Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5410/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KT, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Smiljanić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irina Jelčić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-312/ 2024- 12 od 15. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  je

Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 312/ 2024-12 od 15. srpnja 2024. u dijelu pod točkom I., III., V. i VII. izreke.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 28. srpnja 2004. godine broj 2402006-1031262160/ 51400607-5101997465, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Milana Gilbote iz Zagreba, sklopljen između Erste & Steiermärkische bank d.d., kao kreditora i KT kao korisnika kredita i to: odredba čl. 2. „= 45.560,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.„ - dio odredbe čl. 3. „uz čvrstu valutnu klauzulu“ - dio odredbe čl. 7. „Iznos anuiteta=258,40 CHF Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

- dio odredbe čl. 8.

„ Kamatna stopa je promjenjiva.

Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

Pod točkom II. izreke odbačena je tužba u dijelu točke I. koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu od 28. srpnja 2004. godine broj 2402006-1031262160/ 51400607-5101997465, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Milana Gilbote iz Zagreba, sklopljen između Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, [osobni identifikacijski broj] kao kreditora i KT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i to:

- Dio odredbe čl.10.

„ Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.“

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 212,34 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki III. izreke.

Pod točkom IV. izreke odbačena je tužba u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju s osnove plaćene razlike u kamatama isplati ukupan iznos od 0,092 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno pod točkom IV.

Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove valutne klauzule iznos od 13.878,78 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki V. izreke.

Pod točkom VI. izreke odbačena je tužba u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju s osnove valutne klauzule isplati ukupan iznos od 17,61 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to navedeno u točki VI.

Pod točkom VII. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.689,71 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., III., V. i VII. izreke pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP- a.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati više plaćeni iznos po osnovu ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 28. srpnja 2004. kojima je ugovorena odredba prema kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (dalje: CHF) te odredbe da će se kamata mijenjati tijekom trajanja otplate kredita prema jednostranoj odluci banke. Tužitelj se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje po osnovu više isplaćenog zbog ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika iznos od 212,34 eura i promjene valutnog tečaja ukupan iznos od 13.878,78 eura.

7. Na temelju provedenih dokaza u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 28. srpnja 2004. ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.560 CHF, te je ugovoren rok vraćanja kredita od 360 mjeseci uz redovnu kamatu od 5,49 % godišnje;

- u članku 8. navedenog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje, te su se ugovorne strane suglasile da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplata u skladu s važećim odlukama Banke,

- dakle, ugovoreno je kako je banka ovlaštena samostalno, bez sporazuma s korisnikom kredita, izvršiti promjenu kamatne stope,

- za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik je doista samostalno mijenjao kamatnu stopu koja je iznosila 5,49 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 2. veljače 2017. zbog čega su mjesečni anuiteti otplate kredita rasli;

- ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu u 360 mjesečnih anuiteta u iznosu od 258,40 CHF

- istim ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- tužitelj je do 2. veljače 2017. otplatio sve dotadašnje anuitete kao i sva preostala potraživanja kreditora;

- stranke o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, one su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

- vještačenjem je utvrđeno kako je tužitelj, zbog primjene jednostrano povećavanih kamatnih stopa, viših od prvotno ugovorene redovne kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu više platio 212,24 eura, a zbog promjene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak iznos od 13.878,78 eura.

8. Sud prvog stupnja je polazeći od odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine,“ br. 96/03; dalje ZZP/03), a u vezi s odredbom čl. 502.c ZPP -a, ocijenivši prigovor zastare neosnovanim te polazeći od utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, utvrdivši visinu tužbenog zahtjeva na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, prihvatio djelomično tužbeni zahtjev tužitelja, kao osnovan.

9. S obzirom da je ugovorena kamatna stopa promjenljiva, da su glavnica i kamate vezani uz određenu valutu /CHF/ i da je izvedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je zbog toga tužitelj platio tuženiku ne pripadajuće iznose to su promašeni navodi žalbe prema kojima presuda o navedenom ne bi imala razloge.

10. Neosnovano je osporavanje prvostupanjske presude zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanje (članak 355. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356/2. ZPP). Neosnovano tuženik upire na bitnu povredu odredaba 354. st. 2. ZPP-a navodeći da je obrazloženje prvostupanjskog suda nedostatno kao što je neosnovan žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da je sud prvog stupnja savjesnom ocjenom provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje, te proveo dokaze saslušanjem tužitelja i svjedoka TPE dok je tuženik na ročištu održanom 6. svibnja 2024. odustao od prijedloga saslušanja svjedoka GP i BP pa se stoga neosnovanim ukazuje žalbeni prigovor povrede dokaza saslušanja stranaka.

11. Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stavku 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

13. Odredbom članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Između stranaka je nesporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnog Ugovoru smatra sastavnim dijelom navedenog Ugovora. Člankom 8. Ugovora utvrđeno je da je visina kamatne stope 5,490% godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva u smislu odredbe članka 8. predmetnog ugovora o kreditu.

15. U smislu gore navedenih zakonskih odredbi ali i odredbe članak 502.c ZPP koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. Nadalje, kako je odredbom članka 8. Ugovora o kreditu, ugovorena kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a odredba čl. 7. istog Ugovora kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate i tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

17. Po ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, zbog čega su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i tečaja valute nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljenje i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

18. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari je li odredba članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika ništetna, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

19. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 28. srpnja 2004. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka. ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

20. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđena. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da je određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koji nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.

21. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.

22. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

23. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

25. Međutim, a kao što je ovaj sud prethodno naveo u konkretnom slučaju radi se o posebno statutiranom pravu određenih udruga da pokrenu postupke za zaštitu kolektivnih interesa, na takvu zaštitu nisu ovlašteni pojedinci (koji su, istina, mogli pokrenuti kao fizičke osobe također tužbe za utvrđenje ništavosti i isplatu), te samo utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, osim u dijelu obveze tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve potrošače, ne bi imalo smisla ukoliko se pojedinim potrošačima obuhvaćenim tom odredbom ne bi dala mogućnost nadoknade onoga što su platili u ispunjenju tako ništave odredbe.

26. U svrhu utvrđenja spornog iznosa koji potražuje tužitelj na ime preplaćene obveze izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo, ŽPE koja je imala zadatak utvrditi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 5,49% i svih kasnijih povećanja kamatne stope , kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 28. srpnja 2004. Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja ukupno preplatio iznos od 14.108,82 eura.

27. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju a po osnovu negativne razlike, odnosno zbog manje plaćenog zbog promjene kamatne stope i tečaja valute u vrijeme dospijeća mjesečnog anuiteta, a u odnosu na kamatnu stopu i tečaj valute u trenutku davanja kredita na korištenje jer se pravni institut stjecanja bez pravne osnove ne može primijeniti na tuženika koji je inicirao ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi. Stoga niti žalbeni navodi kojima tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda da nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku nisu pravno relevantni. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da ne postoji tuženika tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja.

28. Valja reći da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

29. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2007. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

30. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno članku 1086. ZOO-a.

31. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a i identično je bilo određeno i člankom 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi i zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

32. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na promjenu kamatne stope počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014., trenutka pravomoćnosti sudske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena u dijelu glede promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok zastara restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

33. Neosnovane su i žalbene tvrdnje kojima tuženik ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, obzirom da je tužitelj imao priliku detaljno pregovarati. Ovo iz razloga jer kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

34. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno na temelju iskaza tužitelja utvrdio da su djelatnici tuženika tužitelju prezentirali da je najpovoljniji kredit u CHF pri čemu mu nitko nije objasnio ugovorne odredbe koje se odnose na promjenu kamatne stope kao niti odredbe ugovora vezane uz valutnu klauzulu.

35. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da bi se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora i da bi osoba koja je osobno pregovarala s tužiteljem istome objasnila i dala punu obavijest o parametrima zbog čije promjene bi moglo doći do povećanja kamatne stope i do promjene valutnog tečaja. Same brošure i propagandni materijal koji su bili na raspolaganju potrošačima nisu davale jasne odgovore na pitanja koja su sporna u ovom postupku, odnosno na pitanja vezana uz promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita i u odnosu na rizik zaključenja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, iako je tuženiku bilo poznato, kao bankarskoj instituciji, da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na CHF, da CHF nije stabilna valuta, već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza, tzv. valuta utočišta, a što sve da je navedeno i u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

36. Tuženik je, dakle, trebao ponuditi konkretne dokaze iz kojih bi proizlazilo da se prije zaključenja konkretnog Ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama i da je isti primio punu obavijest o rizicima sklapanja Ugovora uz navedenu valutnu klauzulu pa stoga niti žalbeni navodi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

37. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na promjenu kamatne stope počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014., trenutka pravomoćnosti sudske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena u dijelu glede promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok zastara restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

38. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku s osnova promjene kamatne stope iznos od 212, 34 eura i s valutne klauzule iznos od 13.878,78 eura to primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

39. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za iznose koje su platile treće osobe tuženiku po osnovi duga po predmetnim kreditu, obzirom da je tužitelj ugovorna strana predmetnog kredita te je aktivno legitimiran za postavljanje zahtjeva za ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu i posljedično tome za isplatu, pri čemu je irelevantno je li uplate vršio on ili neka treća osoba. Naime, odlučno je li ispunjena obveza iz ugovora o kreditu kojeg je ugovorna strana tužitelj, slijedom čega se tužiteljev odnos sa trećima ne tiče tuženika koji je uredno zaprimio sve uplate.

40. Neosnovano tuženik pobija i odluku o parničnom trošku koju prvostupanjski sud pravilno temelji na članku 154. st.1. ZPP, a odluku o visini troškova za zastupanje po punomoćniku u osobi odvjetnika na odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Prema Tbr. 50. Tarife vrijednost boda određena je u iznosu od 15,00 kn /1,99 EUR, pa kako je Tbr. 48. stavkom 1. Tarife određeno da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a stavkom 2. istog tarifnog broja da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade, dok je stavkom 3. određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, to je pravilnom primjenom te odredbe prvostupanjski sud visinu troškova odredio prema vrijednosti boda od 2,00 eura.

41. Slijedom svega naprijed iznesenog, žalbeni razlozi tuženika ocijenjeni su neosnovanim, pa je stoga njegovu žalbu valjalo odbiti i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I.,III., V i VII. izreke.

42. Kako tuženik nije uspio sa žalbom to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža