Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1848/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković, suca izvjestitelja i Sandre Artuković Kunšt, univ.spec.iur. člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KZ (ranije ĆZ), OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Zagrebu Vinko Adžić & Ivan Adžić, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupano po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u [adresa] na temelju generalne punomoći broj Su-965/18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-233/2024-41 od 27. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-233/2024-41 od 27. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-233/2024-41 od 27. veljače 2024. u stavku I izreke .

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je;

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006., broj Ugovora: 9010953249, između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao Banke i tužitelja ĆZ (sada KZ) kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, dakle točka. 4.1. Ugovora u dijelu u kojem se Korisnik kredita na kredit u otplati Banci obvezao platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te točka 7.2.al.2. Ugovora u dijelu u kojem Korisnik kredita za slučaj promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora pristaje da Banka povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju KZ iz [adresa] i, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope, isplati ukupan iznos od 801,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 2,65 EUR od 1.1.08. do isplate,

- na iznos od 22,07 EUR od 29.2.08. do isplate,

- na iznos od 23,50 EUR od 31.3.08. do isplate,

- na iznos od 22,66 EUR od 30.4.08. do isplate,

- na iznos od 23,26 EUR od 31.5.08. do isplate,

- na iznos od 22,41 EUR od 30.6.08. do isplate,

- na iznos od 20,44 EUR od 31.7.08. do isplate,

- na iznos od 20,18 EUR od 31.8.08. do isplate,

- na iznos od 19,31 EUR od 30.9.08. do isplate,

- na iznos od 20,12 EUR od 31.10.08. do isplate,

- na iznos od 19,26 EUR od 30.11.08. do isplate,

- na iznos od 20,37 EUR od 31.12.08. do isplate,

- na iznos od 25,56 EUR od 31.1.09. do isplate,

- na iznos od 23,10 EUR od 28.2.09. do isplate,

- na iznos od 25,64 EUR od 31.3.09. do isplate,

- na iznos od 24,62 EUR od 30.4.09. do isplate,

- na iznos od 25,02 EUR od 31.5.09. do isplate,

- na iznos od 24,00 EUR od 30.6.09. do isplate,

- na iznos od 24,86 EUR od 31.7.09. do isplate,

- na iznos od 24,74 EUR od 31.8.09. do isplate,

- na iznos od 23,72 EUR od 30.9.09. do isplate,

- na iznos od 24,23 EUR od 31.10.09. do isplate,

- na iznos od 23,64 EUR od 30.11.09. do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 31.12.09. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR od 31.1.10. do isplate,

- na iznos od 21,68 EUR od 28.2.10. do isplate,

- na iznos od 23,86 EUR od 31.3.10. do isplate,

- na iznos od 22,97 EUR od 30.4.10. do isplate,

- na iznos od 23,69 EUR od 31.5.10. do isplate,

- na iznos od 22,63 EUR od 30.6.10. do isplate,

- na iznos od 18,75 EUR od 31.7.10. do isplate,

- na iznos od 18,73 EUR od 31.8.10. do isplate,

- na iznos od 18,08 EUR od 30.9.10. do isplate,

- na iznos od 18,74 EUR od 31.10.10. do isplate,

- na iznos od 18,24 EUR od 30.11.10. do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 31.12.10. do isplate,

- na iznos od 18,67 EUR od 31.1.11. do isplate,

- na iznos od 3,30 EUR od 15.3.12. do isplate, sve to u roku od 15 dana“

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je;

„I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužitelju KZ iz [adresa] i, OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.725,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju KZ iz [adresa] i, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2.Protiv presude i dijela rješenja u stavku I izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i zahtjev za isplatom na ime preplate iznosa od 801,89 eura sa zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i visina te zastara.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Jednako tako, tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine"- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze te poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulažući pravne lijekove.

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 17. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9010953249, a kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 69.600,00 EUR-a po srednjem tečaju EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je ugovorena kamatna stopa u visini 5,50% godišnje, promjenjiva prema jednostranoj odluci kreditora;

- da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu;

- da iz vjerodostojnog iskaza tužiteljice ( list 163 i 200 spisa) proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju stana za svoje stanovanje time da je njezin suprug EZ bio prisiljen otvoriti obrt koji je registrirao na adresi njihova stanovanja time da u vrijeme sklapanja kredita nije bila u braku s EZ kao i da joj nitko nije posebno ništa objašnjavao vezano za sklapanje Ugovora;

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača;

- da je ugovorna kamata sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno;

- da ugovorena kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO;

- da sporna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu ne sadrži podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja i da terminologija korištena u Ugovoru u odnosu na uvjete za promjenjivost kamatne stope, tako i razlozi koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja prosječnim potrošačima nisu mogle biti razumljive;.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj prilikom zaključenja ugovora, nije pružena informacija od strane tuženika o mogućim kretanjima te kamatne stope tijekom trajanja ugovora,;

- da su odredbe o ugovorenoj kamati, koja je promjenjiva, u skladu s odlukama Banke u predmetnom Ugovoru o kreditu, nepoštene i ništetne;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka Denisa Smolara ( list 109 i 185 spisa) preplata radi promjenjive kamatne stope iznosi 6.041, 84 kuna;

- da je povodom prigovora tuženika izveden dokaz dopunskim saslušanjem vještaka;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da isti teče tek od donošenja presude u ovoj pravnoj odnosno pravomoćnosti iste;

12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna te na temelju čl. 260. st. 2. i čl. 272. te čl. 322 i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 225. te čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

15. Prvenstveno, na žalbene navode valja reći da je prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. , čl. 12., čl. 26., čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, kao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača te na Direktivu 93/13/EEZ, pravilno utvrdio da se radilo o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio razumljiv (bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene), čime takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovore strane, u odnosu na banku – trgovca, kao drugu ugovornu stranu (jer je tuženik onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata), a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava (načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava), te da tuženik ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu na taj način, postupio nepošteno te da je posljedica takvih nepoštenih odredbi, njihova ništetnost.

16. Jednako tako je za istaknuti da, imajući u vidu da tužiteljica u konkretnom slučaju pravnu zaštitu traži u odnosu na ugovor o kreditu u eurima, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, na utvrđenjima iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koja se odnosi na ugovore koji su tužene banke sklopile primjenom valutne klauzule uz valutu obveze ugovorenu u švicarskim francima, već je odluku u ovoj pravnoj stvari donio neovisno o odluci iz kolektivnog spora, pa tako i u odnosu na istaknuti prigovor zastare, svoj zaključak o nedopuštenoj i nepoštenoj odredbi ugovora o kreditu sklopljenog u eurima te zaključak o neosnovanosti prigovora zastare, temeljeći, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, primjenom naprijed navedenih odredaba ZOO-a j Zakona o zaštiti potrošača koje reguliraju pretpostavke nepoštene i ništetne odredbe potrošačkog ugovora.

17. Pored navedenog, polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na sadržaj predmetnog Ugovora i iskaz tužiteljice, pravilno je prvostupanjski sud otklanja prigovor tuženice kojim je tužiteljici tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbi, osporavala status potrošača, uzimajući pri tome u obzir sve utvrđene okolnosti.

18. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora (da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da kao takav ne uživa zatraženu pravnu zaštitu), nije predlagala izvođenje adekvatnih dokaznih sredstava, dok iz dokaza koje je tužiteljica predložila na istu okolnost, ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila u poslovne svrhe pri čemu iz samog Ugovora jasno proizlazi da su sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljici namjenski odobrena radi kupnje stambenog prostora upravo kao fizičkoj osobi, što proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužiteljice .

Jednako tako, ovdje valja reći da iz iskaza tužiteljice i proizlazi da u trenutku sklapanja ugovora nije bila u braku i da je kredit digla za kupnju stana za sebe time da iz stanja spisa proizlazi da je njezin suprug počeo obrt obavljati tek 23. ožujka 2011.

19. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, pa suprotne tvrdnje tuženika ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje, i kao takve su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke

20. S obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice, i to da su pobijane odredbe Ugovora o kreditu dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da su kao takve nepoštene.

21. Nadalje, valja ukazati kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženice utemeljio u bitnom na činjenicama da tužiteljici kao potrošaču, tuženik nije dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja spornog Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da tužiteljicu nije upoznao s rizicima koji za nju proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu, niti ju je informirao o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci tuženika, kao trgovca), da je riječ o Ugovoru u kojem je obveza tužiteljice ovisila o promjenjivim elementima, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika koji je u vrijeme sklapanja ugovora trebao voditi računa i o interesima tužiteljice i odrediti neku referentnu vrijednost, koju nije odredila, s time da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tuženik bio ovlašten jednostrano promijeniti obvezu tužiteljice koji je u odnosu na nju bio u ovisnom položaju.

22. Stoga su, žalbeni navodi tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, niti odredba čl. 502.c ZPP-a, bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

23. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006., bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. smatralo da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema st. 3., činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. U bitnome identične odredbe su propisane odredbom čl. 96. st. 1., 2., i 3. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009, dalje ZZP/07).

24. Nadalje, potrebno je reći da je pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, međutim kamatna je stopa u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 5,50% godišnje, a ugovoreno je i to da ju banka može promijeniti sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice, s time da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

Takve ugovorne odredba o kamatama su, i prema ovome sudu, uočljive, ali i ovaj sud smatra da sadržaj Ugovora koji ih određuje, nije jasan i lako razumljiv, odnosno, nije dovoljno određen i precizan (čl. 84. ZZP/03 i 99. ZZP/07), zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li nepoštene ili ne.

25. Jednako tako, pri razmatranju jesu li spomenute odredbe nepoštene ili nisu, mora se imati u vidu da su prema odredbi čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a da Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a, određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

26. Odredbom čl. 82. ZZP/03 i čl. 97. ZZP/07, propisane su ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora, s time da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 i čl. 98. ZZP/07, uzimati u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 27. Konačno, odredbom čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07, propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

28. Stoga, polazeći od utvrđenih činjenica na temelju saslušanja tužiteljice te priložene dokumentacije, kao i naprijed navedenog pravnog okvira, odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije ni mogla znati zašto se mijenja kamatna stopa, da bi uopće mogao istaknuti prigovor, pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa, žalbeni navodi su neutemeljeni.

29. Naime, tuženik je primjenom predmetnih ugovornih odredbi izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a (koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu). Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

30. Predmetne odredbe u Ugovoru o kreditu formulirao je isključivo tuženik i na te odredbe tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope, ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužiteljica predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno. 31. Zaključno, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi, neovisno o tome što do stupanja na snagu tog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditima a način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije spomenutoj odluci Rev-953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

32. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u spornom ugovoru o kreditu u eurima, bila nedovoljno određena i precizna, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije bio lako razumljiv u smislu čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da ga, primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a, treba tumačiti u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici, na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

33. Obzirom da tuženik to nije učinio, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu protivna odredbi čl. 272. ZOO-a te ja kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika ovakav zaključak prvostupanjskog suda, ne dovode u sumnju.

34. Na žalbene navode vezano za ništetnost odredbi ugovora koji je u cijelosti izvršen valja reći da na temelju odredbe čl. 327. st. 1. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.) pa su stoga žalbeni navodi neosnovani.

35. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36. Stoga, imajući u vidu navedeno pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je otklonio prigovor zastare obzirom da zastara teče tek od dana pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari.

37. Obzirom na navedeno, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

38. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

39. Imajući u vidu navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl .375. st. 1. ZPP-a.

40. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda i pravilima struke te stručno i objektivno, obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetne i nepoštene ugovorene promjenjive kamatne stope isplati iznos od 801,89 eura.

41. Na žalbene navode valja reći da je prvostupanjski sud nakon prigovora tuženika i proveo dokaz dopunskim saslušanjem vještaka na raspravi 15. rujna 2022. ( list 185 spisa) te je isti naveo da se radi o omašci u nalazu kada je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim kvotama od CHF umjesto EUR i da je nalaz izrađen sukladno zadatku te je i odgovorio na postavljenja pitanja tuženika, pa su neutemeljeni žalbeni navodi tuženika kojima sadržajno upire na pogrešnu primjenu odredbe čl. 261. ZPP-a

42. Kako je nalaz izrađen sukladno pravilnom zadatku suda i dokumentaciji koja prileži sudskom spisu ( list 101 spisa) time da nakon očitovanja vještaka tuženik nije predložio novo vještačenje niti je stavio daljnje dokazne prijedloge, to u naprijed iznesenim okolnostima žalbeni navodim tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje i kao takve su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

43. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužiteljice jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužiteljici, sukladno odredbi čl.1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

44. Naime, tuženik je nesavjestan obzir da kao ugovorna strana nije se rukovodio načelom savjesnosti i poštenja pa mu je od svake uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada a kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

45. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

46. U odnosu na žalbene navode tuženika vezano za rješenje suda od 26. travnja 2023. ( list 208-209 spisa) kojim je tužiteljici dopušten povrat u prijašnje stanje, a koje je tuženik primio 9. svibnja 2023. ( list 210 spisa) nisu razmatrani obzirom da se radi o pravomoćnom rješenju.

47. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022, 126/2022 i 138/2023), pa su paušalni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Na žalbene navode ukazuje se da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da tužiteljici nisu niti dosuđeni troškovi koji su nastali vezano za prijedlog tužiteljice za povratom u prijašnje stanje.

48. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke ove drugostupanjske odluke i na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a kao u izreci rješenja.

49. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to zahtjev tuženika nije osnovan te trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej