REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-404/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, Ministarstva hrvatskih branitelja (ranije: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti), OIB 95131524528, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv odluke o troškovima postupka, sadržane u presudi Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-611/2022-3 od 11. kolovoza 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-360/2021-18 od 9. ožujka 2022., u sjednici održanoj 10. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-611/2022-3 od 11. kolovoza 2022., te se predmet u tom dijelu vraća tome sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženici da tužitelju isplati iznos od 206.669,09 kuna kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata V grupe, za razdoblje od 1.8.1993. do 29.2.2008., kao i zakonsku zateznu kamatu prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, koja teče na pojedine iznose, sve preciznije navedeno u citiranoj presudi, i sve u roku od osam dana, od dana pravomoćnosti presude. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 34.625,00 kuna u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 5 P-360/2021-18 od 9. ožujka 2022. u točki (stavku) I. izreke presude. U točki II. izreke preinačena je navedena prvostupanjska presuda u točki (stavku) II. izreke presude (odluka o troškovima postupka) na način da je tuženica u cijelosti odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, te je tužitelj odbijen s zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 486/2023-2 od 15. veljače 2023., dopušteno je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke u odnosu na pitanja koja glase:

"1. Je li kod odlučivanja o troškovima zastupanja države tužitelju povrijeđeno pravo na pristup sudu samom primjenom načela "gubitnik plaća" iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ili je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka za zastupanje države nužno provesti "test razmjernosti" radi ocjene da li je postupanjem države u svezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnog troška došlo do miješanja u prava tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva, da li je miješanje bilo osnovano na zakonu, je li težilo ostvariti legitiman cilj i je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo, odnosno da li je zbog miješanja države tužitelj morao snositi nerazmjeran i prekomjeran teret?

2. Može li se smatrati da nalog za plaćanje troškova za zastupanje države stranci koja je izgubila spor predstavlja pretjerani i nerazmjeran teret toj stranci ako ista nije dokazala da je osoba slabog imovnog stanja?".

4. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke presude) tuženica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku na način da tuženici dosudi trošak o parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke pa do isplate, uvećanog za trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i sastava revizije, podredno da presudu suda drugog stupnja ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena, pa ostale navode revidenta i postavljena pitanja ovaj sud nije ni razmatrao.

8. Predmet spora pred nižestupanjskim sudovima je zahtjev tužitelja za isplatu osobne invalidnine i dodatka na istu u razdoblju od prosinca 1997. do veljače 2008., a koji temelji na rješenju Ministarstva obrane od 3. listopada 1997., kojim je djelomično preinačeno rješenje Uprave za obranu grada Zagreba od 18. kolovoza 1997., i kojim je utvrđeno da je tužitelj vojni invalid V grupe sa 70% oštećenja organizma i priznaje mu se pravo na osobnu invalidninu i dodatak počevši od 1. kolovoza 1993. pa nadalje.

9. Nižestupanjski sudovi su odbili navedeni tužbeni zahtjev tužitelja uz slijedeće

obrazloženje:

"8.1. Nesporno je da su u tijeku da su u tijeku ovog postupka rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti od 24. studenog 2005. (stranice 40 do 42 spisa) poništene navedene odluke Uprave za obranu od 18. kolovoza 1997. i Ministarstva obrane od 3. listopada 1997. Protiv te odluke od 24. studenog 2005. je tužitelj vodio upravni spor i tužba je odbačena odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 2011.

8.2. Također je tužitelj protiv navedenog rješenja od 24. studenog 2005., kojim su utvrđene ništavim odluke na kojim tužitelj temelji svoj zahtjev, podnio (13. svibnja 2011.) i izvanredni pravni lijek (prijedlog za proglašenje ništavim i poništenje tog rješenja) nadležnom Ministarstvu te ujedno i prijedlog Vladi Republike Hrvatske (21. srpnja 2011.) za poništenje po pravu nadzora spornog rješenja.

8.3. Vlada Republike Hrvatske se očitovala dopisom da ne postoji pravni temelj za poništenje rješenja Ministarstva od 24. studenog 2005., uz napomenu da Vlada RH niti ne donosi kao tijelo pojedinačne odluke (rješenja) o aktima koje je donijelo bilo koje tijelo osnovano od Vlade Republike Hrvatske u upravnom postupku.

8.4. Ministarstvo hrvatskih branitelja (kao slijednik ranijih Ministarstva nadležnih za rješavanje statusa tužitelja) je odbilo navedeni izvanredni pravni lijek svojim rješenjem od 3. veljače 2015. (rješenja na stranici 127 do 128). Upravni sud je svojom presudom od 18. travnja 2017. odbio tužbu tužitelja protiv tog rješenja (stranice 143 do 145).

9. Dakle, tužitelj je u upravnom postupku iskoristio sve pravne lijekove, i rješenja kojim je odlučeno o njegovom statusu su ništavna, čime je tužitelj izgubio pravnu osnovu na kojoj temelji tužbeni zahtjev.

10. Slijedom toga je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.".

10. Prvostupanjski sud je tuženici, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a dosudio troškove postupka, dok je drugostupanjski sud, ispitujući odluku o troškovima postupka ocijenio da tužitelj ne treba naknaditi troškove tuženici, jer su u vrijeme podnošenja tužbe su još egzistirala rješenja na kojim je tužitelj temeljio svoj zahtjev, a koja je tuženica utvrdila ništavim u tijeku ovog postupka po službenoj dužnosti, uz napomenu da je bila sporna i dostava tog rješenja od 24. studenog 2005. i da se o istom raspravljalo u tijeku trajanja ovog postupka (koji je prekidan nekoliko puta zbog odluka upravnih tijela). Tuženica o statusu tužitelja nije odlučila sve do 2005. i to tek nakon podnošenja tužbe, čime tužitelj nije imao osnova posumnjati da na ono što je tužbom zahtijevao ima pravo.

11. U revizijskom postupku, a radi čega je revizija dopuštena, sporna je ocjena suda o neosnovanosti zahtjeva tuženice za isplatu naknade parničnog troška, s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor.

12. Tuženica pogrešnim smatra shvaćanje drugostupanjskog suda da joj tužitelj u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne treba naknaditi troškove jer nisu kumulativno ispunjeni uvjeti da bi se miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva moglo smatrati nerazmjernim.

13. Izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, onako kako je obrazloženo, ovome sudu za sada nije prihvatljivo.

14. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema toj odredbi troškove parničnog postupka snosi onaj tko izgubi parnicu, pa se samo načelno (samo po sebi) ne može smatrati protivnim članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ukoliko je država stranka, a suprotna strana izgubi parnicu da država kao stranka ne bi imala pravo na troškove postupka u takvoj situaciji, jer se ne može smatrati da država ima neograničene resurse, te i ona ima pravo uživati zaštitu od neutemeljenih parnica.

15. Europski sud za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP), je u brojnim odlukama zauzeo shvaćanje vezano uz troškove postupka. Stav je ESLJP da nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na pristup sudu, zajamčenog čl. 6. st. 1. EKLJP-a (Klauz protiv Hrvatske, toč. 77.; Čolić protiv Hrvatske, toč. 45.) i znatno smanjenje dosuđenog iznosa naknade štete, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo vlasništva podnositelja zahtjeva (Čolić protiv Hrvatske, toč. 68.). U takvom slučaju potrebno je ispitati je li ograničenje ili miješanje predviđeno zakonom, težilo legitimnom cilju i bilo razmjerno. Iz odluka ESLJP-a ne proizlazi da je radi ocjene je li miješanje u pravo vlasništva podnositelja stranci koja je izgubila spor, pretjerani i nerazmjeran teret, potrebno uz navedeno dokazivati i da se radi o osobi slabog imovnog stanja.

16. Prvostupanjski sud je svoju odluku o trošku utemeljio u čl. 154. i 155. ZPP-a i odredbama Tarife. Obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu "gubitnik plaća", prema ovome sudu, ima zakonsku osnovu u čl. 154. st. 1. ZPP-a, a načelo "gubitnik plaća" ima legitimni cilj - odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima (Čolić protiv Hrvatske, toč. 43.; Cindrić i Bešlić, toč. 96.). Odredba čl. 155. ZPP-a ima za cilj pravednost u dosuđivanju troškova, jer se dosuđuju samo oni troškovi koji su bili potrebni i nužni u vođenju parnici te također sud je obvezan to učinit brižljivo vodeći se načelom ekonomičnosti i efikasnosti.

17. Slijedom iznesenog odgovor na postavljena pitanja glasi:

Kod odlučivanja o troškovima zastupanja države po načelu "gubitnik plaća" iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, nužno je provesti "test razmjernosti" radi ocjene je li postupanjem države u svezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnog troška došlo do miješanja u prava tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva, je li miješanje bilo osnovano na zakonu, je li težilo ostvariti legitiman cilj i je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo, odnosno je li zbog miješanja države tužitelj morao snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, pri čemu nije odlučno predstavlja li nalog za plaćanje troškova za zastupanje države stranci koja je izgubila spor pretjerani i nerazmjeran teret toj stranci neovisno je li dokazivala da je osoba slabog imovnog stanja.

18. Obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, odnosno da je tuženica u cijelosti dobila ovu parnicu, radi ocjene je li pobijana prvostupanjska odluka o troškovima postupka u dijelu u kojem je tuženici bio priznat trošak parničnog postupka, prema daljnjem shvaćanju ovoga suda, bilo je potrebno ocijeniti je li takva odluka prvostupanjskog suda bila razmjerna i razumna, odnosno bilo je potrebno provesti test razmjernosti.

19. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud je trebao utvrditi je li miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva u konkretnom slučaju bilo osnovano na zakonu, je li težilo ostvariti legitiman cilj i je li postojao razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstva i cilja kojemu se težilo, a što je drugostupanjski sud propustio učiniti jer je imao u vidu samo jednu činjenicu i to činjenicu da su u vrijeme podnošenja tužbe još egzistirala rješenja na kojim je tužitelj temeljio svoj zahtjev, zanemarujući u potpunosti ostale činjenice i ne gledajući cijeli splet okolnosti u kojima i kada su nastali troškovi postupka o kojima je riječ.

20. Europski sud za ljudska prava u odluci Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev br. 72152/13), te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-3689/2018 od 10. prosinca 2019., izrazili su shvaćanje da je u svakom predmetu koji otvara pitanje moguće povrede prava vlasništva potrebno utvrditi je li postignuta "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, odnosno je li zbog miješanja javne vlasti tužitelj morao snositi nerazmjeran i prekomjeran teret, imajući u vidu tri uvjeta koji trebaju biti ispunjeni kumulativno kako bi se moglo doći do zaključka da miješanje nije bilo razmjerno, i to:

- da je državu zastupalo državno odvjetništvo i da su troškovi zastupanja države odmjereni prema odvjetničkoj tarifi,

- da tužbeni zahtjev podnositelja protiv države nije bio lišen ikakvog sadržaja ili očito nerazuman,

- da iznos troškova koje treba nadoknaditi državi predstavlja značajan financijski teret za tužitelja.

21. U konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da bi troškovi zastupanja tuženice za njega predstavljali nerazmjeran i prekomjeran teret, niti je u spis dostavio bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizlazilo, da bi bio osoba slabijeg imovnog stanja, odnosno da bi bio bez ikakvih primanja i sredstava za život, te da bi mu plaćanje iznosa na ime parničnog troška predstavljalo teret, a drugostupanjski sud je propustio provesti "test razmjernosti" u punom smislu te riječi, vodeći računa o svim okolnostima ovog slučaja, radi ocjene je li postupanjem tuženice u svezi traženja obvezivanja tužitelja na naknadu parničnog troška došlo do nerazmjernog miješanja u prava tužitelja na mirno uživanje njegovog vlasništva. To tim više, što je pravna osnova na kojoj je tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev egzistirala u vrijeme podnošenja tužbe (2005.), ali je kasnije otpala (krajem 2005.), pa je bilo potrebno ocijeniti i je li inzistiranje na tužbenom zahtjevu protiv tuženice radi isplate i nakon što je izgubio upravni spor i vezano za troškove ovog postupka nastale nakon gubitka toga spora, bilo lišeno svakog sadržaja i očito nerazumno.

22. S obzirom na navedeni propust drugostupanjskog suda da u navedenom smislu prosudi o osnovanosti tuženice za nadoknadu troškova, pobijanu odluku vezano za pravilnost primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a nije bilo moguće ispitati pa je na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić