REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-54/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irina Daskal, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina 4, OIB: 57500462912, kojeg zastupa punomoćnica ZA, dipl. iur., odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž R-105/2022-2 od 13. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr- 7419/2020-39 od 22. rujna 2022., u sjednici održanoj 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tuženika, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž R-105/2022-2 od 13. siječnja 2023. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr-7419/2020-39 od 22. rujna 2022., te se sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„I. Nalaže se tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912 isplatiti tužitelju TA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.571,60 kn/341,31 eura na ime naknade plaće sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:
- 399,68 kn od 15.06.2017.,
- 417,84 kn od 15.12.2017.,
- 445,52 kn od 15.05.2018.,
- 445,52 kn od 15.07.2018.,
- 431,52 kn od 15.09.2019.,
- 431,52 kn od 15.01.2020.,
pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 kn/796,34 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 22. rujna 2022., u roku od 15 dana.“
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.571,60 kn/341,31 eura na ime naknade plaće, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.), kao i da tuženik tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.000,00 kn/796,34 eura, također s pripadajućom zateznom kamatom (toč. III.) Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima (toč. I.), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu (toč. II.).
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1411/2023-2 od 30. siječnja 2024. dopustio izjavljivanje revizije protiv prvostupanjske presude zbog pitanja:
„…je li poslodavac svakom zaposleniku neovisno o tome je li na dan blagdana bio obvezan raditi ili ne, dužan isplatiti naknadu plaće za blagdan ili je za isplatu naknade plaće za blagdan preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi.“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovaj sud dopustio izjavljivanje revizije u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud usvoji reviziju.
5. Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava osnovanost podnesene revizije, predlaže istu odbiti, te tuženika obvezati na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za dane blagdana i neradnih dana, u kojima tužitelj kao smjenski radnik zaposlen kod tuženika prema rasporedu radnog vremena nije radio i to tijekom 2017. do 2019. godine, sve temeljem čl. 73. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste iz 2014. ("Narodne novine" broj 85/14 – dalje: KU/14) i čl. 74. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste održavanje i naplate cestarina d.o.o. ("Narodne novine" broj 22/18 – dalje: KU/18) i to radi toga što radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili, pa stoga tužitelj smatra da je tuženik radnike u smjenskom radu stavio u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.
9. U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno pitanje pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike plaće za praznike i neradne dane prema Zakonu o radu, Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj i Kolektivnom ugovoru, a koje dane tužitelj nije radio prema rasporedu radnog vremena.
10. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, pozivom na gore citirane odredbe KU/14 i KU/18, zaključujući da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za utuženo vremensko razdoblje za dane blagdana i neradnih dana, za one dane kada prema rasporedu radnog vremena nije radio, jer da iz nalaza vještaka proizlazi da tužitelj kao smjenski radnik radi usklađivanja godišnjeg fonda sati nije morao odraditi više sati od radnika koji ne radi u smjenama, odnosno da mu ti sati nisu bili plaćeni. Nižestupanjski sudovi smatraju da je postupanjem tuženika došlo do nejednakog postupanja prema radnicima koji rade u smjenama i onih koji ne rade u smjenama, odnosno da je došlo do nejednakosti između obračuna fonda sati tužitelja kao smjenskog radnika i radnika koji ne radi u smjenama na način da je za isto razdoblje smjenski radnik trebao odraditi daleko veći broj radnih sati od radnika koji ne radi u smjenama.
11. Tuženik u reviziji ističe da kako se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi isključivo na dane koji su prema rasporedu rada dani tjednog odmora tužitelja, a koje dane tužitelj nije radio, da tužitelj za te dane nije mogao ostvariti plaću, pa posljedično tome nije postojao niti pravni osnov za isplatu naknade plaće. Pri tome se tuženik poziva na odredbu čl. 1. Zakona o blagdanima, koju nižestupanjski sudovi pogrešno tumače, da su blagdani i neradni dani propisani u čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima neradni dani za sve radnike u Republici Hrvatskoj, neovisno o tome je li radnik bio dužan raditi na blagdan ili ne. Tuženik posebno ističe da niti jedan propis ne daje pravo radnicima na plaću za dane odmora, pa slijedom toga niti pravo na naknadu plaće za dane odmora.
12. Odredbom čl. 95. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR) propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće. Prema odredbi čl. 1. i čl. 3. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11) taksativno su propisani blagdani i neradni dani, a čl. 5. istog Zakona propisano je da zaposleni za te dane imaju pravo na naknadu plaće.
13. Odredbu čl. 73. st. 1. KU/14 bilo je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakona, time da je ista odredba sadržana i u čl. 74. KU/18.
14. Tuženik u reviziji osnovano navodi da je tužitelj zaposlen na radnom mjestu voditelj vatrogasne postaje, koje radno mjesto podrazumijeva rad u dvije smjene, pa kako se radi o poslovima koji se moraju organizirati 24 sata dnevno, 7 dana tjedno, to se njegov raspored rada određuje u skladu s odredbama čl. 38 KU/14, odnosno čl. 40. KU/18.
15. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, ali i nalaza vještaka, jasno proizlazi da na utužene blagdane tijekom 2017. do 2019. je tužitelj prema rasporedu rada koristio tjedni odmor, a koji se u evidenciji radnih sati označava kao „slobodan iz smjene“.
16. Budući da tužitelj prema unaprijed određenom rasporedu rada na utužene blagdane nije imao obvezu raditi, već je koristio tjedni odmor, prema shvaćanju revizijskog suda u smislu primjene čl. 95. st .1. ZR i čl. 5. Zakona o blagdanima, kao i citiranim odredbama KU/14 i KU/18, tužitelj nema pravo na naknadu plaće, jer te dane nije niti imao obvezu raditi.
17. Neosnovano tužitelj smatra da mu prema odredbama kolektivnih ugovora pripada pravo na utuženu naknadu plaće, jer prema odredbama kolektivnih ugovora radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenih u toj odredbi. Pri tome riječi „kao da je radio“ podrazumijevaju da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer se radilo o blagdanu odnosno neradnom danu.
18. Jednako tako neosnovano se tužitelj poziva na KU iz 2011., te Dodatak tom Kolektivnom ugovoru iz 2012., a gdje se tvrdi da je sporna odredba Kolektivnog ugovora ranije bila drugačija. Naime, prema ranije važećoj odredbi „radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je radnik u te dane prema rasporedu rada bio dužan raditi“. Činjenica da je u kasnijim kolektivnim ugovorima došlo do ispuštanja riječi „ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi“ ništa ne mijenja na stvari, jer je pravo na naknadu plaće za dane blagdana svih radnika tuženika, smjenskih radnika i radnika koji ne rade u smjenama, vezano isključivo uz obvezu rada prema rasporedu rada. Radnik koji ne radi u smjenama ne ostvaruje naknadu plaće za dane koji su prema njegovom rasporedu dani tjednog odmora, a jednako tako niti smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane tjednog odmora prema svom rasporedu koji je unaprijed određen i usklađen s relevantnim odredbama ZR i KU.
19. Budući je utvrđeno da svi blagdani u odnosu na koje tužitelj u ovom predmetu potražuje naknadu plaće su njegovi neradni dani, odnosno dani tjednog odmora, koji su u evidenciji radnih sati evidentirani kao „slobodan iz smjene“, ne postoji pravna osnova iz koje bi proizlazilo pravo tužitelja na potraživanje naknade plaće za te dane.
20. Neosnovane su i tvrdnje tužitelja vezane uz fond sati. Fond sati tužitelja koji radi o ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz čl. 61. ZR, te upravo taj tjedni fond sati predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu rada radio, ali iz opravdanih razloga nije radio. Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani koje je radnik trebao raditi i zbog toga niti ne ulaze u fond sati.
21. U konkretnom slučaju radno vrijeme tužitelja bilo je organizirano u dvije smjene, sukladno ranije citiranim odredbama KU, prva smjena od 7-19 sati, te druga smjena od 19-7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u prvoj smjeni, jedan dan u drugoj smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. Slijedom navedenog do razlike u broju odrađenih sati ne dolazi zbog neisplate plaće za blagdane na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja.
22. Prema shvaćanju revizijskog suda razlika u broju određenih sati koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskog radnika i radnika koji ne radi u smjenama nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, u konkretnom slučaju utuženim blagdanima, već je u vezi s satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da radi na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatka za rad na blagdan.
23. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
„Za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet je da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem slučaju bi da je radio ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor.“
24. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju budući navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.
25. Tuženiku nije dosuđen trošak, budući da nije postavljen određen zahtjev za naknadu troškova postupka.
26. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 391. st. 7. ZPP preinačiti pobijanu presudu na način kako je to navedeno u izreci.
Zagreb, 10. prosinac 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
