REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

Poslovni broj Gž-1242/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vjekoslav Rimac, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1019/2019-44 od 28. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1019/2019-44 od 28. lipnja 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na novo suđenje.

II. Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1019/2019-44 od 28. lipnja 2024.

III. O trošku postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I., utvrđene su ništetnima odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 320625143, u dijelu promjenjive kamatne stope te je određeno kako u tim dijelovima nemaju pravni učinak po ugovorne stranke. Točkom II. je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3759186 od 6. studenog 2006., u dijelu kojim je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po tom ugovoru te da u navedenom dijelu ta odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke. Točkom III. je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.944,49 eura uz zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose za razdoblje od 31. siječnja 2008. do 31. prosinca 2013. sve do isplate, po propisanim stopama, a točkom IV. je naloženo tuženiku da tužitelju na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.191,55 eura uz zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose za razdoblje od 31. prosinca 2009. do 30. rujna 2015. sve do isplate, po propisanim stopama. Točkom V. naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.007,43 eura zajedno sa zateznom kamatom od 28. lipnja 2024. do isplate po propisanoj kamatnoj stopi.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva (tužbe) prema podnesku tužitelja od 20. travnja 2023.

2. Protiv te presude i rješenja pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., 70/2019. i 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog odlučnog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako je nejasan dio točke I. izreke presude kojom se utvrđuju ništetnima odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 320625143 jer tužitelj i tuženik nisu sklopili Ugovor tog broja. Stranke su zaključile Ugovor o kreditu broj 198-50-3759186 sklopljen 6. studenog 2006. te Dodatak broj KONV-01/2016 8. veljače 2016. Zato presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je nerazumljiva i proturječi sama sebi. O odlučnim činjenicama postoji i proturječnost o onome što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku, čime je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ta povreda učinjena je i time što iz obrazloženja nije jasno koja je pravna osnova tužbenog zahtjeva jer postoji značajna razlika između zahtjeva za naknadu štete i za isplatu stečenog bez osnove, ali i zato što sud nije obrazložio da bi tužitelj dokazao svoj status potrošača, odnosno da je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Počinjena je i bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točka 6. ZPP- a jer je sud odbijanjem saslušanja svjedoka, javnog bilježnika ĐL i IL onemogućio tuženika u raspravljanju i dokazivanju da je tužitelja upoznao s naravi, rizicima i posljedicama pobijanih ugovornih odredbi. Počinio je i bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a. Sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu, proizlazi iz novonastalog ugovornog odnosa. Provedena je na temelju suglasnosti volje ugovornih stranaka, prije svega voljom tužitelja, a zbog čega on nema pravni interes za podnošenje tužbe ni na traženu restituciju (isplatom). U tom smislu ističe pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice od 7.6.2023. u vezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke ugovora o kreditu prema kojem: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Osim toga, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a ZPP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji tužitelj osobno pokrene, ali radi naknade štete, a ne stjecanja bez osnove, a konkretan postupak je pokrenut radi isplate stečenog bez osnove. Zato bi se u ovom slučaju primjenjivao trogodišnji zastarni rok (kao da se radi o tužbenom zahtjevu po osnovi naknade štete). Pravna utvrđenja iz presude donesene radi zaštite kolektivnih interesa se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati jer je tek Zakonom o izmjenama o dopunama ZPP-a („Narodne novine“ broj 70/2019.), člankom 107. iza riječi štete dodana i riječ isplate, ali je ta odredba stupila na snagu 1. rujna 2019., nakon podnošenja tužbe u ovom postupku (tužba je u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019.). Time je primijenjena i pogrešna odredba procesnog prava. Prema mjerodavnoj odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe poštene ukoliko su jasne, razumljive i uočljive. Upućuje na stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 koji glasi: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Sud navedeno nije ispitivao pa je time nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Nije svaka odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja te je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi navedeno, a što u ovom slučaju nije učinjeno. Status potrošača je u ovom postupku i nadalje sporna činjenica te ga tužitelj u tijeku postupka nije uspio dokazati, nije postupio prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP-a. Sam tužitelj je iskazivao sljedeće: „Kada sam zaključio ugovor o kreditu imao sam otvoren obrt, a ujedno sam i bio zaposlen, svega dvije do tri godine sam koristio kamatu kao poreznu olakšicu.“ Stoga je izvjesno kako se tužitelj ne može smatrati potrošačem u kontekstu propisa na koje se poziva sud u obrazloženju presude. U odnosu na pozivanje suda na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), tuženik ističe kako se na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (postupak koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-567/20 u povodu zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu) odredbe Direktive se ne primjenjuju rationae temporis (sklopljeni prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji), a sporazumi o konverziji, sklopljeni na temelju zakonske obveze propisane ZIDZPK/15 materiae rationae. Pogrešno je da zastara nastupa protekom 5 godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite jer nema uporište niti u jednoj odredbi materijalnog prava. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude i rješenja posl. br. Rev 2245/2017 od 20.3.2018. je protivan pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Nejasno je i na temelju čega je sud tužitelju dosudio kamatu na svaki pojedini iznos, računajući od dana isplate jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Predlaže prihvaćanje žalbe i preinačenje presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja i njegovim obvezivanjem da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno ukidanje presude i rješenje o trošku i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika protiv presude je osnovana, a nije osnovana njegova žalba protiv rješenja o preinaci tužbe.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 320625143, u dijelu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj Odluci o kamatnim stopama banke i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3759186 od 6. studenog 2006., u dijelu kojim je navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po tom ugovoru te restitucijski zahtjevi tužitelja za povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita tuženiku po osnovi tih ništetnih odredbi, iznosa od 1.944,49 eura (po promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika) i od 3.191,55 eura (po valutnoj klauzuli u CHF), sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja do isplate, po pravilima o stjecanju bez osnove. Rješenjem suda prvog stupnja od 20. travnja 2023. dopuštena je preinaka tužbe od 20. travnja 2023. kojom tužitelj (u dijelu restitucijskog zahtjeva) traži restituciju preplaćenih iznosa anuiteta kredita tuženiku po osnovi spomenutih ništetnih odredbi (u skladu s nalazom vještaka) s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja do isplate.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je takav tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja ništetnosti i tražene restitucije po preinačenoj tužbi. Zaključuje kako su odredbe članka 2. i 7. (ostali uvjeti) Ugovora broj 320625143, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke i odredba u dijelu čl. 7. u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, vezano uz valutu švicarski franak, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća tijekom trajanja otplate iz Ugovora o kreditu broj 198-50-3759186 (a koje su bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, a da o njima između stranaka nije bilo pregovora niti je tužitelj utjecao na njihov sadržaj), protivne načelu savjesnosti i poštenja, nepoštene prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003., dalje: ZZP) i 96. st. 1. i 2. te 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP07) i ništetne. Njima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te, u konačnici, ništetnoj prema odredbama čl. 87. st. 1. ZZP-a (i 102. ZZP/07). Tako je utvrđeno i presudama u kolektivnom sporu (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) koje na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a obvezuju sud jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je tužitelj, kao pojedinačni potrošač, pokrenuo protiv tuženika, kreditora, radi stjecanja bez osnove iznosa na temelju ništetnih odredaba čl. 2. i 7. spomenutih Ugovora, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa, pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, zbog čega zaključuje da tužitelj ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 3,95 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko početnog tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita. Zato, po ocjeni prvostupanjskog suda, tužitelj (očito i prema odredbama članka 323. stavak 1. i 2. i 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO)) ima pravo tražiti od tuženika prema odredbi čl. 1111. ZOO-a preplaćene iznose zbog ništetnosti spomenutih odredbi Ugovora, ukupno 5.136,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama prema odredbi čl. 1115. i 29. ZOO-a.

6.1. Pritom, očito ocjenjuje kako činjenica što je između stranaka 8. veljače 2016. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora, a kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se sporazumjele o raspolaganju preplatom, nije prepreka za ocjenu nepoštenosti, odnosno ništetnosti spomenutih dijelova odredaba prema navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Zaključuje kako se tužitelj nije odrekao svog zakonom dopuštenog prava za potpunim obeštećenjem po osnovi više plaćenih anuiteta otplate po predmetnom ugovoru o kreditu te kako su iznosi više plaćenih anuiteta znatno veći od iznosa preplate priznate konverzijom. Ponudom konverzije tuženik je postupio sukladno obvezi iz ZID ZPK/15 te je promijenio valutu ugovora, ali ne i kamatnu stopu prema odredbama Zakona o obveznim odnosima i Direktivi EU broj: 93/13/EEC od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, već je ona mijenjana prema odluci tuženika, a takav tijek i promjena kamate samo su uneseni u dodatak Ugovora o kreditu jer je konverzija rađena s pretpostavkom da je činidba koja je predmet Ugovora o kreditu bila i određena i odrediva, a što nije bio slučaj. Zato smatra kako je dodatak ugovora o kreditu potpisan na način uzmi ili ostavi te, ukoliko ne bi bio prihvaćen, da bi tužitelj ostao u CHF kreditu s enormno velikom glavnicom i povećanim anuitetima uslijed rasta tečaja CHF. Tužitelj je bio prisiljen prihvatiti i kamatne stope koje je tuženik primijenio u konverziji, a koje je tuženik u standardnom euro kreditu povećavao svojevoljno pa nema stvarne suglasnosti volja za zaključivanje dodatka, nego je banka morala postupiti po prisilnim odredbama ZID ZPK/15 koje su bile na snazi, a tužitelj morao prihvatiti nepošteni aneks ugovora, zbog čega su ništetne pojedine odredbe ugovora, u konkretnom slučaju odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 320625143.

6.2. Visinu stečenog bez osnove po tuženiku utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Dubravke Herceg iz društva „Rezultat“ d.o.o. Ocjenjuje kako dugovanje tužitelju po osnovi ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta iznosi 5.136,04 eura, ne uzimajući u obzir preplatu utvrđenu dodatkom ugovora (vještaku to nije ni naloženo). Pritom, ne vodi računa o prigovoru tuženika istaknutom tijekom postupka da su sve uplate koje je tužitelj izvršio prema ranijem otplatnom planu uzete u obzir u dodatku ugovora (izvršenom konverzijom), pri čemu su sve odredbe ZID ZPK/15 o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi bile određene tim zakonom i obračunate u skladu s njim, zbog čega da nema uvjeta za restituciju.

7. Presuda prvostupanjskog suda nije pravilna ni zakonita zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koje je ukazao tuženik.

8. Tuženik je u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka presude dijelom nerazumljiva, a i presuda dijelom nejasna. U njoj, također, nisu navedeni svi potrebni razlozi o odlučnim činjenicama, a dijelom su navedeni razlozi u proturječju sa sadržajem zapisnika o iskazima danim u postupku.

8.1. Osnovano tuženik tvrdi da je presuda (i njena izreka) dijelom nerazumljiva i nejasna. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje ništetnima odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 320625143, a ugovor tog broja nije priložen spisu. Pritom bi se iz dijela obrazloženja moglo zaključiti kako smatra da su ugovor broj 320625143 i ugovor broj 198-50-3759186 isti ugovori (točka 13. i 25.), a iz dijela da nisu (točka 18.), odnosno da se radi o ništetnim odredbama dodatka ugovoru od 8. veljače 2016. (točka 19. i 40.2. obrazloženja).

8.2. U pravu je tuženik i kada ističe kako prvostupanjski sud nije naveo razloge o svim odlučnim činjenicama, tako ni o statusu tuženika kao potrošača. Naime, o tome se prvostupanjski sud doista ne izjašnjava, iako je tuženik osporavao taj njegov status. Tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP03, a ako banka njegov status osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. prema kojem je teret dokaza da tužitelji nisu potrošači na tuženiku, a ne na tužiteljima. Takav je i zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova s Građanskim odjelom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. Prvostupanjski sud je izveo dokaze u tom smislu, ali se o tome nije izjasnio, iako je očito kako prihvaća da tužitelj ima status potrošača.

8.3. Također, tuženik u danom odgovoru na tužbu i u žalbi, osim što ističe kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe zbog zaključenog ugovora o konverziji (zaključak o postojanju takvog pravnog interesa prihvaća i ovaj sud), tvrdi kako zbog zaključenja dodatka ugovoru broj 198-50-3759186 (o konverziji) i uzimanja u obzir izvršene preplate, tužitelj nema ni osnovu za traženje restitucije. Sadržaj dodatka ugovoru od 8. veljače 2016. nije sporan, a njime je očito uzeta u obzir izvršena preplata, kako to proizlazi iz čl. 8., kao „tražbina korisnika kredita temeljem konverzije“, kako je definirana čl. 2. Dodatka ugovora, što svakako utječe na visinu same tražbine. O tom prigovoru tuženika prvostupanjski sud nije iznio razloge (o toj odlučnoj činjenici o kojoj ovisi visina tražbine) jer spomenutu preplatu ne uzima u obzir, iako tuženik tvrdi kako je zaključenje dodatka ugovora (izvršena preplata) i njegovo izvršenje (time i čl. 8.) razlog zbog kojeg tražbina tužitelja više ne postoji.

8.4. Prvostupanjski sud, također, ocjenjuje kako je odbio izvođenje dokaza saslušanjem regionalnog voditelja banke tuženika IL (ranije ELV, na što i tuženik ukazuje kao na nepravilno postupanje u vezi s pružanjem tužitelju odgovarajućih, potrebnih informacija), iako je upravo na ročištu 14. svibnja 2024. izveo saslušanje te svjedokinje (čak dijelom i reproducira njen iskaz). Time su i razlozi presude u proturječju sa sadržajem zapisnika o iskazu te svjedokinje danom u postupku.

8.5. S druge strane, time što nije saslušan svjedok ĐL, javni bilježnik, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. stavak. 2. točka 6. ZPP-a jer se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (u tom smislu i odluka Ustavnog suda U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

8.6. Pobijana presuda zbog navedenog u točkama 8.1., 8.2., 8.3. i 8.4. ovog obrazloženja ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa ju je valjalo ukinuti u cijelosti prema odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a.

9. Međutim, rješenje kojim je prihvaćena preinaka tužbe po tužitelju od 20. travnja 2023., a nakon izvršenog vještačenja po vještaku financijske struke, pravilno je i zakonito. Naime, tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka u kondemnatornom dijelu, tražeći nešto veći iznos na ime izvršene preplate, kako ga je utvrdio vještak, a tuženik se protivio takvoj preinaci.

9.1. Prvostupanjski sud je, iako pogrešno primjenom odredbe članka 191. stavka 2. ZPP-a, dopustio preinaku tužbe jer je, određivanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, preinaka tužbe, u tom smislu dopuštena primjenom članka 190. stavka 2. ZPP-a, a koji propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Navedena odredba unesena je u ZPP člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/2019.) i primjenjuje se na ovaj postupak na temelju članka 117. stavka 2. tih Izmjena. Kako se saznanje za određenu visinu tražbine, a koja je u postupku utvrđena vještačenjem, ne može pripisati krivnji tužitelja, to je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe pa je odbijena žalba tuženika protiv tog rješenja prema odredbi članka 380. točka 2. ZPP-a.

10. Ocjenu prvostupanjskog suda, načelno, o razlozima ništetnosti odredbi kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima prihvaća i ovaj sud, a ona je u cijelosti podudarna i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Prvostupanjski sud, ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva (iako je to sada zbog učinjenih povreda postupka preuranjeno), pravilno primjenjuje odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak spomenutih presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete (isplatu) pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Takvi će stavovi biti primjenjivi ukoliko u nastavku postupka prvostupanjski sud utvrdi da je tužitelj potrošač i o tome iznese jasne razloge (kako je navedeno točkom 8.2. obrazloženja).

10.1. Pritom, točno je da je u odredbi članka 502. c ZPP-a/14, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, bilo određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali je tu odredbu potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo. Stoga, termin "naknada štete" iz odredbe članka 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanja parničnih postupaka obeštećenja potrošača. Zato odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa - u postupku "Potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banaka, a pod pojmom „naknade štete“ treba podrazumijevati i zahtjev za isplatu "preplaćenih" iznosa koji su plaćeni po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi za koje je utvrđeno da su ništetne jer se njime uklanjaju posljedica povrede i vraća neosnovano stečeno zbog takve povrede. Stoga, nisu pravno odlučni žalbeni navodi vezani uz primjenu izmjena i dopuna članka 502. c ZPP-a kojima se uz riječi "naknada štete" dodaje i riječ "isplate".

10.2. S time u vezi (pod istom pretpostavkom da u nastavku prvostupanjski sud utvrdi da je tužitelj potrošač i o tome iznese jasne razloge), i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Test poštenosti spornih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu pa se (pod spomenutom pretpostavkom) upućuje na obrazloženje istog. U citiranim presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test savjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili, u bitnom, na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su činjenice bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca) koja je unaprijed neodrediva, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test savjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

12. Ovaj sud prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Dodatka ugovora), samo po sebi, ne znači gubitak prava tužitelja potraživati od tuženika vraćanje preplaćenog, onog što je tuženik, kao davatelj kredita, naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju). Međutim, to sve pod pretpostavkom da tužitelj nije obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (ovdje prema dodatku ugovora „tražbina korisnika kredita temeljem konverzije“ (čl. 2., 4. i 8. Dodatka Ugovoru).

12.1. U prilog takvom shvaćanju govore i pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, a koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu tom, a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, kao ni odredbama Dodatka ugovora, što su ga stranke ugovora zaključile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi (ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, ni one o valutnoj klauzuli u CHF). Pritom, u vrijeme donošenja navedenog Zakona ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF, odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ni ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu ne proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni ispunjenja (čl. 308. ZOO/91, čl. 167. ZOO/05).

12.2. Ovaj sud je pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-66/2023-6 od 1. srpnja 2024., Gž- 953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž-837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a koje je u skladu i s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. prosinca 2023.

13. Ocjena je i ovog suda kako činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, posebno pri činjenici postavljenog kondemnatornog zahtjeva radi isplate. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je, u bitnome, izraženo shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, osobito pri činjenici da je postavljen i kondemnatorni zahtjev radi isplate (tako i Rev-18/2018.).

13.1. Tuženik se pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje, a zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka uugovora kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15 ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ako sklapanjem Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Slijedom navedenog, a suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega, eventualno, proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate, tako i ona o vezivanju glavnice za valutu CHF, sve pod pretpostavkom da onime što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora.

15. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je zastarni rok u odnosu na predmetnu tražbinu počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, dakle od 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli). Do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijevaju predmetne tražbine, sve prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, istovjetno je ocijenjeno kako zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16. Međutim, zbog počinjenih spomenutih bitnih povreda odredaba postupka ostalo je dijelom i nepotpuno utvrđeno odlučno činjenično stanje (kako o osnovanosti, tako i o visini zahtjeva).

16.1. Ukoliko utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva, prilikom utvrđivanja visine iznos preplate utvrđen konverzijom mora uzeti u obzir (oduzimanjem tog iznosa od tražene preplate prema pravilima o uračunavanju prema članku 172. ZOO-a). Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.

16.2. Također, nedospjela (neotplaćena glavnica) po izvršenoj konverziji utvrđena je u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan 30. rujna 2015. i posljedica je sklopljenog ugovora između stranaka koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice, a ni ne tvrdi da je odredba kojom je u njemu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, sve kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena u skladu s odredbama ZIDZPK/15. Budući da iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora, nego sklopljenog Dodatka i izračuna konverzije izvršene prema odredbama ZID ZPK/15 na koje je tužitelj slobodnom voljom pristao, ne pripada mu pravo na tu isplatu pa mu se zato ti iznosi ne mogu ni uračunavati u utvrđenu preplatu.

17. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka, vodeći računa o svemu navedenom, donijeti novu, pravilno obrazloženu odluku prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP- a, cijeneći sve na što mu je ukazano ovom odlukom. Dakle, ukoliko utvrdi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, u ponovljenom postupku će, uz pomoć financijskog vještaka, utvrditi iznos preplate koji je priznat u konverziji i uračunati ga u iznose koje je tužitelj preplatio po ništetnim odredbama osnovnog Ugovora, preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora do dana konverzije umanjit će za iznos preplate priznat prilikom konverzije na način da na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračuna zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015., dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji, a u skladu s odredbama čl. 171. i 172. ZOO-a

18. Pritom će prethodno otkloniti učinjene bitne povrede odredaba postupka na koje mu je ukazano rješenjem ovog suda, nakon čega će donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku, u svemu u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZOO-a. O troškovima će biti odlučeno u konačnoj odluci. O rješenju o preinaci odlučeno je prema odredbi članka 380. točki 2. ZPP-a.

U Puli 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić