REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-154/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Perice Rosandića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ĐG zbog kaznenih djela iz članka 229. stavak 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak i 101/17 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 25. studenoga 2020., broj K- 261/2019 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2021., broj Kž- 411/2021-3, u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog ĐG za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru broj K- 261/2019 od 25. studenoga 2020., preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-411/2021-3 od 24. svibnja 2021., osuđen je ĐG zbog kaznenih djela iz čl. 229. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i 2. KZ/11 i drugih (točka 1., 2., 3., i 4. izreke prvostupanjske presude) pa mu je, nakon utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora, izrečena jedinstvena kazna zatvora od dvije godine i šest mjeseci.

2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Velimiru Došenu, odvjetniku iz Rijeke, zbog povrede kaznenog zakona iz članka 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – u daljnjem tekstu: ZKP/19), povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavak 1. točka 3. ZKP/08 te zbog razloga navedenih u članku 515. stavak 1. ZKP/08, s prijedlogom da se "ukine presuda Općinskog suda u Zadru i Županijskog suda u Zagrebu".

3. Temeljem članka 510. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. -pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje u tekstu: ZKP/22), Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je odgovorilo na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti kao neosnovan treba odbiti.

4.1. Budući da spisu predmeta nisu bile priložene dostavnice, kao potvrda da je odgovor državnog odvjetnika dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju u smislu članka 518. stavak 4. ZKP/22, spis je dopisom od 20. prosinca 2022. vraćen Općinskom sudu u Zadru koji, nakon više pisanih požurnica, udovoljava traženju i dostavlja spis Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na nadležno odlučivanje 20. studenog 2024.

4.2. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Povredu zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/19 podnositelj obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava u pitanju stjecaja kaznenih djela za koja je osuđen pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude. Smatra da je kazneno djelo iz članka 215. stavak 1. KZ/11, kao sporedno, konzumirano u glavnom kaznenom djelu teške krađe pa se prema tome radi o prividnom, a ne idealnom stjecaju kaznenih djela, kako zaključuju sudovi.

7. Ovi navodi zahtjeva nisu osnovani.

7.1. Prema činjeničnom opisu kaznenih djela pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude podnositelj je, zajedno s jednom nepoznatom osobom, u namjeri da se domogne znatne svote novca, uporabom plina izazvao eksploziju na bankomatu OTP Banke d.d. u zgradi [adresa], pristajući da tom prilikom ugrozi stanare iz okolnih zgrada i tuđu vrijednu imovinu pa je tako izazvao opasnost za život i tijelo ljudi i imovinu većeg opsega koja šteta je nastupila na obližnjim objektima, a samo stjecajem okolnosti nije naišao neki pješak koji je mogao biti ozlijeđen, pri čemu su otuđili iznos od 573.400,00 kn odnosno 76.103,26 eura (tečaj konverzije 7,53450 kn = 1 euro) tj. vrijednost ukradene stvari je velika. Time su, smatraju sudovi, počinjena dva kaznena djela u stjecaju iz članka 229. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 1. i 2. KZ /11 te iz članka 215. stavak 1. KZ/11.

7.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz naprijed citiranog činjeničnog opisa kaznenih djela jasno slijedi da se ovdje radi o dva zasebna kaznena djela počinjena s različitom namjerom počinitelja i kojima se povređuju dva različita zaštićena dobra. Pri tome, kazneno djelo teške krađe stvari velike vrijednosti počinjeno ju uz dvije kvalifikatorne okolnosti – provaljivanjem i savladavanjem većih prepreka te na osobito opasan način iz članka 229. stavak 1. točka 1. i 2. KZ/11. Pogrešno je stajalište podnositelja da ovako opisano i počinjeno kazneno djelo teške krađe u potpunosti konzumira radnju izvršenja kaznenog djela iz članka 215. stavak 1. KZ/11 iz razloga što se radi "o jedinstvenoj djelatnosti". Naime, broj poduzetih radnji ovdje nije odlučan s obzirom da to podjednako vrijedi i kod kaznenih djela u idealnom, ovdje heterogenom stjecaju. Ono što je bitno jest ocjena da li se radnjom jednog kaznenog djela u potpunosti iscrpljuje kriminalna količina drugog, paralelno počinjenog kaznenog djela u mjeri da zasebno izricanje kazne za to djelo, s aspekta kriminalnopolitičke ocjene, gubi zakonsku svrhu. Međutim, o tome se ovdje ne radi jer je kazneno djelo iz članka 215. stavak 1. KZ/11 (zapriječene kazne zatvora od jedne do pet godina) počinjeno snažnom eksplozijom plina u gusto naseljenom i prometnom dijelu mjesta, tj. izrazito opasnim djelovanjem za ljude i imovinu pa po svojoj težini i načinu izvršenja bitno nadilazi obilježja kvalifikatornih okolnosti pod kojima je kazneno djelo teške krađe počinjeno. Stoga stupanj neprava kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. KZ/11 nije zanemariv niti iscrpljen nepravom kaznenog djela iz čl. 229. st. 2. u vezi st. 1. i 2. KZ711 te se radi o idealnom stjecaju tih kaznenih djela, kako pravilno zaključuju sudovi.

7.3. Pri tome, činjenica da je podnositelj pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude osuđen tek za jedno kazneno djelo teške krađe, dakle, bez primjene odredaba o stjecaju s kaznenim djelom iz članka 215. stavak 1. KZ/11, rezultat je načina na koji je državni odvjetnik to kazneno djelo optužio, a sudovi prihvatili s obzirom na ograničenja iz članka 449. stavak 2. ZKP/08 u pitanju objektivnog identiteta presude i optužbe. Stoga to ne može biti argumentom da je na jednak način trebalo postupiti i u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, kako smatra podnositelj.

8. Nastavno tome, u zahtjevu se tvrdi da je podnositelj osuđen u postupku koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom "jer nisu osigurana jamstva od arbitrarnog odlučivanja suda i državnog odvjetništva ... s obzirom da su istovjetne radnje jednom kvalificirane kao jedno kazneno djelo, a drugi puta kao idealni stjecaj dva kaznena djela", citira se sadržaj ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje koje obuhvaća pravo stranke na obrazloženu sudsku odluku, prigovara se da je drugostupanjski sud "ostavio na snazi nerazumljivu i kontradiktornu izreku presude ... jer je u zakonskom opisu navedeno da je eksplozivom izazvana opasnost za život i tijelo ljudi ... a eksploziv nije naveden ni u procesnoj građi, niti u činjeničnom opisu, već je naveden plin ... sud nije utvrđivao je li eksplozivom izazvana opasnost". Nadalje, da drugostupanjski sud nije ispitao presudu u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a u izreci prvostupanjske presude "posebna obveza i dalje egzistira i čini presudu nerazumljivom". Zaključno tvrdi se da, u ukupnosti propusta sudova, podnositelj nije imao pošteno suđenje.

9. Izloženim navodima zahtjeva kojima se tvrdi da "osuđenik nije imao pravično suđenje garantirano u članku 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članku 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda" sadržajno se, ustvari, ukazuje na tešku povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/19 koju osuđenik nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, već ju po prvi puta ističe u zahtjevu, pogrešno podvodeći pod razloge iz članka 515. stavka 1. ZKP/19. Stoga, sukladno članku 517. stavku 2. ZKP/19, navedena povreda ne može ovdje biti predmetom razmatranja, osim u dijelu koji se odnosi na postupak pred sudom drugog stupnja.

10. Analizom obrazloženja drugostupanjske presude vidljivo je da je taj sud jasno i razložno odgovorio na navode optuženikove žalbe koja je bila podnesena samo zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka. Stoga je sud drugog stupnja postupio sukladno svojoj obvezi iz članka 487. stavak 1. ZKP/19, a razlozi izloženi u toj presudi nisu arbitrarni, kako sugerira podnositelj.

10.1. Drugo je pitanje da li je sud drugog stupnja ispitao prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/19, što se također osporava u zahtjevu. Nasuprot tome, u točki 32. i točki 33. obrazloženja presude toga suda jasno se navodi da je prvostupanjska presuda ispitana i u tom dijelu te da povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti nisu nađene. Dakle, žalbeni je sud postupio na zakonom predviđeni način, a u situaciji kada povrede na koje pazi po službenoj dužnosti nisu nađene, daljnje iznošenje razloga u presudi nije potrebno. To što podnositelj ima suprotno mišljenje u pitanju stjecaja kaznenih djela pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, ne znači da je sud drugog stupnja "ostavio na snazi nerazumljivu i kontradiktornu izreku". Upravo suprotno, iz razloga navedenih pod točkom 7.2. ove presude, jasno slijedi da je ocjena drugostupanjskog suda bila ispravna.

11. Dalje se prigovara da se "drugostupanjski sud nije osvrnuo na navode odgovora na žalbu niti ih je razmatrao". Suprotno tome proizlazi iz točke 19. obrazloženja drugostupanjske presude gdje taj sud izrijekom citira tko je podnio odgovore na žalbu i s kojim prijedlogom. Obveza suda da ocijeni navode odgovora na žalbu i o tome u presudi iznese razloge ne proizlazi niti iz jedne odredbe zakona, ali niti iz sudske prakse koju podnositelj pogrešno citira u svom zahtjevu.

12. Konačno, pod točkom III. izreke presude suda drugog stupnja izričito je odlučeno da se posebna obveza iz članka 62. stavak 1. točka. 1. KZ/11, koja je osuđeniku izrečena prvostupanjskom presudom, neće izvršiti, tj. prvostupanjska presuda je preinačena i u tom dijelu sukladno izrečenoj bezuvjetnoj kazni zatvora. Stoga su promašeni navodi zahtjeva da je žalbeni sud "tek djelomično sanirao povredu ... jer u izreci prvostupanjske presude posebna obveza i dalje egzistira i čini presudu nerazumljivom".

13. Ostalim navodima zahtjeva se, u stvari, izražava nezadovoljstvo osuđenika utvrđenim činjeničnim stanjem u odnosu na kazneno djelo iz članka 215. stavak 1. KZ/11 što, međutim, ne može biti predmetom ocjene u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Zakonom su taksativno navedeni razlozi zbog kojih se pravomoćna presuda može pobijati, među kojima nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer bi se u protivnom dozvolilo preispitivanje utvrđenih činjenica u trećem stupnju, a mimo zakonskog opsega i smisla ovog izvanrednog pravnog lijeka.

14. Kako time navodi zahtjeva nisu osnovani, trebalo je temeljem članka 519. u vezi članka 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.), odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Perica Rosandić