Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3123/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: TP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marin Buvinić, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv dijela presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie, poslovni broj P-420/2021-33 od 19. ožujka 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama – Buie poslovni broj P-420/2021-33 od 19. ožujka 2024. godine u točki VII izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati daljnji parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 234,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2024. godine pa do isplate, a po stopi koja tužiteljici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), u roku od 15 dana.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda pod točkama I, II, III, IV, VI i VIII izreke te se u tom dijelu navedena presuda potvrđuje.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 37,50 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj 356-129/2005 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika, kao kreditor sklopili 18. listopada 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine u [adresa] pod brojem OU-1572/05, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualne nastale nuzgredne troškove.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 391,40 EUR (tristo devedeset jedan euro i četrdeset centi) zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 371,49 EUR (tristo sedamdeset jedan euro i četrdeset devet centi) od 25. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- na iznos od 6,64 EUR (šest eura i šezdeset četiri eura) teče od 16. listopada 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- na iznos od 13,27 EUR (trinaest eura i dvadeset sedam centi) teče od 1. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja , za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 8. stavku 3. Ugovora o kreditu broj 356-129/2005 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika, kao kreditor sklopili 18. listopada 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine u [adresa] pod brojem OU- 1572/05, a koja glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.".

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 668,60 EUR (šesto šezdeset osam eura i šezdeset centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 14.10.2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja , za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje zatezne kamate na iznos od 668,60 EUR (šesto šezdeset osam eura i šezdeset centi) od 14. listopada 2020. do 15. listopada 2020., kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 950,36 EUR (devetsto pedeset eura i trideset šest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, a koju je stopu Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, u iznosu od 234,37 EUR (dvjesto trideset četiri eura i trideset sedam eura).

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti."

2. Protiv ove presude pod točkom VII izreke žali se tužiteljica iz žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Protiv ove presude pod točkama I, II, III, IV, VI i VIII izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

4. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

"Među strankama nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i pravni prednik tuženika, kao kreditor, 18. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu br. 356- 129/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenog kod javnog bilježnika Željka Krajine u [adresa] pod br. OU-1572/05 od 19. listopada 2005., a kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Isto tako, nije sporno niti da je tuženik pravni slijednih Hypo Alpe-Adria-bank d.d., a koja je banka sklopila predmetni ugovor o kreditu, da je kredit u cijelosti isplaćen te da u istom postoje odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

O osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđivanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu valjalo je odlučiti primjenom Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu od 18. listopada 2005. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03).

Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U skladu s čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. U čl. 87. st. 1. ZZP/03 je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

U postupku je, dakle, utvrđeno da stranke nisu pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je bila ugovorena naknada za obradu kredita (čl. 5. Ugovora) kao niti o odredbi kojom je bila ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (čl. 8. Ugovora). Prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o navedenim ugovornim odredbama. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetnih odredbi ugovora proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim od strane tuženika odredbama ugovora o kreditu prema kojima se tužiteljica obvezala prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,25 % iznosa kredita kao i da u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ima pravo zaračunati taksu sukladno svojim internim pravilnicima. Dakle, tužiteljica nije imala utjecaj na njihov sadržaj. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,25 % iznosa kredita kao i naknade u slučaju prijevremene otplate kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom toga radi se o nepoštenim odredbama ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03, te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

Pritom je uzeto u obzir da je Sud Europske unije u odluci u spojenim predmetima C-224/19 – C-259/19, između ostalog, iznio shvaćanje kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. U konkretnom slučaju, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja još napomenuti da je ista obveza na plaćanje navedene naknade propisana u članku 8. stavku 2. i 3. Ugovora o kreditu. Iz predmetne odredbe proizlazi da korisnik kredita može zatražiti prijevremenu otplatu kredita o kojoj namjeri mora obavijestiti banku najmanje 30 dana unaprijed. Za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka može zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke.

Iz potvrde o plaćanju (str. 71 spisa) proizlazi da je tužiteljica predmetni kredit isplatila 16. listopada 2020. te je u navedenom iznosu obračunata i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 671,41 EUR.

Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da naknada koju je Banka ovlaštena izračunati korisniku kredita prema svojim aktima u slučaju prijevremene otplate kredita nije bila određena te je po navedenoj ugovornoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

U čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st.4.).

Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza u čl. 25. ZOO-a. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka. U slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom. Slijedom navedenog, u skladu s čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a korisnik kredita dužan je naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, dok je davatelju kredita zabranjeno da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunava kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti ugovoreni iznos.

Ugovorna odredba prema kojoj korisnik kredita plaća Banci naknadu zbog prijevremene otplate kredite u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Naplatom te naknade korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovora prije roka, a koje pravo mu po zakonu pripada. Pritom je potpuno neodlučno što se tuženik poziva na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti), odnosno da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama.

Slijedom svega navedenog, osobito cijeneći činjenicu da tuženik na poziv suda nije dostavio dokumentaciju potrebnu za provođenje vještačenja, stav je ovoga suda da tuženik nije dokazao da je uistinu trpio štetu prijevremenom otplatom kredita, pa je u skladu sa člankom 1024. st. 3. ZOO-a, valjalo je utvrditi da je predmetna ugovorna odredba suprotna kogentnoj zakonskoj normi i nepoštena, a time i ništetna."

6. Vezano uz žalbene navode koji se odnose na točku I i II izreke a kojim je utvrđena ništetna odredba čl. 5. ugovora o kreditu a koja se odnosi na troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% jednokratno valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a po stavku 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7. Sud, u pojedinačnom postupku kojim potrošač zahtijeva restituciju zbog nepoštene ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan je utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u vezi razjašnjenja svih okolnosti predmetno ugovora o kreditu.

8. U ovom postupku tuženik je predložio dokaz da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, te je shodno tome proveden dokaz saslušanja svjedoka LP koja je iskazala da je tužiteljicu informirala o potrebi plaćanja predmetne naknade s tim da se nije moglo pregovarati o ulaznoj i izlaznoj naknadi jer je to bilo propisano odlukom banke.

9. Budući da već iz iskaza tog svjedoka, a i iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tih dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupiru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku se ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

10. Prema tome, osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, tijekom postupka je i utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

11. Prvostupanjski sud smatra, a pozivom na odluku Suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je izneseno shvaćanje da ukoliko je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) takva odredba je nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

12. Međutim, potrebno je ukazati na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019. godine, KISSI CIB BANK C-620/17 gdje je odlučeno:

"Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kad ih treba platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetima o dobroj vjeri, znatniju ravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora."

13. Za napomenuti je da se te odredbe Direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

15. Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

16. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (___________ dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

18. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati kako to proizlazi iz iskaza djelatnice tuženika, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20. Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, zatim se ukazuje da je odlukom ovog suda i potvrđena i odluka prvostupanjskog suda glede utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na takozvanu izlaznu naknadu (a o čemu se je i izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine.

21. Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I, a posljedično time i pod točkom II izreke.

22. To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

23. Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužiteljica snositi troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, a povrh toga i troškove obrada kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćala veći troškovi obrade u nominalnom iznosu (1,25% od ukupnog iznosa kredita), ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

24. U odnosu na žalbene navode kojima se pobija točka III i IV izreke a koja se odnosi na taksu koju potrošač treba platiti sukladno Odluci o naknadama u slučaju prijevremene konačne ili djelomične isplate kredita, treba reći da tuženik u tijeku postupka nije dostavio tu Odluku o naknadama svoga prednika, ali iz iskaza tužiteljice kao i saslušanog djelatnika tuženika proizlazi da je ona iznosila 3%.

25. Iako se je prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe sada važećeg Zakona o obveznim odnosima, obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor treba primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91…8/01 – dalje: ZOO), no to nije bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

26. Prema odredbi čl. 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti stranku, a što je i učinjeno (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamati za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti (stavak 4.).

27. Dakle, iz ovih odredbi jasno proizlazi da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kongentnu zakonsku odredbu, ne bi smjela odnosi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate kredita.

28. Pritom je neodlučno pozivanje tuženika na jedno od osnovnih načela građanskog prava – načelo dispozitivnosti, te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

29. Pravilan je zaključak suda da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je točno dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

30. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odlučio da nije saslušao po tuženiku predložene svjedoke SP i EP na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete uslijed prijevremene otplate kredita.

31. Naime, tuženik je u tijeku prvostupanjskog postupka navodio da je za isplatu ugovorenog kredita trebao osigurati novac koji je pozajmio te je na tako osigurani novac plaćao kamatu te u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi se isplatio kredit, a uslijed čega njemu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima, odnosno da prijevremenim vraćanjem kredita tuženik ostvaruje priljev novca koji u tom trenutku nije očekivao, a obzirom na hiperlikvidnost financijskog tržišta i nemogućnosti plasiranja tako izvanrednog ostvarenog priljeva novca, tuženik ga je obvezan položiti kod financijskih institucija i za njih plaćati negativnu kamatu, a ukoliko ih je i u mogućnosti plasirati, tada ih plasira po nižoj kamatnoj stopi od one koju i dalje plaća svojim zajmodavcima.

32. Obzirom da je tuženik onaj koji mora dokazati svoje navode, dakle, mora dokazati uzročno posljedičnu vezu između prijevremene otplate kredita i njemu nastale štete, kao i visinu te štete, time što nisu saslušani predloženi svjedoci po tuženiku nije tuženiku povrijeđeno pravo na pošteno suđenje – mogućnost da kroz predloženi dokazni materijal dokaže svoje tvrdnje, jer ovi svjedoci svakako ne mogu iskazivati o visini tuženiku nastale štete zbog prijevremene otplate kredita a koja bi trebala odgovarati iznosu koji je tužiteljici naplaćen zbog prijevremenog raskida ugovora.

33. Adekvatno dokazno sredstvo bilo bi po tuženiku predloženo financijsko vještačenje, međutim kako tuženik na poziv suda, a sukladno očitovanju vještaka koja mu je dokumentacija potrebna, nije dostavio takvu dokumentaciju (ili barem dio dokumentacije) onda tuženik nije ni dokazao takvu nastalu mu štetu i njezinu visinu koja bi opravdavala iznos koji je tužiteljici naplaćen na temelju prijevremene otplate kredita.

34. Glede ostalih žalbenih navoda, ovaj sud žalitelja samo upućuje na iskaz njegovog djelatnika LP koja je jasno navela da se o toj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati, da se je radilo o tipskim ugovorima, a osobito na njezin dio iskaza kada je navela da ukoliko tužiteljica nije željela pristati na izlaznu naknadu u ugovoru o kreditu, da se tada više ne bi pregovaralo jer su to bili tipski ugovori od kojih nije bilo odstupanja. Dakle, kako tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, to znači da nije dokazao postojanje pretpostavki iz čl. 1068. st. 3. ZOO/91, a glede ostalih žalbenih razloga koji se odnose na primjenu čl. 81. i čl. 85. ZZP ovaj sud upućuje, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, na obrazloženje ove odluke u dijelu koji se odnosi na točku I i II izreke.

35. Pravilno je prvostupanjski sud odbio po tuženiku istaknuti prigovor zastare tražbine jer sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine zastarni dok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđivanja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način uspostavljena ništetnost ugovora, a to je upravo učinjeno prvostupanjskom presude. Glede početka tijeka kamata tuženik je dužan ista platiti od dana stjecanja kao nesavjestan stjecatelj a sve sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91.

36. U pravu je tužiteljica kada u žalbi pobija prvostupanjsku presudu pod točkom VII izreke u dijelu gdje je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova odnoseće se na sastav dva obrazložena podneska jer se radi o podnescima koji su bili potrebni za vođenje postupka, nisu predani neposredno prije idućeg ročišta koje se je održalo, a i takvim podnescima omogućuje se tuženiku i prije ročišta ili na samom ročištu očitovanje na isti, pa je opravdano priznati po tužiteljici zatraženi trošak za podnesak od 9. rujna 2022. godine 75 bodova a za podnesak od 5. lipnja 2023. godine 18,75 bodova temeljem Tbr. 8. toč. 1. i 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) u ukupnom iznosu koji s PDV iznosi zatraženih 234,37 eura.

37. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I i II).

38. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka tužiteljice temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP u vezi Tbr. 10. toč. 4. Tarife, pri čemu nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu jer ona nije plaćena a obveza plateža postoji u trenutku podnošenja žalbe, a u odnosu na tuženika temeljem čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka III i IV).

U Zagrebu, 10. prosinca 2024. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić