazi:
- da su stranke obvezu plaćanja naknade za pravo puta uredile ugovorom broj T45- 076/10 od 1. listopada 2017.;
- da je tužitelj 28. srpnja 2017. jednostrano raskinuo navedeni ugovor i prestao ispunjavati svoju obvezu po navedenom ugovoru;
- da je tužitelj 15. srpnja 2016. podnio Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) zahtjev za određivanje naknade za pravo puta;
- da je HAKOM 25. listopada 2017. donio djelomično rješenje kojim je obvezao tuženika, za nekretnine vlasništvo kojih je tužitelj dokazao izvatkom iz zemljišnih knjiga, plaćati tužitelju, počevši od 15. srpnja 2016., godišnju naknadu od 383.297,79 kn, koja naknada će se za razdoblje od 15. srpnja 2016. do 12. kolovoza 2017. umanjiti za iznos koji je tuženik tužitelju platio na temelju ugovora od 1. listopada 2010.
17. Iz navedenog proizlazi da su stranke svoje odnose u pogledu plaćanja naknade za pravo puta za cijelo razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uredile ugovorom, time da je obveza tuženika za plaćanje naknade na temelju rješenja HAKOM-a od 25. listopada 2017., izmijenjena s danom 15. srpnja 2016.
17.1. U takvoj situaciji, sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa te je tužbeni zahtjev, doduše ne iz razloga navedenih u nižestupanjskim presudama, neosnovan.
18. Prema odredbi čl. 393. st. 1. ZPP-a revizijski sud će presudom odbiti reviziju iz članka 382. toga Zakona kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena ili da oni ne utječu na donošenje drukčije odluke.
19. Budući da razlozi zbog kojih je revizija podnesena ne utječu na donošenje drukčije odluke valjalo je na temelju čl. 393. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci.
Zagreb, 10. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
