Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1191/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JBK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Juga, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1472/21-39 od 3. ožujka 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-1472/2021-49 od 3. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1472/2021-39 od 3. ožujka 2023. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1472/2021-49 od 3. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 7.451,79 eura/56.145,51 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate, sve kamate do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana (st. I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.183,29 eura/16.450,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (3. ožujka 2023.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana (st. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu. Sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik smatra da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se utvrđenja temelje, da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama se moglo saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti, slijedom čega je tuženik bio onemogućen u raspravljanju. Tuženik ističe da podnošenje tužbe od strane tužitelja dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković bez da je na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja. Vještak svojim saslušanjem nije otklonio istaknute prigovore, stoga se presuda ne može ispitati. Tuženik ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Tuženik smatra da je pozivanje na materijalnopravni prigovor zastare valjano jer su potraživanja s osnova stjecanja bez osnove nastala prije 1. ožujka 2016. zastarjela, odnosno u roku 5 godina prije podnošenja tužbe dana 1. ožujka 2021. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je propustio cijeniti zastaru navedenog potraživanja. U odnosu na navode o valutnoj klauzuli CHF, sud nije dao jasne i konkretne razloge zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne. Tužitelj je imao mogućnost, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je samostalno odlučio da smatra kako je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnoj klauzuli CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena, budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. U odnosu na dosuđene zatezne kamate, tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe. Tuženik je izradio i predao troškovnik u spis, a sud je propustio odbiti u presudi tuženikov zahtjev za naknadom parničnog troška. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je za sve radnje tužitelja primjenjivao Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio te dostatno obrazložio svoje stavove koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pravilno je prvostupanjski sud dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje JB, sudužnika po kreditu te javnog bilježnika odbio, navodeći da saslušanjem osoba koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora ne može se povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

6. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio. Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao.

7. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8 ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud prvoga stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene i to svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti valjano utvrdio činjenično stanje detaljno ga izloživši u obrazloženju pobijane presude, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano, a prigovor tuženika da se prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i negativne razlike sud je ocijenio neosnovanim, što je sve i vještak naveo prilikom usmenog iznošenja svojeg nalaza i mišljenja.

9. U obrazloženju pobijane presude je između ostalo navedeno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik (tj. njegov pravni prednik, Hypo Alpe Adria bank d.d.), kao kreditor, 30. srpnja 2004. zaključili ugovor o kreditu broj 016- 796/2004 za iznos od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom kroz 10 godina

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća

- da je tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kunu rastao

- da tužiteljica tvrdi da je odredba ugovora o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF ništetna te da je preplatila iznos od 7.451,79 eura/56.145,51 kn

- da tuženik smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna

- da ističe prigovor zastare

- da je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli

- da u odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) te je onda teret dokaza takve činjenice na tuženiku, ali u postupku tuženik nije tako nešto tvrdio

- da postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti

- da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka

- da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita, već je predložio saslušanja drugog djelatnika (VB) tužitelja i sudužnika po kreditu

- da je sud dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje JB odbio kao i prijedlog da se saslušaju sudužnici po kreditu, te javni bilježnik

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je kupovala stan za svoju kćer

- da od realizacije kredita u stanu živi kćer s obitelji

- da je time utvrđen status potrošača

- da je utvrđeno da su djelatnici tuženika postupali na isti način koji je bio predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu

- da u konkretnom slučaju nisu utvrđene posebne okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora

- da joj je ponuđen proizvod "vaša sretna zvijezda" i da razgovora oko rizika valute nije bilo niti joj je ponuđen kredit koji bi bio vezan uz neku drugu valuta

- da nije osnovan prigovor zastare, jer se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti 14. lipnja 2018., a tužiteljica je tužbu podnijela 3. ožujka 2021.

- da je u nalazu i mišljenju vještak Petra Blašković postupila u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početni tečaj CHF za kunu

- da je tu činjenicu vještak ponovio tijekom usmenog saslušanja i ponovio da je izračun, koji ne uključuje bankovne troškove i eventualne zatezne kamate, sačinio sukladno zadatku suda te da je utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba u odnosu na valutnu klauzulu, preplatio iznos od 56.145,51 kn

- da tuženik nije prigovarao visini izračuna, već metodi izračuna

- da je kamatna stopa određena temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) te utvrđenja da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja

- da je čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti

- da je utvrđeno da tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za promjenu kamatne stope odnosno u konkretnom slučaju rizičnost valutne klauzule u CHF

- da nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi

- da je tuženik banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

10. Tijekom postupka, a i u fazi žalbe sporno je pitanje da li tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

11. Iz sadržaja samog, između stranaka zaključenog Ugovora o namjenskom kreditu, je razvidno da je tužiteljica nastupala isključivo kao fizička osoba te da je kredit podignut radi kupnje stana, a isto proizlazi i iz njezinog stranačkog iskaza.

12. Na temelju navedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, slijedom čega je potpuno neosnovan žalbeni navod tuženika da sud prvoga stupnja nije utvrdio svojstvo tužiteljice kao potrošača.

13. Imajući u vidu navedeno na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit bio podignut bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužitelju da dokazuje suprotno, tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužitelj kredit koristio za poslovne svrhe, stoga su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

14. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

15. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

16. Zato je pravilan zaključak da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. ZOO.

17. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Nadalje, u odnosu na žalbene navode valja istaći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje Ugovora o namjenskom kreditu time da dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost obaviještenosti tužiteljice o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

19. Naime, na temelju dostavljene dokumentacije ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužiteljica kao potrošač mogla i trebala biti svjesna da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita.

20. Obzirom na navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

21. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja dijela odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

22. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

23. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

24. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o namjenskom kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate.

26. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključen 13. studenog 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

27. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate ništetne.

28. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj 7.451,79 eura/56.145,51 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

29. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO, a ne od dana pravomoćnosti pobijane presude kako to pogrešno smatra tuženik. 30. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

31. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 2. ožujka 2021.

32. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode tuženika valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega je tužiteljici priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju, pa žalba tuženika nije osnovana. Na žalbene navode valja reći da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade. Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a što je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno učinio.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

34. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke rješenja).

U Velikoj Gorici 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina