REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1338/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine Bibinje, Bibinje, Trg Tome Bulića 2, OIB: 61803800042, koju zastupa punomoćnik Dalibor Škorput, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-194/2023-3 od 23. siječnja 2024. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-172/2022-10 od 9. prosinca 2022., u sjednici održanoj 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], za cijelo, što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica uknjiži vlasnikom nekretnine uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženika i njenih pravnih prednika. Prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem odlučeno je o parničnom trošku.
2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 2149/2024- 2 od 22. svibnja 2024., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-194/2023-3 od 23. siječnja 2024. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
„Može li Odluka Vlade Republike Hrvatske koja nije ukinuta, poništena ili na drugi način stavljena izvan snage predstavljati valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva?“
3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljica je pozivom na čl. 285.a st. 1. al. 1. u vezi s čl. 389.b st. 3. Zakona o parničnom postupku podnijela reviziju u odnosu na pravna pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijane presude tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine obje pobijane presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je utvrđenje da je tužiteljica stekla pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretninama.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:
- da su se sporne nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na dan 16. listopada 1990. nalazile u šumsko-gospodarskoj osnovi, a da postupak izdvajanja nije proveden,
- da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 1. srpnja 1996. Komisija Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija utvrdila koje nekretnine predstavljaju neraspoređenu imovinu bivše Općine Zadar te je određeno kojim će novonastalim općinama pojedine nekretnine pripasti, s tim da je za predmetne nekretnine navedeno da će pripasti tužiteljici,
- da je tuženica Republika Hrvatska u zemljišnim knjigama utvrđena kao vlasnica spornih nekretnina na temelju prijedloga koji je podnesen sudu 8. travnja 2003.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da je tuženica postala vlasnica nekretnina danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90, dalje: ZŠ) odnosno 16. listopada 1990., kada su se te nekretnine nalazile u društvenom vlasništvu (i to neovisno o tome jesu li se nalazile unutar ili izvan granica građevinskog područja). Stoga sudovi dalje zaključuju da u vrijeme donošenja odluke Vlade nekretnine nisu predstavljale neraspodijeljenu imovinu bivše Općine Zadar, već imovinu tuženice stečenu na temelju zakona te da je tužiteljičin posjed prestao biti pošten uknjižbom prava vlasništva tuženika 2003. godine, a da nije navršen rok od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisan odredbom čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZVDSP). Nadalje, drugostupanjski sud navodi i da nije odlučno je li Odluka Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija od 1. srpnja 1996. (dalje: Odluka Komisije Vlade RH) ukinuta, poništena ili na drugi način stavljena izvan snage, jer je ta odluka donesena s ciljem rješavanja sporova između općina i gradova u pogledu razgraničenja u preuzimanju obveza bivših općina koje su prestale postojati te da cilj te odluke nije bio prijenos prava vlasništva s tuženice na tužiteljicu, zbog čega nije odlučno ni to što je tužiteljica na temelju te odluke evidentirana kao posjednica u katastru.
10. Prema ocjeni ovog suda, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.
11. Ovaj sud je već u više svojih odluka pa tako i u odluci broj: Rev 450/11-2 od 11. siječnja 2012. izrazio sljedeća pravna shvaćanja:
"Po shvaćanju ovoga suda šume i šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je temeljem samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske." "Naime, pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršeno je 16. listopada 1990., te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje je do tada bilo u društvenom vlasništvu postalo vlasništvo Republike Hrvatske, pa se niti ZLSU koji je donesen 1992. godine nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina - šuma i šumskog zemljišta, te niti jednom odredbom tog Zakona nije određeno da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskog zemljišta postale vlasništvo jedinice lokalne samouprave i uprave na čijem se području pojedina nekretnina nalazi."
12. Nadalje, u odluci ovoga suda broj: Rev-2745/13 od 15. studenoga 2016. u sličnoj pravnoj stvari je navedeno sljedeće:
"Neovisno o tome tko je do tada bio upisan kao nositelj prava korištenja, Odlukom Komisije Vlade Republike Hrvatske od 6. prosinca 1997. kojom je raspoređena imovina bivše Općine Dubrovnik na novonastale jedinice lokalne samouprave nije se htjelo niti se moglo disponirati sa šumskim zemljištem koje je bilo u vlasništvu Republike Hrvatske, već samo sa imovinom koja je 6. prosinca 1997. bila imovina bivše Općine Dubrovnik, a to je od nekretnina neizgrađeno građevinsko zemljište, stanovi i poslovni prostori, a ne i šumsko zemljište u bivšem društvenom vlasništvu koje je po sili zakona pripalo državi.
Prema tome, u predmetnom slučaju nije riječ o raspolaganju stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske od strane Vlade Republike Hrvatske, odnosno od nje ovlaštenog tijela u smislu čl. 35. st. 2. ZVDSP-a, već je Komisija Vlade Republike Hrvatske imala ovlasti voditi postupak preuzimanja imovine bivše Općine Dubrovnik te arbitriranja u raspodjeli samo te imovine na novonastale jedinice lokalne samouprave."
13. Budući da iz činjeničnih utvrđenja u ovom predmetu proizlazi da su sporne nekretnine na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. predstavljale šumu i nalazile su se u društvenom vlasništvu, tuženica je, u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci ovog suda broj: Rev 450/11-2 od 11. siječnja 2012., stekla pravo vlasništva po samom zakonu stupanjem na snagu navedenog ZID ZŠ pa nije relevantno što su sporne nekretnine Odlukom Komisije Vlade RH 1996. utvrđene kao neraspoređene. To stoga jer je, kako je već navedeno, tuženica prije Odluke Komisije Vlade RH stekla pravo vlasništva nekretnina po samom zakonu pa ta nekretnina nije niti bila neraspoređena imovina bivše Općine Zadar neovisno o tome što je sporna zemljišna čestica navedena u Odluci Komisije Vlade RH niti ta Odluka Komisije Vlade RH kao podzakonski akt može mijenjati pravni status nekretnina.
14. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Odluka Komisije Vlade Republike Hrvatske kojom je utvrđeno koje nekretnine predstavljaju neraspoređenu imovinu bivše Općine te je određeno kojim će novonastalim općinama pojedine nekretnine pripasti, iako ta Odluka nije ukinuta, poništena ili na drugi način stavljena izvan snage, ne može predstavljati valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva ako je Republika Hrvatska već prije toga po samom zakonu (ZID Zakona o šumama) stekla pravo vlasništva nekretnina.
15. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 391. st. 6. ZPP-a reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 10. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
