Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-657/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica u [adresa], protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj] (kao pravne sljedine iza Nove hrvatske banke d.d., [adresa], Varšavska ulica 9, [osobni identifikacijski broj]), koju zastupaju punomoćnici Duško Žurić, Miroslav Plašćar, Edin Karakaš, Mihovil Granić, Maja Skansi, Marija Vuchetich, Andrijana Kaštelan, Vedran Kopilović, Andrej Skljarov, Franciska Fadljević, Tena Pajalić Murro, Matea Sekur i Zrinka Ivanković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-198/2023-11 od 5. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene HPB d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-198/2023-11 od 5. lipnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 311692 sklopljenog između tužiteljice i pravne prednice tuženice 27. listopada 2006., a solemniziranog po javnoj bilježnici Jagodi Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem OU 1370/2006-1 dana 2. studenog 2006., u čl. 5. koji glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje platiti kreditoru temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito slijedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“ te u čl. 9. toč. 9.14. koji glasi: “Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora.“ Pod točkom II. izreke nalaže se pravnoj prednici tuženice, Novoj hrvatskoj banci d.d., da tužiteljici isplati iznos od 678,21eura (ranije 5.110,00 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 4. studenog 2006. pa do isplate te iznos od 1.647,83 eura (ranije 12.415,57 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2020. pa do isplate. Pod točkom III. izreke n alaže se tuženici da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 851,07 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, dok se pod točkom IV. izreke odbija kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužiteljice, Korane Ćurić, za naknadu troškova delegacije u iznosu od 40,57 eura.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke, žalbu podnosi tuženica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 311,07 eura, te troška sudske pristojbe po odmjeri suda.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP-a).

6. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a na koju tuženica žalbenim navodima sadržajno upire. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe, tužiteljica je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njoj.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice, kao korisnice kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, i to odredbe kojom je ugovorena jednokratna administrativna naknada za obradu kredita te odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 678,21eura (s osnove plaćene jednokratne administrativne naknade) te iznosa od 1.647,83 eura (s osnove plaćene naknada za prijevremenu otplatu kredita), za koje iznose tužiteljica tvrdi da ih je neosnovano isplatila tuženici na ime ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su pravna prednica tuženice (Volksbank d.d.), kao kreditor i tužiteljica, kao korisnica kredita, 27. listopada 2006., sklopile Ugovor o kreditu broj 311692, koji kredit je tužiteljica prijevremeno otplatila, temeljem kojeg kredita joj je prednica tuženice naplatila administrativnu naknadu, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

10. Isto tako, tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da se navedenim Ugovorom prednica tuženice obvezala tužiteljici, kao korisnici kredita, isplatiti kredit u kunama u visini od 511.000,00 kuna, a da se tužiteljica obvezala isti vratiti u roku od 35 godina, zajedno s redovnom kamatom, koja je promjenjiva i koja se obračunava sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, i to u 420 mjesečnih anuiteta, s time da se člankom 5. Ugovora tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala kreditoru platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, dok je člankom 5.1. Ugovora, ugovorena administrativna naknada od 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, a člankom 9.14. predviđeno pravo tužiteljice, kao korisnice kredita, da kredit prijevremeno vrati uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora.

11. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka slijedi da je čitanjem prometne kartice po spornom kreditu, utvrđeno da je 3. studenog 2006. tužiteljica izvršila uplatu u iznosu od 5.110,00 kuna, koja se odnosi na administrativnu naknadu sukladno čl. 5.1. Ugovora, koje zaduženje je proknjiženo 6. studenog 2006., čime je uplata tužiteljice od 3. studenog 2006. zatvorena, s time da je čitanjem iste kartice utvrđeno i to da je prednica tuženice 31. prosinca 2019. zadužila tužiteljicu za ukupni iznos od 433.768,00 kuna te da je tužiteljica 2. siječnja 2020. izvršila uplatu iznosa od 12.415,57 kuna kao naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, kojom uplatom je zatvoren dio zaduženja od 31. prosinca 2019. u iznosu od 433.768,00 kuna.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu (o naplati administrativne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita), te posljedično tome, ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koje joj je tuženica naplatila temeljem navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu („Narodne novine“, broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03), rukovodeći se time da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru koji je tužiteljica sklopila za kupnju nekretnine za stanovanje, sud prvog stupnja zaključuje o ništetnosti navedenih odredbi, cijeneći da je ugovorena administrativna naknada, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača (rukovodeći se i time da tuženica nije dokazala da ugovorena jednokratna administrativna naknada od 1% odobrenog iznosa kredita odgovara uslugama koje je tuženica pružila tužiteljici vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu i troškovima koji su tuženici stvarno nastali, a da je riječ o naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo), dok u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, zaključuje da je ista ugovorena suprotno odredbi 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), s obrazloženjem da ugovorena i obračunata nakana za prijevremenu otplatu kredita zapravo predstavlja naknadu neostvarenih kamata, a da tuženica tijekom postupka nije dokazala da je, osim gubitka prihoda od kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po Ugovoru trebalo vratiti, vezano uz prijevremenu otplatu kredita pretrpila bilo kakvu drugu štetu ili da je vezano uz prijevremenu otplatu kredita imala bilo kakve troškove koji bi opravdavali naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, upirući na to da banka ima pravo potraživati naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja bi pokrivala troškove, odnosno štetu koju je banka imala zbog takve otplate (u vidu izravnog umanjenja aktive banke, narušavanja likvidnosti i kamatonosne strukture bilance banke), pozivajući se i na Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/29), po kojem je bankama izrijekom dopušteno naplaćivati takvu naknadu, uz daljnje tvrdnje da se ne radi o neodredivoj činidbi, a da je i odredba o naplati administrativne naknade, jasna i lako uočljiva, a da tužiteljica nije dokazala da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo i da se radilo o formularnom, tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, s time da je naplaćivanje takve naknade bila uvriježena praksa banaka koja nije bila protivna prisilnim propisima.

15. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, s obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, koje svojstvo između stranaka nije bilo sporno tijekom prvostupanjskog postupka, pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba tada važećeg ZZP/03 ( odredbom čl. 81. ZZP/03 kojom je bilo propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca., dok je čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava), pri čemu o ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita pravilno odlučuje i primjenom odredbi ZOO-a.

17. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na naplatu administrativne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušane tužiteljice, kojemu tuženica niti u jednom dijelu nije prigovarala, što ne može činiti niti sada žalbenim navodima.

18. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom adekvatno otklonio.

19. Naime, na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama ugovora te na okolnost da se radilo o ugovoru na čiji sadržaj je tužiteljica imala utjecaja, tuženica (na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP-a), u odgovoru na tužbu, ali isto tako niti tijekom postupka, nije predlagala izvođenje određenih dokaza kojima bi pobila tvrdnje koje je tužiteljice iznosila već u samoj tužbi (da se o navedenim odredbama nije pregovaralo i da se radilo o formularnom, tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja), slijedom čega žalbenim navodima tuženica ne može osnovano osporavati činjenična utvrđenja suda prvog stupnja do kojih je došao izvođenjem dokaza koje je na istu okolnost predložila tužiteljica, pa tako niti umanjivati značaj i dokaznu snagu iskaza same tužiteljice, kojemu tuženica, sa svoje strane, nije suprotstavila svoje dokaze, niti mu je prigovorila u bilo kojem dijelu, pri čemu iz odgovora na tužbu niti ne proizlazi da je naprijed navedene tvrdnje tužiteljice određeno osporavala.

20. Imajući u vidu da tuženica nije predložila izvođenje bilo kojeg dokaza kojim bi osporila navode tužiteljice, time nije dokazala da je tužiteljicu prilikom sklapanja kredita informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetnih naknada (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz preostalih izvedenih dokaza predloženih po tužiteljici proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženica sastavila, na koji tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla ni na koji način utjecati, to su pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, navedene odredbe utvrđena nepoštenima, a time i ništetnima.

21. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi kojima tuženica upire na praksu domaćih sudova, jer se činjenice koje su utvrđene u navedenim odlukama u pogledu istovjetnog predmeta spora, ne poklapaju s činjenicama koje su utvrđene u ovom postupku, a iste nisu obvezujuće za ovaj sud.

22. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužiteljica nije imala primjedbi i svojevoljno je na njih pristala, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi Matei C-143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

23. Valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

24. Pored navedenog, čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obrade kredita i prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

25. U svezi navoda tuženice o slobodi ugovaranja, s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da u situaciji kada je tužiteljica dizala stambeni kredit kod tuženice, kako to proizlazi iz prihvaćenog iskaza tužiteljice, tužiteljica nije bila u poziciji da traži od tuženice da iz Ugovora izostavi sporne odredbe, s time da u konačnici tužiteljica nije imala izbora nego iste naknade platiti ukoliko je željela podići kredit i ukoliko ga je prijevremeno željela zatvoriti.

26. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetnih naknada, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu primjenom naprijed citiranih odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnim odredbama Ugovora.

27. Također, neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da ugovaranje administrativne naknade nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

28. Pri tome je za naglasiti da je i presudama suda EU broj C-84/19 i C-224/19, nedvojbeno utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene.

29. Treba ipak obrazložito da su za prihvatiti žalbeni navodi tuženice da naknada za prijevremenu otplatu kredita, sama po sebi, nije ništetna, što proizlazi i iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju na koji Zakon žalbenim navodima upire tuženica („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), te odredbi Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj: 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13 i 159/13), koja oba Zakona su stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Međutim, ovdje je za naglasiti da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17), a u konkretnom slučaju se radi o stambenom kreditu, koji Zakon je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

30. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

31. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje da tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala bilo vezano za početnu obradu kredita, bilo prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, niti je sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a, dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpila prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

32. Cijeneći navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tim člancima, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u navedenim slučajevima, kao niti što ona obuhvaća, slijedom čega se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice, da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ne mogu prihvatiti, jer je očito da se radi o plaćanju naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice, pri čemu sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, suprotna i odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a, (kojom je propisano da je korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako ju je isti pretrpio), jer u konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da je pretrpila štetu uslijed prijevremene otplate kredita, pa se i u tom smislu radi o ništetnoj odredbi u skladu s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

33. Naime, tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. i Rev-887/2022 od 17. siječnja 2024).

34. Dakle, cijeneći odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, u ovom postupku tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog, nije dokazala da bi joj nastala ikakva šteta obradom i prijevremenom isplatom kredita, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja.

35. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to tuženica niti ne spori, tužiteljica je svoju obvezu prema tuženici, u cijelosti izvršila, plaćanjem tuženici ugovorenih naknada koje su ovom odlukom utvrđene ništetnima.

36. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi platila tuženici, (čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), imajući u vidu da je utvrđenjem spornih ugovornih odredbi ništavima, tužiteljica stekla subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a, te kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa.

37. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno tada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pri čemu tuženica u žalbi određeno ne navodi žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, pa imajući u vidu da ovaj sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke pobijanog rješenja (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke).

38. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude. .

39. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš