REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-1614/2024-2
Gž-1615/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, kao predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Miroslava Ružića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 15, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3/a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-271/2019-35 od 17. ožujka 2023. i dopunske presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-271/2019-43 od 30. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-271/2019-43 od 30. kolovoza 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka protiv dopunske presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-271/2019-43 od 30. kolovoza 2024.
i
r i j e š i o j e
I.Prihvaćaju se žalbe tužitelja i tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: P-271/2019-35 od 17. ožujka 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na novo suđenje.
II. O trošku žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja. toč. I., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 6.739,13 eur / 50.775,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, po propisanoj stopi, sve u roku od 15. dana. Toč. II. je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu tražene isplate od 1.608,81 eura/12.121,57 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po propisanoj stopi, iznosa od 319,43 eura/2.406,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja po propisanoj stopi teče na podrobnije navedene iznose, kako je podrobnije navedeno u izreci, do isplate te iznosa od 956,00 eura/7.203,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom po propisanoj stopi od 1. listopada 2015. pa do isplate. Toč. III. je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.248,95 eura/9.410,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom po propisanoj stopi, do isplate, sve u roku od 15 dana."
1.1.Dopunskom presudom suda prvog stupnja utvrđeno je kako ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 136,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose (razdoblje od 6. siječnja 2007. do 4. listopada 2008.).
2. Protiv presude su pravovremenu žalbu podnijele obje parnične stranke, a protiv dopunske presude samo tuženik.
2.1. Tužitelj protiv točke II. i III. presude (dijela u kojem nije uspio s tužbenom zahtjevom) podnosi žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe da se sve nezakonitosti ogledaju u činjenici neosnovanog prihvaćanja tuženikovog prigovora radi prebijanja te prijeboja tražbine tužitelja s iznosom kojeg mu je tuženik priznao prilikom konverzije kredita u valutu euro prema Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim postupkom povrijeđena je odredba članka 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO). Tužbeni zahtjev odnosi se na preplatu tužitelja na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u CHF broj 5103101419 od 10. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor) sklopljenog s tuženikom, na dospjelu, a nenaplaćenu tražbinu, dok iznos za koji tuženik navodi da je tužitelju priznat konverzijom predstavlja tek matematički, odnosno knjigovodstveno utvrđen iznos preplate u Dodatku ugovora o kreditu kojim je učinjena konverzija, nikakvu tražbinu tuženika prema tužitelju. Zato nema osnove za vršenje prijeboja, a tražbina bi bila i u zastari. Predlaže prihvaćanje žalbe te preinačenje presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti uz naknadu troška, troška sastava predmetne žalbe i sudske pristojbe na žalbu.
2.2. Tuženik pobija presudu u točkama I. i III. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 2. točka 11., članak 354. st. 1. u vezi s člankom 8. i 338. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., 70/2019. i 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje ZPP)), pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 338. stavak 3. ZPP-a jer sud nije u izreci odlučio o prigovoru radi prijeboja. Obrazloženjem je taj prigovor pogrešno i odbio jer tuženik ima pravo na razliku manje plaćenih anuiteta prema odredbi članka 323. ZOO-a, a njegov prigovor nije u zastari cijeneći odredbu članka 198. ZOO-a. Ukazuje na eventualnu subjektivnu i objektivnu nepristranost suda ukoliko neki od sudaca vijeća drugostupanjskog suda ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF te ukoliko bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu. Osporava status potrošača tužitelja jer da se on ne može utvrđivati samo na temelju uvida u Ugovor i
ukazuje da je između stranaka 4. veljače 2016. zaključen Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK/15) kojim su i njihovi odnosi posve razriješeni i tužitelj nema ni pravni interes za vođenje ovog postupka. Upućuje na odluke Suda EU i VSRH, smatrajući da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati jesu li nepoštene. Ističe da je i u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju odluke u kolektivnom postupku bilo potrebno utvrđivati sve okolnosti na temelju kojih bi se imalo smatrati da bi te odredbe bile protivne načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na potrošača, a da se sud ne može samo pozivati na utvrđenja iz kolektivnih odluka i ocjenu o nerazumljivosti odredaba davati isključivo na temelju iskaza tužitelja, zanemarujući iskaz svjedoka L, iako iz dokumentacije proizlazi suprotno (i pisanog očitovanja zaposlenice J na okolnost informiranosti tužitelja). Smatra da je sud pogrešno utvrdio ništetnost odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule jer nisu uzrokovale značajnu neravnotežu. Ustraje u prigovoru zastare , a tužitelj nije ovlašten ni potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presude ili od podnošenja zahtjeva jer je tuženik savjestan stjecatelj. Potraživanje tužitelja treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita.
Donoseći pobijano rješenje o mjesnoj nadležnosti, sud nije na okolnost (ne)poštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti proveo ni jedan dokaz, a pogrešno je primijenio i odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti. Presudom su pogrešno primijenjene i odredbe čl. 154. ZPP-a u pogledu naknade parničnog troška tuženiku jer je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka. U svakom slučaju, neosnovano je priznao tužitelju trošak sastava podneska od 27. siječnja 2023., 100 bodova, jer se tim podneskom tužbeni zahtjev iskazuje i u valuti EUR pa se ne radi o podnesku iz Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022.“, dalje Tarifa) niti o potrebnom podnesku u smislu odredbe članka 155. ZPP- a, budući da tužitelj nije dužan iskazati tužbeni zahtjev i u valuti EUR, već je to dužnost samog suda, a prema odredbi čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Zato je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife i tog zakona. Pogrešno je kao potreban dosuđen trošak i za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 99,54 eura. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u pobijenom dijelu i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku. Podredno, predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Traži trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.
2.3. Tuženik u žalbi protiv dopunske presude ponovno ističe moguću pristranost vijeća sudaca drugog stupnja (objektivnu ili subjektivnu), zbog čega bi trebalo ispitati postoje li okolnosti za eventualno izuzeće sudaca. U pogledu prigovora radi prijeboja, smatra kako ima pravo na razliku manje plaćenih anuiteta, što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., a prema odredbi čl. 198. st. 1. ZOO-a dug se može prebiti i sa zastarjelom tražbinom ako ona nije bila zastarjela u trenutku kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Predlaže preinačenje presude, umanjenje potraživanja tužitelja za spomenute iznose, podredno ukidanje dopunske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.
3. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.
4. Žalbe stranaka protiv presude su osnovane, dok žalba tuženika protiv dopunske presude nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa anuiteta kredita tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o potrošačkom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, iznosa od ukupno 9.303,94 eura (budući da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe za iznos od 1.608,81 eura, na smanjenje tužbenog zahtjeva na iznos od 7.695,13 eura prema podnosku od 27. siječnja 2023.), sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja do isplate, a po pravilima o stjecanju bez osnove.
6. Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu tražene restitucije iznosa od 6.739,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate po propisanoj stopi. Zaključuje kako su odredbe čl. 7. i 8. Ugovora, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, odnosno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak (a koje su bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, a da o njima između stranaka nije bilo pregovora niti je tužitelj utjecao na njihov sadržaj, čime mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora) nepoštene prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/2003., dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP07), kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te, u konačnici, ništetne, prema odredbama čl. 87. st. 1. ZZP-a i 102. ZZP/07, kako je to utvrđeno i presudama u kolektivnom sporu (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koje na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a obvezuju sud jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika, kreditora, radi stjecanja bez osnove iznosa na temelju ništetnih odredaba čl. 7. i 8. Ugovora, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača na štetu tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa, pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 7,99 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko početnog tečaja švicarskog franka na dan isplate kredita. Zato tužitelj prema odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) ima pravo tražiti od tuženika prema odredbi čl. 1111. ZOO-a preplaćene iznose zbog ništetnosti spomenutih odredbi Ugovora, ukupno 6.739,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama prema odredbi čl. 1115. i 29. ZOO-a.
6.1. Pritom, ocjenjuje kako činjenica što je između stranaka 4. lipnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora, a kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne strane sporazumjele o raspolaganju preplatom, nije prepreka za ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti spomenutih dijelova odredaba Ugovora prema navedenim odredbama ZZP i ZZP/07 jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla (pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što ovdje nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). U presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., u kojem je sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti s čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe zakonom bile proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača. U konačnici zaključuje kako činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje, sama po sebi, provođenje kontrole nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
6.2. Visinu prihvaćenog tužbenog zahtjeva utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke Lidije Jurković (čiji matematički obračun između stranaka, nakon zadnje dopune i konačnog mišljenja, više nije sporan). Ocjenjuje kako (dijelom prihvaćajući i istaknuti prigovor zastare tuženika) dugovanje tužitelju po osnovi ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta iznosi 7.375,70 eur / 55.572,20 kn, dok dugovanje tuženika po osnovi zatezne kamate na navedeno dugovanje ukupno iznosi 2.401,54 eur / 18.094,44 kn (fiksni tečaj konverzije 7,53450). Smatra da pri izračunu ukupnog dugovanja tuženika valja uzeti u obzir i utvrđenu preplatu tužitelja konverzijom u iznosu od 32.615,99 kn, na način da se taj iznos umanji za dugovanje zateznih kamata na razliku glavnice novog eur kredita (1.337,72 kn), za razliku same glavnice novog eur kredita (8.387,60 kn), zateznu kamatu na ukupan iznos preplaćenih anuiteta u iznosu od 18.094,44 kn te dijelom za iznos dugovanja po osnovi preplaćenih anuiteta (koji ukupno iznosi 55.572,98 kn), nakon čega da preostaje dugovanje tuženika u iznosu od ukupno 6.739,13 eur / 50.775,97 kn.
6.3. U preostalom dijelu, toč. II. izreke presude, tužbeni zahtjev tužitelja odbija (u dijelu tužbe što ju je tužitelj pokušao povući za iznos od 1.608,81 eura, dijelu 319,43 eura zastarjelog dijela tražbine dospjele prije više od pet godina do dana podnošenja kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 dana 4. travnja 2012. i dijelu iznosa od 956,00 eura).
6.4. Također, obrazlaže (bez potrebnog donošenja odluke u vidu rješenja u samoj izreci) kako prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku nije osnovan jer je Ugovor sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, tako niti klauzule o nadležnosti koja je zato nepoštena i ništetna prema odredbi čl. 55. st. 1. u vezi s čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje ZZP14) jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da bi tužitelj, dolaskom na sud u Rijeku iz mjesta Seli, gdje živi, zbog udaljenosti imao visoke troškove. Osim toga, ocjenjuje kako njegova nadležnost proizlazi i iz odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK) prema koje u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
6.5. Na isti način prvotno odlučuje o prigovoru radi prijeboja iznosa od 1.029,11 kuna / 136,59 eura (bez donošenja odluke u izreci o tome), što naknadno ispravlja donošenjem dopunske presude. Dopunskom je presudom utvrđeno kako ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 136,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose (razdoblje od 6. siječnja 2007. do 4. listopada 2008.) jer prvi mjesečni iznos tražbine istaknute radi prijeboja dospijeva 6. siječnja 2007., a posljednji 4. listopada 2008., a kako je tužitelj prigovorio zastari, za sve njih je nastupila zastara istekom petogodišnjeg zastarnog roka (svakako 2014.), odnosno svakako prije podnošenja prigovora radi prebijanja 18. lipnja 2019. Osnovano time prvostupanjski sud zaključuje o nastupu zastare tražbine tuženika prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Pored toga, valja reći kako tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike jer tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekao bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne drugih, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranja nepoštenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli) tuženik ne može izvlačiti koristi. Iz odluke VSRH Rev 549/2023 se ne može izvesti zaključak na koji ukazuje tuženik (da je valjalo uvažiti prigovore tuženika za razdoblje kada su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži) jer je tom odlukom navedeno samo da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, da tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, budući da se radi o tražbini koju tuženik ističe s osnove negativne tečajne razlike.
7. Presuda suda prvog stupnja nije pravilna ni zakonita, dok je dopunska presuda pravilna i zakonita.
8. Tužitelj se žalbom poziva na počinjenje bitnih povreda odredaba postupka, ali određeno ne ukazuje koje bi bitne povrede odredaba postupka bile počinjene po prvostupanjskom sudu. Zato takve žalbene navode ni ovaj sud zato ne može ispitati.
8.1. Tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, kako u žalbi navodi, jer tijekom postupka nije podnio zahtjev za izuzeće (čl. 73. st. 1. ZPP-a) bilo kojeg suca suda prvog stupnja, tako ni sudaca ovog vijeća. Kako ni suci, članovi vijeća, tijekom postupka očito nisu smatrali da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristranost (čl. 71. toč. 7. ZPP-a) to, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u odnosu na tuženika. Neosnovano je i pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj:U-III-5423/2008 od 28. siječnja 2009., budući da je ono izraženo u odnosu na nešto drugačija činjenična i pravna utvrđenja. Pozitivne procesnopravne odredbe sadržane u ZPP-u također ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.
8.2. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.
8.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP-a na koju također ukazuje tuženik jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. To je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i ovom sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge.
8.4. Suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP jer je u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri, sumarno, izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.
8.5. Sud prvog stupnja nije počinio niti preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa je žalbu tuženika, u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo ocijeniti neosnovanom.
9. Ocjenu prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima u svemu prihvaća i ovaj sud, a u cijelosti je podudarna i s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Zato žalba tuženika u tom smislu nije osnovana. Pritom je prvostupanjski sud, ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva, pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan direktni učinak spomenutih presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz točke 6. ove presude, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete (isplatu) pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.1. S time u vezi, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. Test poštenosti spornih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu pa se upućuje na obrazloženje istog. U citiranim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili, u bitnom, na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca) koja je unaprijed neodrediva, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
11. Tuženik, protivno žalbenim navodima, u postupku nije dokazao da je tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, potrošaču prilikom sklapanja ugovora moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita.
12. Ovaj sud prihvaća i stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Aneksa Ugovora), samo po sebi, ne znači gubitak prava tužitelja potraživati od tuženika vraćanje preplaćenog, onog što je tuženik, kao davatelj kredita, naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
12.1. U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu tom, a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, kao ni odredbama Aneksa Ugovora, što su ga stranke ugovora zaključile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi (ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, ni one o valutnoj klauzuli u CHF), a u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF, odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, korisnik kredita (tužitelj) se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovoru nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ni ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni ispunjenja (čl. 308. ZOO/91, čl. 167. ZOO/05).
12.2. Konverzija propisana ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. To iz razloga što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Aneksa Ugovora. Zato se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR u punom smislu i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora, već od sklapanja Aneksa, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja, međutim, ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i značajnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta je situacija detaljno obuhvaćena Aneksom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.
13. Ovaj sud je istovjetno pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-66/2023-6 od 1. srpnja 2024., Gž- 953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž-837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a u skladu je i s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. prosinca 2023. pa stoga nije odlučno žaliteljevo pozivanje na ranije odluke ovog suda ili drugih sudova drugog stupnja s drugačijim pravnim shvaćanjem.
14. Ocjena je ovog suda kako činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, posebno pri činjenici postavljenog kondemnatornog zahtjeva radi isplate Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je, u bitnome, izraženo shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, osobito pri činjenici da je postavljen i kondemnatorni zahtjev radi isplate (tako i Rev-18/2018.).
14.1. Tuženik se pri osporavanju prava tužitelja na obeštećenje, zbog činjenice da je pristao na sklapanje Aneksa Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer to ne znači da se u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15 ne može zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ako sklapanjem Dodatka nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Slijedom navedenog, a suprotno tumačenju tuženika, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, sve pod pretpostavkom da onime što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora.
16. Međutim, zbog pogrešnog materijalnogpravnog stava prvostupanjskog suda o zastari dijela tražbine tužitelja (točka 55. do 58. obrazloženja), ali i zbog pogrešnog uračunavanja određenih iznosa (razlike glavnice i zateznih kamata na razliku glavnice) u priznatu preplatu tuženika po Aneksu, posljedično je pogrešno zaključeno o visini iznosa što ga tužitelj ima pravo tražiti od tuženika, posljedično i o troškovima.
16.1. Naime, zastarni rok u odnosu na predmetnu tražbinu počeo je teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, dakle od 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli). Zato tražbine tužitelja prije tih datuma nisu mogle zastarjeti. Do podnošenja tužbe u ovom postupku 20. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina u kojem roku zastarijevaju predmetne tražbine, sve prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, istovjetno je ocijenjeno kako zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a u povodu individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
16.2. Također, iako sud pravilno zaključuje kako se iznos preplate utvrđen konverzijom mora uzeti u obzir, zbog pogrešne ocjene kako tužitelj ima pravo i na povrat razlike glavnice i zatezne kamate na tu razliku, pogrešno vrši uračunavanje tih iznosa u iznos spomenute preplate (iako se pritom pravilno poziva na odredbu čl. 172. ZOO-a). Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
16.3. Međutim, nedospjela (neotplaćena glavnica) po izvršenoj konverziji prema čl. 5.2. Aneksa Ugovoru utvrđena je u iznosu od 9.277,23 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. i to na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. Zato je ona posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Aneksu Ugovoru utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, sve kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.
16.4. Budući da taj iznos na ime razlike glavnice (ni zatezna kamata na nju) nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora, nego sklopljenog Aneksa i izračuna konverzije izvršene prema odredbama ZID ZPK/15 na koje je tužitelj slobodnom voljom pristao, ne pripada mu pravo na tu isplatu. Zato mu se ti iznosi ne mogu ni uračunavati u utvrđenu preplatu.
17. Prvostupanjski sud će u nastavku postupka, vodeći računa o svemu navedenom, donijeti novu odluku, cijeneći sve na što mu je ukazano ovom odlukom. U ponovljenom postupku će, po potrebi uz pomoć financijskog vještaka, iznos preplate koji je priznat u konverziji uračunati u iznose koje je tužitelj preplatio po ništetnim odredbama osnovnog Ugovora, preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora do dana konverzije umanjit će za iznos preplate priznat prilikom konverzije na način da na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračuna zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. , dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji, a u skladu s odredbama čl. 171. i 172. ZOO-a
18. Protivno žalbi tužitelja, prvostupanjski sud je dopunskom presudom pravilno utvrdio nepostojanje tražbine tužitelja s osnove negativne tečajne razlike po anuitetima plaćenog kredita, kako je to podrobnije navedeno u toč. 6.5. ove presude.
19. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tuženika i potvrđena dopunska presuda suda prvog stupnja prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, odnosno ukinuta presuda suda prvog stupnja i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje prema odredbi čl. 370. ZPP-a. O troškovima će biti odlučeno u konačnoj odluci.
U Puli 10. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Zoran Šarić
