Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4821/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici NNK, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika PBZ d.d., [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici PV, odvjetnici u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj P-5582/21-16 od 13. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj P-5582/21-16 od 13. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, utvrđene su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj OU-819/2006-1, sklopljenog 3. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, u točki 4.1. a koja glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", te dio odredbe sadržan u točci 6.2. stavak 2. navedenog Ugovora o kreditu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

Prvostupanjskom presudom, u toč. II. izreke utvrđena je djelomično ništetom i bez pravnog učinka odredba točke 1. i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i stavak 2. odredba točke 4.2. (Kamata na kredit) istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se kamata obračunava u CHF, zatim dio odredbe st. 2. točke 5. (Kamata na zakašnjela plaćanja) u dijelu kojim je propisano da se kamata iz prethodnog st. obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, te dio odredba točke 6.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.475,92 Eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. III. izreke. Točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 649,25 Eur, sa pripadajućom zateznom kamatom, a toč. IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 836,80 Eur.

2. Presudu u dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te navedeni žalbeni razlog nije osnovan.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. U postupku je utvrđeno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora zaključen Ugovora o kreditu broj OU-819/2006-1, dana 3. srpnja 2006. u iznosu od 13.382,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice na dan korištenja kredita (čl. 1.), radi kupnje vozila (čl. 2.), uz promjenjivu kamatnu stopu, sukladno odluci tuženice o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje (čl. 4.), koji kredit se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice na dan plaćanja prema otplatnoj tablici; da je javni bilježnik potvrdio da gore navedeni ugovor odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama odnosno propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da se u financijskoj dokumentaciji navode anuiteti, stopa i datumi dospijeća/plaćanja istih, uz prikaz tečaja.

8. Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta povećavana, te da je u tom razdoblju rastao i tečaj CHF. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između stvarno plaćenih anuiteta tijekom otplate kredita i anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 649,25, dok razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koja je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta kredita iznosi 1.475,92 Eur.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

11. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

13. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su dijelovi ugovornih odredaba čl. 4.5., 6. Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke i na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te su one suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove a temeljem odredbi čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO).

14. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što je tužiteljica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Utoliko žalbeni navodi tuženika da je pozivanje na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. promašeno i da se učinci navedene presude ne mogu odnositi na konkretan parnični postupak nisu osnovani.

15. Valja navesti da su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Suprotno navodima žalbe, tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bio informiran o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već su se naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

17. Tuženik nije u postupku dokazao da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

18. Pritom je važno navesti, a vezanu uz žalbene navode tuženika, da pravo tražiti utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe tužiteljici pripada i temeljem općih propisa obveznog prava-odredbe čl. 328. u svezi čl. 322. ZOO/05.

19. S obzirom da je među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu djelomično ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO jer je sklopljen protivno prisilnim propisima ZZP/03 u dijelu kojim je između stranaka ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF to s obzirom na takvu ništetnost, pravo na isticanje koje se prema odredbama ZOO ne gasi tužiteljica ima pravo isticanja tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora neovisno o tome što je kredit zatvoren te u cijelosti otplaćen.

20. U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti da je to zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

21. Zato prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

22. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

23. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su joj bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

24. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, pravilno temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka, uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi valutnoj klauzuli.

25. O prigovoru zastare, suprotno navodima žalbe, pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom i od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom.

26. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. "Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

27. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužba tužiteljice od 1. srpnja 2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, za preplatu koju je tužiteljica izvršila zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi valutnoj klauzuli, ali da je u zastari za isplatu s osnova preplate zbog promjene kamatne stope.

28. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazilo bi pozivanje na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288. st. 2. ZPP. Budući da se postojanje pravnog interesa (i za podnošenje kondemnatorne tužbe nakon odredbe čl. 51. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku" Narodne novine ", broj: 70/19) preispituje u prvostupanjskom postupku prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, drugostupanjski sud povodom žalbe nije ovlašten preispitivati postojanje pravnog interesa, u kojem smislu se navedeni žalbeni prigovor otklanja kao neosnovan. 29. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

30. I u odluci o zateznim kamatama materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Kako su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, time je postao nepošteni stjecatelj (čl. 214. ZOO/91) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, zbog čega je temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate.

31. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

32. Slijedom iznijetoga, temeljem odredbi čl. 368. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

33. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. ZPP), tako i visini troškova (članak 155. ZPP) koji su odmjereni, a što tuženik niti ne osporava određenim žalbenim navodima, već odluku o troškovima postupka osporava kao posljedicu svoga stava o nepravilnosti odluke o glavnoj stvari.

34. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, jer sa žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP) zbog čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude na temelju članka 166. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis