REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-50/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Željka Kupčerić- Trcović, odvjetnica u Valpovu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2516/2022-2 od 8. studenoga 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-239/2021-22 od 2. lipnja 2022., u sjednici održanoj 10. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 2516/2022-2 od 8. studenoga 2022. i Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-239/2021-22 od 2. lipnja 2022. u točki I., dosuđujućem dijelu točke II. i dosuđujućem dijelu točke III. izreke te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom su suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene ništetnima dio odredbi Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2007, od 7. veljače 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca, pod brojem OV-937/07 12. veljače 2007., zaključenog između tužitelja ŠŠ, kao korisnika kredita - potrošača i tuženice kao kreditora, i to: odredba članka 2. koji glasi: „…CHF odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke da na dan korištenja kredita.“; zatim odredba članka 3. točke 4. koja glasi: „... podmiruje se u kunama obračutanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."; članka 4.koji glasi: „...kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.“. U točki II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 39.263,43 kuna (5.211,15 EUR)[1] s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.649,40 kuna (882,52 EUR) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u daljnjem iznosu od 2.423,60 kuna (321,66 EUR) odbijen kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku (točka III. izreke).

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1611/2023-2 od 25. travnja 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:

"1. Može li sud primjenom članka 502.c ZPP zauzeti pravno utvrđenje da je Slavonska banka d.d. povrijedila kolektivne interese potrošača nepoštenom praksom ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, pa tako i u ovom konkretnom slučaju, iako Slavonska banka d.d. nije bila stranka obuhvaćena presudama VTS broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17;

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženice propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je tuženica kao banka tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženice koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?". Revizijski je sud, naime, ocijenio da je dopuštenje revizije potrebno radi preispitivanja sudske prakse u odnosu na oba pravna pitanja, a u odnosu na drugo naznačeno pitanje, posebno zbog promjena u pravnom sustavu uvjetovanih odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 d 30. lipnja 2022.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 - dalje: ZPP) pobijajući je samo zbog drugog dopuštenog pravnog pitanja, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, presuda s prijedlogom. Predloženo je ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

6. Revizija je osnovana.

7. Povodom revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (članak 391. stavak 1. ZPP). U konkretnom slučaju uz to valja imati na umu da revizija nije podnesena zbog oba dopuštena pravna pitanja, već samo zbog jednog od dopuštenih pitanja, pa presuda nije ispitivana zbog pravnog pitanja zbog kojeg nije podnesena usprkos dopuštenju zato što to priječi odredba članka 2. stavka 1. ZPP.

8. Predmet je spora zahtjev tužitelja kao potrošača za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj kao korisnik kredita - potrošač zaključio s prednicom tuženice 7. veljače 2007. na iznos od 23.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, te zahtjev za isplatu razlike u tečaju valute CHF u odnosu na tečaj na dan zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa isplaćenih po tužitelju, kao i preplate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope.

9. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne kao nepoštene jer pravna prednica tuženice nije tužitelja kao potrošača u cijelosti izvijestila o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zaključenju ugovora o kreditu s takvim sadržajem utemeljene na potpunoj obavijesti, pri čemu su se nižestupanjski sudovi oslonili na razloge sadržane u odlukama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i to odluka Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom revizijskog suda broj Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019. i broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena odlukom revizijskog suda broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015.

10. Tuženica je tijekom postupka predložila izvođenje dokaza saslušanjem zaposlenice tuženice GŠ na okolnosti obaviještenosti tužitelja o značajkama predmetnog ugovora o kreditu, a predlagala je i dokaze na okolnost da je aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz tečaj valute CHF te da je u oglasima upućenim svim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u valuti CHF, a da je putem svog glasila klijente upozoravala na rizik rasta tečaja time da je glasilo bilo ne samo dostupno potrošačima u poslovnicima tuženice i putem interneta, već je bilo i slano klijentima banke na njihove adrese.

10.1. Sudovi su odbili ove dokazne prijedloge pozivom na odredbe članka 502.a stavka 1. i članka 502.c ZPP smatrajući, u bitnom, da u ovom postupku, nakon provedenog postupka po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, nije potrebno provoditi daljnji dokazni postupak jer bi u suprotnom „drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača“.

11. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP) pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nisu provedeni dokazi koje je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi tvrdeći da je odgovorno pristupila tužitelju i istog potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženica smatra da je odbijanjem njezinih dokaznih prijedloga povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbama članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. ZZP.

12. Relevantne odredbe članka 81. ZZP glase:

"(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.".

13. Odredbom je članka 502.c ZPP propisano da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe, dakle, i tužitelj, mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

14. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati te tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

15. U presudi Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.''. ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili, sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''.

16. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

17. U ovom je postupku tuženica predlagala izvođenje dokaza na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučan dokaz koji potencijalno može utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da je u ovom slučaju povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. To stoga što je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno:

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

...

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. To stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, broj 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, broj 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

...

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

21. S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača, te čanka. 502.c ZPP i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revidentica predložila da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora izvedu navedeni dokazi na okolnosti koje su vezane uz radnje koje su prethodile sklapanju ugovora, a sud je odbio te dokazne prijedloge revidentice, iako takav prijedlog tuženice nije u suprotnosti s odredbom članka 502.c. ZPP.

22. Iz navedenih je razloga ovaj sud, uvažavajući shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda, već i u presudi broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. odstupio od ranije prakse (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), i to odgovorom na isto dopušteno pitanje koji odgovor je primjenjiv i u ovom slučaju, a glasi:

Sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica.

23. Dakle, odbivši neosnovano dokazne prijedloge tuženice prvostupanjski je sud pogrešno primijenio odredbu članka 220. stavka 2. ZPP što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. stavkom 1. ZPP. Istu je povredu počinio i drugostupanjski sud kada je bez osnove otklonio žalbene navode revidentice o počinjenju navedene povrede.

24. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. U nastavku će postupka sud izvesti predložene dokaze na koje je ukazano ovim rješenjem te će nakon toga ponovno ocijeniti osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva.

26. Odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke ovog rješenja utemeljena je na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil