REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4922/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Dragana Katića člana vijeća i mr.sc Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske autoceste d.d., OIB 57500462912, Zagreb, Širolina 4, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Buterin & Posavec iz Zagreba, Draškovićeva 82, protiv tuženika HEP d.d., OIB 28921978587, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, Božidara Adžije 22, radi isplate, postupajući po prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv točke I. i IV. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2058/2024-3 od 17. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3654/13 od 11. travnja 2024., u sjednici održanoj 10. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv točke I. i IV. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2058/2024-3 od 17. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3654/13 od 11. travnja 2024. te odlučeno o troškovima žalbe, navodeći sedam pravnih pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu kao i pritužbu o povredi temeljnih ljudskih prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da svih sedam naznačenih pravnih pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije, nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
4. Prvo i drugo naznačeno pitanje u prijedlogu kojim se problematizira je li sud u ovom postupku istraživao zajedničku namjeru stranaka i sporne odredbe razumio prema načelima obveznog prava te je li to činio na pravilan način, polaze od pogrešnih pretpostavki jer iz pobijane presude upravo proizlazi da je sud radi utvrđenja prave volje ugovornih stranaka provodio dokaze i to sukladno odredbi čl. 319. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) te na osnovi navedenoga donio zaključak o zajedničkoj namjeri stranaka, pa stoga o tako postavljenim pitanjima ne može ovisiti ishod ovoga spora.
5. Trećim i sedmim postavljenim pitanjem ukazuje se na počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP za koju tuženik smatra da je počinjena na način što sud navodi drugačiji sadržaj neke isprave od onoga što proizlazi iz te isprave te jer je konstatirao određen sadržaj isprave bez navođenja dostatnih razloga za takvo shvaćanje. Tako postavljena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri konkretizirano da bi o njima ovisio ishod ovoga spora, a po ocjeni ovoga suda pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, pa stoga i o navedenom pitanju ne može ovisiti ishod ovoga spora.
6. Četvrto i peto postavljeno pitanje kojim se osporava aktivna legitimacija tužitelja shvaćanjem tuženika da je sklapanjem okvirnog ugovora o cesiji ustupljena cjelokupna tužiteljeva tražbina, su činjenična pitanja čiji odgovor bi bio vezan za okolnosti ovoga slučaja i činjenična utvrđenja u ovom predmetu, odnosno odredbama spornih ugovora o cesiji te je sud u pobijanoj odluci upravo iz činjeničnih utvrđenja koje je izveo iz odredbi tih ugovora izrazio svoje shvaćanje da se radi se o okvirnom ugovoru na temelju kojeg su sklopljeni pojedinačni ugovori o cesiji za konkretne iznose pa je sklapanjem pojedinačnih ugovora o cesiji došlo je do ustupa predmetnih tražbina cesionaru i to samo u iznosima koji su u tim pojedinačnim ugovorima izričito navedenim. Stoga ni ta pitanja ne mogu biti važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, što je odlučno za dopuštenost revizije.
7. Šesto postavljeno pitanje kojim se problematizira pravilna primjena materijalnog prava iz odredbe čl. 215. st. 1. ZOO polazeći od pogrešne pretpostavke da sud tumači sporan ugovor u suprotnosti sa njegovim sadržajem također nije važno za ishod ovog spora jer iz pobijane presude ne proizlazi pretpostavka od koje polazi postavljeno pitanje. Upravo suprotno tome, sud je dao jasne razloge o tumačenju spornih odredbi ugovora iz kojih je izveo ocjenu o prigovoru zastare potraživanja tužitelja te ne proizlazi da je takvo tumačenje u suprotnosti sa sadržajem spornog ugovora.
8. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP valjalo odbiti prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan, pa je riješeno kao u točki I. izreke.
9. Postupajući sukladno odredbi čl. 385.a st. 2. i čl. 387. ZPP vezano uz pritužbu u prijedlogu kako je drugostupanjski sud zbog počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava podnositelju povrijedio temeljna ljudska prava zajamčena odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, ovaj sud je zaključio da je pritužba iznesena paušalno i općenito.
9.1. Naime sadržaj tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Glede tuženikovih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
9.2. Ovaj sud smatra da su u svojim presudama niži sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
10. Kako, imajući u vidu izneseno, tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku povrijeđena prava na pravično suđenje, prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu trebalo je odbaciti sukladno odredbi čl. 389.a st. 4. i st. 5. ZPP pa je riješeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 10. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
