Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-330/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik BS, odvjetnik u [adresa], protiv tužene [trgovačko društvo] iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica SK, odvjetnica u [trgovačko društvo] u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8157/2021-23 od 4. srpnja 2023., dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8157/2021-23 od 4. srpnja 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je;

„I. Nalaže se tuženiku [trgovačko društvo] isplatiti tužiteljici DN iznos od 12.336,20 EUR / 92.947,10 kn sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 3,06 EUR / 23,02 kn od 02.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,22 EUR / 69,44 kn od 02.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 45,53 EUR / 343,06 kn od 02.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,39 EUR / 123,50 kn od 02.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 56,30 EUR / 424,18 kn od 02.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 57,90 EUR / 436,27 kn od 02.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 60,72 EUR / 457,49 kn od 02.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,30 EUR / 409,10 kn od 02.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 50,13 EUR / 377,67 kn od 02.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 41,24 EUR / 310,71 kn od 02.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 31,35 EUR / 236,21 kn od 02.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 34,40 EUR / 259,17 kn od 02.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 40,88 EUR / 308,00 kn od 02.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,94 EUR / 255,72 kn od 02.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 33,74 EUR / 254,25 kn od 02.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 41,17 EUR / 310,23 kn od 02.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 50,25 EUR / 378,59 kn od 02.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 58,44 EUR / 440,35 kn od 02.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 57,65 EUR / 434,37 kn od 02.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 79,37 EUR / 597,99 kn od 02.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11.480,22 EUR / 86.497,72 kn od 29.04.2010. godine do isplate, po stopi koja se obračunava do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. „

2. Protiv presude, žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 12.336,20 eura sa zateznim kamatama, a koji zahtjev temelji na ništetnosti odredbe kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli te zastara, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je Ugovorom o kreditu br. 9012342532 od 16. ožujka 2007. odredbom čl. 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.;

- da se o valutnoj klauzuli u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo obzirom da je riječ o sadržaju odredbi koje je tuženik unaprijed formulirao u standardnom ugovoru, a tužiteljica kao korisnik kredita nije upozorena o mogućim posljedicama takvog ugovaranja;

- da ovakva ugovorena odredba valutne klauzule dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani, tj. banci da primjena valutne klauzule bude ovisna isključivo o volji banke, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne stane da utječe na to;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. ;

- da je tuženik odustao od saslušanja svog djelatnika koji su sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita ( list 82 spisa) ;

- da iz iskaza tužiteljice ( list 109 spisa) proizlazi da je tekst ugovora sačinila banka i da nije sudjelovala u kreiranju ugovora, a niti joj je razjašnjena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi valutnu klauzulu kao i rizik koji iz takvog vezivanja i proizlazi;

- da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača i da navedeno znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je tužiteljica tužbu podnije dana 16.10.2021., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka ( list 65-70 spisa) razlika plaćenog na temelju razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 92.947,04 kn - ako se u obzir uzmu samo pozitivne razlike; odnosno 91.371,55 kn - ako se u obzir uzmu i pozitivne i negativne tečajne razlike;

- da tužitelj nije imao primjedbe dok je prigovor tuženika pravne prirode;

- da je sud prihvatio inačicu s iskazanim samo pozitivnim razlikama;

- da tuženik u ovom postupku nije istakao zahtjev na povrat stečenog bez osnove od strane tužiteljice zbog manje plaćenih rata prilikom otplate uslijed tečaja švicarskog franka koji je bio niži od onoga u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora pa takav zahtjev nije niti bio predmet ocjene osnovanosti u predmetnom postupku;

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je sukladno čl. 12. ZPP-a zaključio da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te na temelju čl. 322 i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 225. ZOO-a te čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

14. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

15. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

16. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju

18. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

19. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

20. Stoga je, sud je temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

21. Na žalbene navode valja odgovoriti da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, i kako se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i 110/2015- dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

22. U odnosu na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

23. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik propustio tužiteljicu informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Jednako tako, prvostupanjski sud je i izveo dokaz saslušanjem tužiteljice (list 109 spisa) iz kojeg proizlazi da nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja ugovora i da joj nisu objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule.

25. Vezano za navedeno na žalbene navode valja reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da tuženik tijekom postupka odustao od izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora (list list 82 spisa).

26. Stoga, tuženik nije dokazao da se u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorene odredbe na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

27. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

28. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

29. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe.

30. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

31. Dakle, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF suprotna je odredbi čl. 4. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

32. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik obrazlaže da je dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, valja reći da sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule ne znači i ne može značiti da je ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana.

U konkretnom slučaju ugovorna odredba je ništetna po posebnom propisu, Zakonu o zaštiti potrošača kao lex specialis, i zato je nepoštena.

33. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

34. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu pravomoćna dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 15. listopada 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl.225. ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

35. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

36. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke te na temelju dokumentacije u spisu i zadatku suda, obvezao tuženika da tužiteljici s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule isplati iznos od 12.336,20 eura.

37. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl.1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

38. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

39. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 , 37/2022, 126/2022 i 138/2023) koja je bila na snazi u trenutku zaključenja glavne rasprave, pa su suprotni žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

40. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te na temelju čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke ove drugostupanjske odluke.

41. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to zahtjev tuženika nije osnovan te trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku II izreke ove odluke.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej