Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1398/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Miloradu Komadini, odvjetniku u Novom Vinodolskom, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj: P-443/2023 od 4. srpnja 2024., dana 10. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj: P-443/2023 od 4. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je rješenjem od 4. srpnja 2024. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda kao neosnovan.

2. Navedeno rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/9., 129/20, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima. Ujedno, zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je navela da ostaje kod iznijetih navoda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Sporna je mjesna nadležnost Općinskog suda u Crikvenici za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošačkog Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu (dalje: Ugovor o kreditu) kojeg je zaključila s tuženikom 28. listopada 2008., te o zahtjevu za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje prema tvrdnjama tužiteljice sadrži taj ugovor.

5.1. Tuženik svoj prigovor mjesne nenadležnosti temelji na čl. 15. predmetnog Ugovora o kreditu, navodeći da su istim stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu Kreditora, odnosno prema sjedištu njegove podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, čime su potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a, pa je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

5.2. U očitovanju na prigovor tuženika, tužiteljica je navela da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 15. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice tuženika ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, što je ovdje slučaj. Naime, predmetni Ugovor da je sklopila u poslovnici tuženika u Crikvenici te je istog dana ovjerila potpis kod javnog bilježnika u Crikvenici. Osim toga, da je i sklopljen sporazum o mjesnoj nadležnosti suda mjesta sjedišta tuženika, radilo bi se o ništetnoj prorogacijskoj klauzuli kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u Zagrebu za potrošača koji je ugovor zaključio u poslovnici u Crikvenici, te se u tom slučaju radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi, obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag. Ističe i da je nadležnost Općinskog suda u Crikvenici propisana odredbom čl. 59. ZPP-a.

6. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti prvostupanjski sud se pozivao na odredbu čl. 70. ZPP-a, prema kojoj ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, time da prema stavku 3. istog članka taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa. Dakle, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbom čl. 15. predmetnog Ugovora o kreditu stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda prema sjedištu podružnice tuženika ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, što da je ovdje slučaj, pri čemu je evidentno da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu u poslovnici Zagrebačke banke u Crikvenici, te je istog dana ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika u Crikvenici, slijedom čega je primjenom odredaba čl. 20. st. 1. i čl. 70. ZPP-a odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti tog suda kao neosnovan.

7. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako njegova poslovnica u Crikvenici ima status podružnice, što nikada nije bila jer nije upisana u sudski registar kao podružnica, u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima. Stoga se odredba čl. 15. Ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče podružnice ne može primijeniti na konkretan slučaj, već se mjesna nadležnost određuje prema mjestu sjedišta Banke, dakle nadležan je Općinski građanski sud u Zagrebu. Ističe da nema mjesta primjeni ni odredbe čl. 59. ZPP-a, jer ugovornom odredbom čl. 15. Ugovora o kreditu nije predviđena mjesna nadležnost suda mjesta poslovne jedinice ukoliko spor proizađe iz njezinog djelovanje, nego mjesna nadležnost suda sjedišta Banke, pa valja primijeniti odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a. Osporava i navode iz točke 3. obrazloženja, navodeći da je pogrešan stav tužiteljice da bi se odredba čl. 15. Ugovora o kreditu imala smatrati ništetnom, ukazujući da bi se prilikom odlučivanja o poštenim odnosno nepoštenim ugovornim odredbama trebao presuđivati svaki konkretni spor, a eventualnu neravnotežu među strankama prosuđivati obzirom na okolnosti kao što su sjedište suda, sjedište odnosno prebivalište stranaka, priroda spora, visina predmeta spora, je li za očekivati da će stranka uzeti punomoćnika (odvjetnika) i druge relevantne okolnosti. U vezi toga ukazuje da se udaljenost prebivališta tužiteljice od nadležnog suda u Zagrebu ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, i to osim iz razloga što tužiteljicu zastupa odvjetnik, već i iz razloga što se tužiteljica može saslušati zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta. Stoga da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a u vezi toga da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a obzirom je propušteno utvrditi je li se o prorogacijskoj klauzuli posebno pregovaralo, kao i ostale relevantne okolnosti koje bi uzrokovale nepoštenost, odnosno ništetnost sporne odredbe.

8. Iako tuženik osnovano tvrdi da je prvostupanjski sud donošenjem pobijanog rješenja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer i po ocijeni ovog suda nije dao razloge o svim odlučnim činjenicama, ovaj sud je obzirom da su ispunjene pretpostavke iz čl. 373.a st. 1. i 3. istog Zakona primjenom tih zakonskih odredbi odlučio o žalbi tuženika.

9. Ponajprije, valja navesti da ovaj sud prihvaća žalbeno shvaćanje tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio svoju nadležnost prema mjestu sjedišta podružnice tuženika, jer se poslovna jedinica (poslovnica) tuženika u Crikvenici ne smatra podružnicom, pa se čl. 15. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem predviđa mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta podružnice ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, ne može primijeniti na konkretan slučaj.

10. Tužiteljica se nakon što joj je dostavljen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda pozvala na nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženika, navodeći i da je nadležnost Općinskog suda u Crikvenici propisana odredbom čl. 59. ZPP-a.

11. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se prema stavku 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 102. st. 1. istog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Tužiteljica navodi da se o spornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti nisu vodili pojedinačni pregovori, da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu i da je ista nepoštena odnosno ništetna, dok se dokazni prijedlozi iz odgovora na tužbu odnose isključivo na dokazivanje tvrdnji tuženika koje se odnose na ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli, dakle tuženik nije predložio nikakav dokaz o tome da su se o unaprijed formuliranoj odredbi o prorogacijskoj klauzuli vodili pojedinačni pregovori pa zakonska presumpcija iz čl. 96. st. 2. ZPP/07 u odnosu na tu ugovornu odredbu nije dovedena u pitanje. Sama činjenica što je riječ o ugovornoj odredbi koja tužiteljici kao potrošaču nije mogla ostati nepoznata, jer je sadržana u čl. 15. spornog potrošačkog ugovora, ne znači da su se o njoj vodili pojedinačni pregovori.

13. Imajući u vidu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju čl. 96. st. 5. ZZP/07 izuzeta iz područja primjene Glave 11. tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“).

14. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu čl. 99. ZZP/07 podliježe testu poštenosti iako je jasno, lako i razumljivo sastavljena.

14.1. Iz sadržaja čl. 15. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 99. ZZP/07. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost skoro 200 km od mjesta njezinog prebivališta u jednom smjeru), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14.2. Prema odredbi čl. 97. al. 19. ZZP/07 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s čl. 96. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

14.3. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegovog prebivališta (boravišta). To istome može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

14.4. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakve pogodnosti. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čiji je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na podnošenje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi čl. 97. al. 19. ZZP/07.

14.5. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagreb, gdje tuženik ima sjedište, a koji je skoro 200 km udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice, što razumljivo povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njezino osobno sudjelovanje u postupku u smislu čl. 89. st. 2. i čl. 264. ZPP-a (obje su stranke predložile njezino saslušanje), pri čemu su neodlučni žalbeni prigovori tuženika da ju zastupa odvjetnik te o postojanju mogućnosti zamolbenog saslušanja, ista zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07.

15. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

15.1. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

15.2. Iz isprava u spisu proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u Crikvenici, gdje tuženik ima svoju poslovnu jedinicu. Odredba čl. 59. ZPP-a nadležnost suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica ne uvjetuje da je poslovna jedinica pravne osobe upisana u sudski registar, a niti se to može zaključiti iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gr1-516/07 od 14. prosinca 2007. na koje ukazuje tuženik pa činjenica da poslovna jedinica (poslovnica) tuženika u Crikvenici gdje je i sklopljen ugovor o kreditu nije upisana u sudski registar, nije od nikakvog značaja za ocjenu pravilne primjene čl. 59. ZPP-a.

16. Podnošenjem tužbe tužiteljica je sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje izabrala Općinski sud u Crikvenici na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika i gdje je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, pa je zbog navedenog taj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz čl. 102. st. 1. u vezi čl. 97. al. 19. ZZP/07 i čl. 59. ZPP- a trebalo donijeti jednaku odluku, pa je odbijanjem žalbe tuženika pobijano rješenje valjalo potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 2. u vezi čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

17. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu odbijenog pravnog lijeka (čl. 166. st. 1. ZPP-a), imajući u vidu da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

Varaždin, 10. prosinca 2024.

Sutkinja

Snježana Šaško