Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5233/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joke Umičević kao predsjednice vijeća , Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc.Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik AO, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu FG i AO u [adresa], protiv tuženika AB d.d., [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica IŠ, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ć i Š u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9991/2021-42 od 6. rujna 2024., dana 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9991/2021-42 od 6.rujna 2024. u dijelu pod točkom I, II, III i V izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9991/2021-42 od 6.rujna 2024. u dijelu pod V izreke u kojem nije priznat tužiteljici trošak parničnog postupka preko iznosa od 1.870,66 EUR-a te sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 826,24 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2024. do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/ 21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO/05) za sudionike u ostalim odnosima.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog žalbenog postupka u iznosu od 93,75 EUR u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 016-2541/2006 sklopljenog dana 30.10.2006. između tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika AB d.d. (raniji naziv: HAAB d.d.) [adresa], [osobni identifikacijski broj], koji je solemniziran po javnom bilježniku ŽHP, OU1324/2006, kojom je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banka i kojom je ugovoreno da Korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta i novi otplatni plan u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom.

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 4. Ugovora o kreditu, broj: 016-2541/2006 sklopljenog dana 30.10.2006. između tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika AB d.d. (raniji naziv: HAAB d.d.) iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], koji je solemniziran po javnom bilježniku ŽHP, OU1324/2006 i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku AB d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 (petnaest) dana, na ime više plaćenog iznosa anuiteta temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju MM iz 2 Poslovni broj 90 P-9991/2021-42 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti iznos od 1.109,90 eur sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,38 € od dana 13.11.2008 pa do isplate;

- na iznos od 0,15 € od dana 23.12.2008 pa do isplate;

- na iznos od 6,16 € od dana 13.1.2009 pa do isplate;

- na iznos od 8,64 € od dana 18.2.2009 pa do isplate;

- na iznos od 5,49 € od dana 20.3.2009 pa do isplate;

- na iznos od 6,03 € od dana 17.4.2009 pa do isplate;

- na iznos od 6,13 € od dana 14.5.2009 pa do isplate;

- na iznos od 4,54 € od dana 17.6.2009 pa do isplate;

- na iznos od 4,16 € od dana 14.7.2009 pa do isplate;

- na iznos od 3,91 € od dana 14.8.2009 pa do isplate;

- na iznos od 5,03 € od dana 15.9.2009 pa do isplate;

- na iznos od 3,41 € od dana 14.10.2009 pa do isplate;

- na iznos od 4,01 € od dana 10.11.2009 pa do isplate;

- na iznos od 5,58 € od dana 22.12.2009 pa do isplate;

- na iznos od 7,99 € od dana 30.1.2010 pa do isplate;

- na iznos od 8,81 € od dana 16.2.2010 pa do isplate;

- na iznos od 8,44 € od dana 16.3.2010 pa do isplate;

- na iznos od 12,12 € od dana 11.5.2010 pa do isplate;

- na iznos od 13,50 € od dana 8.6.2010 pa do isplate;

- na iznos od 19,06 € od dana 13.7.2010 pa do isplate;

- na iznos od 18,68 € od dana 14.8.2010 pa do isplate;

- na iznos od 25,37 € od dana 16.9.2010 pa do isplate;

- na iznos od 20,98 € od dana 16.10.2010 pa do isplate;

- na iznos od 21,56 € od dana 12.11.2010 pa do isplate;

- na iznos od 26,19 € od dana 14.12.2010 pa do isplate;

- na iznos od 25,77 € od dana 25.1.2011 pa do isplate;

- na iznos od 24,84 € od dana 15.2.2011 pa do isplate;

- na iznos od 26,69 € od dana 10.3.2011 pa do isplate;

- na iznos od 27,29 € od dana 21.4.2011 pa do isplate;

- na iznos od 30,52 € od dana 12.5.2011 pa do isplate;

- na iznos od 38,00 € od dana 15.6.2011 pa do isplate;

- na iznos od 42,22 € od dana 26.7.2011 pa do isplate;

- na iznos od 48,03 € od dana 25.8.2011 pa do isplate;

- na iznos od 39,64 € od dana 16.9.2011 pa do isplate;

- na iznos od 35,82 € od dana 15.10.2011 pa do isplate;

- na iznos od 35,46 € od dana 15.11.2011 pa do isplate;

- na iznos od 36,87 € od dana 17.12.2011 pa do isplate;

- na iznos od 41,31 € od dana 01.2.2012 pa do isplate;

- na iznos od 41,12 € od dana 16.2.2012 pa do isplate;

- na iznos od 39,84 € od dana 16.3.2012 pa do isplate;

- na iznos od 40,77 € od dana 27.4.2012 pa do isplate;

- na iznos od 41,82 € od dana 5.6.2012 pa do isplate;

- na iznos od 41,82 € od dana 5.6.2012 pa do isplate;

- na iznos od 202,75 € od dana 27.6.2012 pa do isplate;

i to, do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica potražuje preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u visini od 261,46 eura zajedno sa zateznim kamatama kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 1.870,66 eura sa zateznim kamatama koje teku od 6. rujna 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužiteljica u dijelu pod točkom V izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka predlažući da drugostupanjski sud u skladu sa žalbenim navodima tužiteljice dosudi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 826,24 EUR-a uz naknadu troška ovog žalbenog postupka u iznosu od 187,00 EUR-a.

3. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik u dijelu pod točkom I, II, III i V izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ,pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka odluke je razumljiva te ne proturječi razlozima presude i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF (valutna klauzula) te posljedično isplata preplaćenih iznosa u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

9. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 30. listopada 2006. kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 11.136,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, te da će se obračunavati kamata 5,25% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Međutim ovdje je sporno jesu li ništetne ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule te je posljedično sporna isplata preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH ,poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojima je utvrđeno da je između ostalih i prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria -Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 ) i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl.96. i čl.97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kao i Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22 i 115/23 – dalje: ZOO-a).

12. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne,ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

13. Nadalje odredbom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) kao procesnom odredbom ,određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama i to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

14. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje CHF).

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ,korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

16. Ovdje valja reći da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C-26/13 odlučeno da članak 4.stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako,da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

17. Stoga je uzimajući sve gore navedeno pravilno sud utvrdio da je smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

18. Žalbeni prigovori tuženika da se u ovom konkretnom predmetu ne radi o naknadi štete već se radi o stjecanju bez osnove pa stoga se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na odredbu čl.118 .ZZP/14 nisu osnovani jer pod pojmom "naknade štete" treba podrazumijevati i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa koji su plaćeni po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi za koje je utvrđeno da su ništetne po kolektivnim tužbama jer se njime uklanjaju posljedice povrede i vraća stečeno zbog takve povrede.

19. Zbog navedenoga nisu pravno odlučni žalbeni navodi vezani uz primjenu izmjena i dopuna čl. 502. c. ZPP-a kojima se uz riječi "naknada štete" dodaje i riječ "isplate".

20. Stoga kako su odredbe o promjeni kamatne stope i valutne klauzule odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli onda takove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

21. Stoga je prvostupanjski sud iz svega naprijed navedenog, pravilno utvrdio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne odredbe a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a ,a u ovom konkretnom slučaju tuženik je dužan na ime ništetne odredbe i to samo u odnosu na valutnu klauzulu isplatiti preplaćeni iznos u smislu naprijed citirane odredbe.

22. Prvostupanjski sud, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ZR iz RV d.o.o.a čiji nalaz i mišljenje kao i dopunu nalaza i mišljenja vještaka sud prihvaća kao stručno i obrazloženog, utvrđeno je da je na ime preplaćenih razlika u odnosu na valutnu klauzulu tuženik u obvezi isplatiti iznos od 1.109,90 EUR-a.

23. Na ovakav izračun vještaka tužiteljica nije imala primjedbe, dok je tuženik prigovarao metodologiji izračuna vještaka a što su prigovori pravne prirode stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu sa zadatkom koji mu je postavio sud a na prigovore tuženika je vještak sačinio pisanu dopunu te je također otklonio pogrešku u pogledu datuma triju uplata u dopunskom nalazu.

24. Ovdje treba dodati da je pravilno određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

25. Tako i u predmetu C-421/14 BP, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene pa su stoga i iz navedenih razloga neosnovani prigovori tuženika u pogledu drugačijeg utvrđenja visine.

26. Ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a što je ovdje izostalo od strane tuženika.

27. Prvostupanjski sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza jasno proizlazi da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica nije bila upoznata sa rizicima rasta tečaja CHF kao i s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope a tuženik je odustao od saslušanja djelatnika banke.

28. U pogledu žalbenog prigovora tuženika da je sud neopravdano odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika je neosnovan jer saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati informiranost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takove zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

29. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare i to u odnosu na valutnu klauzulu jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare neosnovan.

30. Naime prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

32. Prema tome kako je tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena 10.prosinca 2021. ista je podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina u odnosu na valutnu klauzulu jer taj rok počinje teći od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. dok je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da je nastupila zastara u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jer zastarni rok počinje teći od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

33. Također ovdje treba dodati da u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a tuženik prilikom vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem valutne klauzule propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.

34. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

35. Žalbeni prigovori tuženika u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio novu Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i prema kojoj je vrijednost boda po Tbr. 54. - 2,00 EUR. Sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

36. S obzirom da je u trenutku donošenja pobijane odluke na snazi bila nova Tarifa, a da je tužitelj sukladno njoj zatražio troškove za sve radnje u postupku, to je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku o trošku postupka kada je vrijednost boda odmjerio po izmijenjenoj Tarifi i sukladno Tbr. 52. st. 3. za sve radnje poduzete u ovom parničnom postupku.

37. Međutim ovdje su osnovani žalbeni prigovori tužiteljice na odluku o troškovima parničnog postupka jer nije jasno na koji način je uzimajući u obzir odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a sud utvrdio omjer uspjeha stranaka i to tužiteljice u postotku od 81% a tuženika u postotku od 19%.

38. Naime prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a sud je trebao uzeti u obzir kvantitativni i kvalitativni uspjeh stranaka u ovom sporu iz čega bi proizlazilo da konačni uspjeh tužiteljice iznosi 90,5 % a ne 81% kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. 39. Stoga je ovdje trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a jer tužiteljica nije uspjela u ovom sporu u neznatnom dijelu.

40. Također osnovano ukazuje tužiteljica da joj pripada trošak za sastav dva podneska po Tbr.8.t.3.-25% nagrade pa je stoga tužiteljici trebalo priznati daljnji trošak u ukupnom iznosu od 826,24 EUR-a.

41. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

42. S obzirom da tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku istom nije priznat trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

43. Tužiteljici je priznat trošak žalbenog postupka po Tbr. 10. t. 5. Tarife u iznosu od 93,75 EUR-a.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević