Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3371/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Matea Burazin Lončar, odvjetnica u [adresa], protiv tuženog Hrvatske ceste d.o.o. [adresa], [osobni identifikacijski broj], Ispostava S, [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Pn-216/2019-61. od 10. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj Pn- 216/2019-61. od 10. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i u tom dijelu sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ŽZ koji glasi:
"I. Dužan je tuženik Hrvatske ceste d.o.o. [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i to naime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti 1.500,00 EUR, na ime pretrpljenih fizičkih bolova 1.650,00 EUR, na ime tuđe pomoći i njege iznos od 300,00 EUR, na ime naruženosti 2.425,00 EUR, te na ime pretrpljenog straha 1.000,00 EUR, sve s zakonskom zateznom kamatom određenom čl. 29. ZOO-a, koja teče od dana 10.travnja 2024., kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 7.760,11 s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10.travnja 2024., kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„Djelomično se prihvaća preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice, od 28.veljače 2024., koji u prihvaćenom dijelu glasi:
1."I. Dužan je tuženik Hrvatske ceste d.o.o. [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i to naime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti 1.500,00 EUR, na ime pretrpljenih fizičkih bolova 1.650,00 EUR, na ime tuđe pomoći i njege iznos od 300,00 EUR, na ime naruženosti 2.425,00 EUR, te na ime pretrpljenog straha 1.000,00 EUR, sve s zakonskom zateznom kamatom određenom čl. 29. ZOO-a, koja teče od dana 10.travnja 2024., kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
II. U preostalom dijelu se preinačeni tužbeni zahtjev tužiteljice odbija zajedno s zakonskim zateznim kamatama (razlika od ukupno zatraženog iznosa 42.556,34 eura do ukupno dosuđenih 6.875,00 eura).
II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 7.760,11 s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 10.travnja 2024., kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.".
2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. i III. izreke, žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda.
3. Žalba tuženika je osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
5. Međutim, osnovani su žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice koji je u konačnome uskladila s nalazom i mišljenjem medicinskih vještaka podneskom od 28. veljače 2024., za naknadu neimovinske i imovinske štete (za tuđu pomoć i njegu), koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju od 24. veljače 2005.
7. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:
- da je uvidom u spis istoga suda broj K-171/2005, utvrđeno da je pravomoćnom presudom broj K-171/2005-9 od 18.lipnja 2007., tužiteljica proglašena krivom što 24. veljače 2005. oko 6,50 sati u [adresa], upravljajući osobnim vozilom D, reg.oznake i broja [registarska oznaka] i krećući se kolnikom DC d-369 (10 km + 400 m), iz smjera istoka u smjeru zapada, protivno odredbi čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, lakomisleno smatrajući da neće ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu, nije prilagodila brzinu uvjetima i stanju na cesti, uslijed čega je u desni nepregledni zavoj ušla brzinom većom od one kojom je na siguran način mogla upravljati vozilom, te je svojim vozilom prešla preko pune uzdužne crte, na stranu kolnika namijenjenu za promet vozila iz suprotnog smjera, kojom prilikom je prednjim dijelom svog automobila udarila u prednji dio osobnog vozila marke VW reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao BZ, a u kojem se na mjestu suvozača nalazio PZ, uslijed čega da su oboica zadobila teške tjelesne ozljede, uslijed kojih ozljeda je PZ **.**.2005., preminuo, pa da je, dakle, tužiteljica iz nehaja, kršenjem propisa o sigurnosti prometa, tako ugrozila promet da je izazvala nesreću u kojoj je prouzročena smrt jedne osobe, čime da je počinila kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nezgode, označeno i kažnjivo po čl. 272. st. 4. u svezi sa st. 2. i 2. KZ-a te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a temeljem čl. 67. KZ-a izrečena joj je uvjetna osuda, kojom se kazna zatvora, na koju je osuđena, neće izvršiti ako ista u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, s time da joj je, temeljem čl. 78. KZ-a, izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od jedne godine,
- da je uvidom u navedeni spis (broj K-171/2005), utvrđeno i to da je obrazloženje presude broj K-171/2005-9 od 18.lipnja 2007., izostavljeno, kao suvišno, budući su se
stranke odrekle prava na žalbu protiv te presude,
- da je uvidom u spis Općinskog suda u Splitu broj P-86/2007 (ranije P-1139/2005), utvrđeno da je IZ, suprug tužiteljice, kao vlasnik vozila kojim je kritične prigode upravljala tužiteljica, 12.listopada 2005. protiv istog tuženika podnio tužbu radi naknade štete na vozilu, u kojoj tužbi se navodi da se odnosi na prometnu nezgodu od 24. veljače 2005., da je njegovim vozilom upravljala njegova supruga ŽZ koja je doživjela prometnu nezgodu na [adresa] u [adresa], zbog zaleđenog a ne posutog kolnika, da je na tom vozilu nastupila materijalna šteta za koju je isključivo
kriv tuženik, u kojem predmetu je provedeno prometno tehničko vještačenje po vještaku dipl. ing. TN, koji je u zaključku istog naveo da je brzina kojom se kritične prigode kretalo vozilo tužitelja, bila znatno ispod granične brzine za vožnju po zaleđenom, posutom kolniku, a da je ta brzina za zaleđeni, neposipani kolnik bila neprilagođena, u kojem predmetu je provedeno i drugo vještačenje, po drugom vještaku, iste struke, dipl.ing. KZ, koji je u svom nalazu od 12.svibnja 2015., u zaključnom dijelu naveo da se vozilo tužitelja, neposredno prije sraza, gibalo brzinom od 52,7 km/h i da je jasno da je prekoračilo graničnu brzinu gibanja, što da je u konačnici i uzrokovalo prelazak na njemu suprotni južni prometni trak i nalet na prednji dio osobnog vozila Volkswagen Golf, a da je kolnik u trenutku naleta bio zaleđen,
- da je uvidom u isti predmet utvrđeno da je presudom broj P-86/2007 od 4.svibnja 2016., tuženik obvezan tužitelju IZ naknaditi štetu na njegovom osobnom vozilu u iznosu od 6.540,61, s kamatama od 4. svibnja 2016. do isplate te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, s time da je u obrazloženju presude navedeno da iz iskaza trojice neposrednih očevidaca štetnog događaja: SZ, RZ i GZ i policijskog zapisnika, proizlazi da je dio ceste, na kojem je došlo do predmetnog štetnog događaja, bio zaleđen i neposut, a da tuženik nije dostavio niti jedan relevantni dokaz koji bi doveo u sumnju prednji zaključak suda, da je led na kolniku, kojim se kretalo vozilo tužitelja, u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, a u vezi s njim i propust tuženika kao društva za održavanje ceste, koje nije postupilo prema odredbama Zakona o javnim cestama i Pravilniku o održavanju i zaštiti javnih cesta, s time da je i vozačica tužiteljeva vozila, ŽZ, doprinijela nastanku štete u omjeru od 50%, pa da u tom omjeru treba umanjiti naknadu štete na vozilu koje pripada tužitelju, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž 728/2016-2 od 18.kolovoza 2017.
- da je temeljem izvedenog vještačenja po vještaku kirurgu-traumatologu dr. Arsenu Paviću, utvrđeno da je tužiteljica u prometnoj nezgodi od 24. veljače 2005., zadobila politraumu, rupturu lijevog režnja jetre, rupturu slezene, retroperitonalni hematom, prijelom 6. i 7. rebra lijevo, udarnognječnu ranu i posjekotine multiple lica obostrano, laceraciju gornje vjeđe i obrikulatnih mišića oba oka, leziju arterije supraorbitalis, supratrohlearni i supraorbitalnih živaca obostrano te laceraciju gornje usne, predvorja i septuma nosa, uslijed kojih ozljeda su istog dana učinjeni operacijski zahvati kojima je sašivena ruptura jetre i hemostaza slezene, te da su učinjeni i rekonstrukcijski zahvati na licu, da je trećeg postoperativnog dana uspostavljena crijevna pasaža, nakon čega je 21. ožujka 2005. tužiteljica opuštena na kućnu njegu, da je 12.travnja 2005. pregledana kod abdominalnog kirurga koji je našao zadovoljavajuće stanje,da je 19. travnja 2005. pregledana kod oftalmologa, koji je u nalazu naveo da je bulmomotorika uredna, da je pregled fundusa obostrano u granicama normale, da je 15. travnja 2005. pregledana od strane plastičnog kirurga, koji je potvrdio multiple ožiljke po kapcima, nosu, gornjoj usni i obrazu, koji predlaže pregled maksilofacijalnog kirurga, da je nalazom od 15. prosinca 2005. ortoped preporučio fizikalnu terapiju, da je tužiteljica bila na pregledu kod psihijatra 28.studenog 2006., da se svi daljnji nalazi, vezani za tegobe slabinskog dijela kralježnice, ne mogu dovesti u uzročno posljedičnu vezu s predmetnom nezgodom,
- da je navedeni vještak (kirurg-traumatolog dr. Arsen Pavić), svoj nalaz dopunio nakon obavljenog kliničkog pregleda tužiteljice 21.veljače 2021. i nakon uvida u njezinu cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i zdravstveni karton, te je utvrdio da je postoperacijski ožiljak, nakon gornje medijalne laparotomije, dužine 20 cm, i širine 3 mm, u razini kože uredan, i bez znakova postoperacijske hernije i sekundarnog cijeljenja, te da ni nakon uvida u zdravstveni karton nije našao postoperacijske komplikacije i tegobe zbog ozljede abdomena, da njegovo mišljenje obuhvaća ozljede i posljedice ozljede abdomena i prsišta koje se mogu dovesti u uzročno posljedičnu vezu s predmetnom nezgodom, uslijed kojih ozljeda je kod tužiteljice ostao trajni funkcionalni deficit (kao posljedica stanja nakon laparotomije, zbog rupture lijevog režnja jetre i pliće rupture slezene, te šivanja lijevog režnja jetre i hemostaze slezene i nakon prijeloma šestog i sedmog rebra lijevo), koji je trajno umanjio njezine opće životne aktivnosti u obimu od 7%, i to 5% zbog operacijskog ožiljka nakon otvaranja trbušne šupljine i 2% nakon prijeloma rebara, da je tužiteljica trpila bolove jakog intenziteta u trajanju od tri dana, slabog intenziteta u trajanju od deset dana i blagog intenziteta u trajanju od jedan mjesec, a da su povremeni bolovi blagog intenziteta i kraćeg trajanja uklopljeni u postotak od 7%, da je tužiteljici bila potrebna tuđa nemedicinska njega i pomoć, u prosjeku jedan sat dnevno u trajanju od 60 dana, po izlasku iz bolnice, da je tužiteljica bila na bolovanju od 24.veljače do 29.prosinca 2005., ukupno deset mjeseci i da tužiteljica ima naruženje blažeg stupnja zbog ožiljka nakon otvaranja trbušne šupljine,
- da je temeljem izvedenog vještačenja po vještaku maksilofacijalnom kirurgu, dr. Slavenu Lupi-Ferandini, utvrđeno da je tužiteljica bila na pregledu kod specijaliste za plastičnu kirurgiju 15. travnja 2005., a kod maksilofacijalnog kirurga 18. svibnja 2005. i 28. rujna 2005., da se u medicinskoj dokumentaciji od maksilofacijalnog kirurga navodi klijenut čelne grane desnog ličnog živca kao i multipli ožiljci, te nepotrebnost korekcije ožiljaka, jer se korekcijom ne bi polučio očekivani rezultat, da je vještak tužiteljicu pregledao 28. listopada 2022., te da je na upit o tegobama, tužiteljica navela povremeni otok lijeve strane čela i otok gornje vjeđe lijevo, učestalu svrbež "na područjima gdje su bili šavovi" i cijele lijeve strane lica, te da se tužila i na učestale glavobolje, i druge tegobe, zbog kojih da se liječi po psihijatru, da je on liječničkim pregledom utvrdio postojanje multiplih ožiljaka lica i čela obostrano, od kojih je najveći na lijevoj strani lica, od gornje usne prema lijevom oku, u duljini cca 6 cm, da postoji vrlo zamjetna elevacija desne obrve i desne strane čela, uz gubitak bola na desnoj strani čela, da cijeni kako kod tužiteljice postoji stupanj oštećenja tjelesnog i duševnog zdravlja u visini od 10 %, da se radi o trajnom stanju oštećenja čeone grane desnog ličnog živca, u međudjelovanju sa višestrukim posttraumatskim ožiljcima na čelu desno, da to stanje dovodi do vidnog deformiteta, tj. elevacije obrve, i nemogućnosti nabiranja desne strane čela, zbog čega je potrebno ulaganje dodatnih napora tijekom svakodnevnog života, da kod tužiteljice, osim navedenog funkcionalnog deficita, postoji i srednje teška naruženost, da su bolovi srednje teškog intenziteta, zbog ozljede iz maksilofacijalne regije postojali u trajanju od dva tjedna, da su bolovi blažeg intenziteta postojali kontinuirano tijekom četiri tjedna, a da se povremeno javljaju i danas, da se bolovi vještačeni po maksilofacijalnom kirurgu mogu pribrojiti bolovima koji su vještačeni od strane drugih struka, te da tužiteljici nije bila potrebna tuđa pomoć i njega zbog ozljeda iz maksilofacijalne regije,
- da je temeljem izvedenog vještačenja po vještaku psihijatru dr. Časlavu Lončaru, utvrđeno da iz nalaze liječnika te struke od 26. listopada 2005., proizlazi dijagnoza Reactio neurotica posttraumatica Cephaea posttraumatica, st. post poly traumama, nakon čega je uslijedio nalaz od 28. studenog 2006. (s istom dijagnozom) te nalaz istog liječnika od 17. prosinca 2014. s dijagnozom Somatno-fobni poremećaj i anksiozno stanje, zatim nalaz Klinike za psihijatriju KBC [adresa] od 28.studenog 2006. s dijagnozom Reactio neurotica posttraumatica, da se u zdravstvenom kartonu tužiteljice ne nalazi psihijatrijskih smetnji koje bi mogle utjecati na nalaz vještaka, slijedom čega navedeni vještak smatra kako je tužiteljica, nakon opisane fizičke i psihičke traume, mogla doživjeti strah na razini osjećaja neposredne ugroženosti, da su strah i duševna boli koje je tužiteljica trpjela, u velikoj mjeri umanjene, jer se tužiteljica obratila za pomoć psihijatru, da je kod tužiteljice dobra okolnost što je bila u psihijatrijskom tretmanu, što je povećalo njen prag tolerancije na frustracije i zrelije mehanizme obrane, da analiza svih dostupnih podataka za tužiteljicu upućuje na to da je doživljaj primarnog straha jakog intenziteta mogao trajati 2 do 3 minuta, da se nastavio sekundarni strah jakog intenziteta, koji je mogao potrajati prvih deset dana, od čega je prvih pet dana bio podržavan i trpljenjem boli jakog intenziteta na mjestima ozljeđivanja, da je tužiteljica strah srednjeg intenziteta mogla trpjeti iduća dva tjedna, (za vrijeme trpljenja boli srednjeg intenziteta), i strah blagog intenziteta još tri do četiri mjeseca, da je s psihijatrijskog stajališta kod tužiteljice došlo do trajne povrede duševnog integriteta, da tužiteljica ni uz ulaganje dodatnih osobnih napora i terapijske podrške ne uspijeva potpuno neutralizirati taj utjecaj, pa da te njene smetnje ograničavaju njeno osobno i socijalno funkcioniranje u više područja, čime je kod tužiteljice došlo do trajne povrede duševnog integriteta lakog stupnja u obimu od 15% do 20%,
- da su se po prijedlogu stranaka (da navedu kada je tužiteljica upoznata s posljedicama na njeno zdravlje zbog štetnog događaja od 24. veljače 2005.i kada je njeno liječenje završeno), svi vještaci očitovali, na način da je vještak kirurg- traumatolog dr. Arsen Pavić naveo da je nalazom kirurga od 12. travnja 2005., kod tužiteljice uočeno zadovoljavajuće stanje, nakon čega je naručena na kontrolu za dva mjeseca, dok je vještak maksilofacijalni kirurg dr. Slaven Lupi-Ferandin, naveo da smatra da je liječenje tužiteljice, s maksilofacijalne strane, završeno u vremenskom rasponu od najviše 12. mjeseci, tj. godinu dana, od posljednjeg maksilofacijalnog pregleda koji je obavljen 28. rujna 2005., a vještak psihijatar dr. Časlav Lončar, da je po njegovoj procjeni liječenje tužiteljice završilo 29. prosinca 2005., kada je bila upoznata s posljedicama štetnog događaja po njezino zdravlje,
- da tužiteljica u svom iskazu navodi da njezino liječenje, koje je posljedica prometne nezgode od 24. veljače 2005., traje i danas, da joj je lijevi očni kapak "pao", pa da će morati ići na operaciju podizanja tog kapka i dijela čela iznad njega, da joj je u toj prometnoj nezgodi nos bio smrskan i da i danas otežano diše, da se, kada se penje uz stepenice, zapuše, a da je i to posljedica predmetne nezgode, jer joj je rebro probilo plućno krilo, da odlazi na liječenje, da je stanje kralježnice loše, da joj noga "propada", da je ona zbog svog lošeg imovnog stanja prisiljena raditi, da ima i bolesnog sina, da joj je nakon prometne nezgode, bilo samo na pameti da ostane živa i da zbog toga nije ranije podnosila tužbu, a da se iz policijskog izvješća vidi da cesta na tom dijelu gdje je bila prometna nezgoda, nije bila posuta i da je bila zaleđena,
- da je temeljem prihvaćenih dopunskih nalaze vještaka kirurga-traumatologa i maksilofacijalnog kirurga te nalaza psihijatra, utvrđeno da je liječenje tužiteljice završilo najkasnije 28. rujna 2006., kojeg trenutka je tužiteljica doznala za štetu.
8. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se (u pogledu uzroka nastanka predmetne prometne nezgode i doprinosa tužiteljice njezinom nastanku), rezultatima postupka koji je pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem P-86/2007, vodio suprug tužiteljice (kao vlasnik vozila kojim je tužiteljica upravljala predmetne zgode), sud prvog strupnja prije svega zaključuje da je led na kolniku kojim se kretalo vozilo kojim je upravljala tužiteljica, u uzročnoj vezi sa štetnim događajem (a u vezi s njim i propust tuženika, kao društva za održavanje ceste koje nije postupilo prema odredbama Zakona o javnim cestama i Pravilniku o održavanju i zaštiti javnih cesta), s time da da je i tužiteljica doprinijela nastanku štete u omjeru od 50%.
9. Primjenom odredbe čl. 230 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/2023 i 155/23, dalje ZOO), sud prvog stupnja otklanja istaknuti prigovor zastare potraživanja, uz obrazloženje da je tužiteljica za osobu koja je djelomično odgovorna za nastalu joj štetu, saznala tek kada je u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Splitu broj P-86/2007, pravomoćno utvrđeno da je tuženik djelomično odgovoran za prometnu nesreću koja se dogodila 24. veljače 2005., u kojoj je tužiteljica zadobila teške tjelesne povrede, a da je trenutak saznanja za tu djelomično odgovornu osobu, datum pravomoćnosti navedene presude, odnosno datum donošenje drugostupanjske odluke u tom predmetu, presude broj Gž-728/2016-2 od 18. kolovoza 2017., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. kolovoza 2010.
10. Primjenom odredbe čl. 1100. ZOO-a, sud prvog stupnja odlučujući o visini naknade štete koja pripada tužiteljici uslijed spornog štetnog događaja, uzimajući u obzir nalaze svih vještaka medicinske struke, pa na ime duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti procjenjuje pravo na naknadu u iznosu od 3.000,00 eura, na ime naknade zbog pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 3.300,00 eura, na ime naknade zbog naruženosti u iznosu od 4.850,00 eura i na ime naknade zbog pretrpljenog straha u iznosu od 2.000,00 eura, s time da tužiteljici priznaje i pravo na naknadu štete za tuđu pomoć i njegu u trajanju od 60 sati, pa u skladu s odredbom čl. 223. st.1. ZPP-a, utvrđujući cijenu sata prema slobodnoj ocjeni u iznosu od 10,00 eura/h, temeljem odredbe čl. 1095. ZOO-a, tužiteljici s tog osnova priznaje pravo na naknadu u iznosu od 600,00 eura, u konačnome utvrđujući visinu naknade štete po svim navedenim osnovama u ukupnom iznosu od 13.750,00 eura, slijedom čega temeljem čl. 1092. st.1 ZOO-a, snizuje pripadajuću naknadu tužiteljici u opsegu njezinog doprinosa od 50% te nalaže tuženiku da tužiteljici isplati naknadu štete u iznosu od 6.875,00 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 10.travnja 2024., kao dana presuđenja, do isplate.
11. U žalbenom stupnju postupka i nadalje je sporna osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, na koju zastaru se tuženik žalbenim navodima i nadalje poziva, uz tvrdnju da je pogrešan stav suda prvog stupnja kojim otklanja navedeni prigovor, jer saznanje za štetnika podrazumijeva saznanje za osobu koja je štetu počinila, a ne saznanje za činjenicu postojanja odgovornosti štetnika za konkretnu štetu, ujedno prigovarajući i previsoko dosuđenom iznosu zatražene naknade štete.
12. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, proizlazi da je u konkretnom slučaju neupitno utvrđeno postojanje svih pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženika za štetni događaj koji je predmetom ovoga spora, na način da je utvrđeno kako je led na kolniku kojim se kretalo vozilo kojim je upravljala tužiteljica, u uzročnoj vezi sa štetnim događajem (a u vezi s njim i propust tuženika, kao društva za održavanje ceste koje nije postupilo prema odredbama Zakona o javnim cestama i Pravilniku o održavanju i zaštiti javnih cesta), s time da je i sama tužiteljica doprinijela nastanku štete u omjeru od 50%, kojim utvrđenjima tuženik žalbenim navodima niti ne prigovara.
13. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, pravilno temeljem izvedenih dokaza (prije svega temeljem nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka koje je sud u cijelosti prihvatio, cijeneći ih stručnim i detaljno obrazloženim, pri čemu niti stranke nisu imale prigovora na te nalaze), zaključio da je liječenje tužiteljice završilo najkasnije 28. rujna 2006., kojeg trenutka je tužiteljica doznala za štetu.
14. Međutim, neovisno o pravilno utvrđenim naprijed navedenim činjenicama, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je tužiteljica za osobu koja je djelomično odgovorna za nastalu joj štetu, saznala tek 18. kolovoza 2017. (kada je u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Splitu broj P-86/2007, pravomoćno utvrđeno da je tuženik djelomično odgovoran za istu prometnu nesreću koja se dogodila 24. veljače 2005., posljedično čemu je pogrešno temeljem odredbe čl. 230. ZOO-a. otklonio osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.
15. Naime, odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a, s time da je istovjetno propisivala i odredba čl. 376. st. 1. i 2. ranijeg Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja, propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Prema tome, početak subjektivnog roka za potraživanje naknade uzrokovane štete ovisi istodobno o dvije činjenice: o oštećenikovu saznanju za štetu i o oštećenikovu saznanju za osobu koja je učinila štetu. Pod oštećenikovim saznanjem za štetu ne razumijeva se samo saznanje o postojanju štete već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine, dok se oštećenikovo saznanje za štetnika, kao druga kumulativna činjenica za početak tijeka subjektivnog roka zastare potraživanja, procjenjuje prema vremenu kad su oštećenoj osobi bili dostupni podaci o štetniku s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji radi ostvarenja naknada štete. Od tog vremena, uz uvjet da je tužitelj saznao i za štetu, teče zastarni rok prema svim fizičkim i pravnim osobama koje su prema važećim propisima obvezne naknaditi štetu.
16. Dakle, početak subjektivnog roka od tri godine računa se od trenutka kada je oštećenik, s obzirom na sve okolnosti slučaja, mogao saznati za štetu i štetnika i od kada su mu svi podaci o tome bili dostupni, iz čega proizlazi da je oštećenik za štetnika mogao saznati istoga dana kada je došlo do nesreće, što ne uključuje i saznanje za činjenicu odgovornosti štetnika za konkretnu štetu, kako to tuženik pravilno ističe u žalbi pozivajući se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u istovjetnim slučajevima.
17. Što se tiče saznanja za nastanak neimovinske štete, saznanje za tu štetu je nastupilo završetkom liječenja oštećenika, uključujući i rehabilitacijski tretman, odnosno trenutkom stabilizacije zdravstvenog stanja oštećenika, kada se mogu utvrditi konačne i trajne posljedice, pa u tom smislu pravilno sud prvog stupnja cijeni da je tužiteljica doznala za štetu kada je završilo njezino liječenje (najkasnije 28. rujna 2006.), koje utvrđenje nije dovedeno u sumnju niti prihvaćenim iskazom tužiteljice u kojem tvrdi da njezino liječenje traje i danas, jer saznanje za nastanak neimovinske štete svakako nastupa trenutkom stabilizacije zdravstvenog stanja oštećenika, o čemu donose ocjenu ovlašteni sudski vještaci, na koju ocjenu nije od utjecaja subjektivni osjećaj samog oštećenika koji o stabilizaciji svoga zdravstvenog stanja, ne može davati objektivan stav, za koji stav je potrebno stručno znanje.
18. Pri tome imovinska šteta za tuđu pomoć i njegu, čija visina se utvrđuje prema cijenama u vrijeme pružanja te tuđe pomoći i njege, dospijeva pak u trenutku nastanka takve štete, pa s obzirom na to da je ista prestala protekom 60 dana po izlasku iz bolnice 21. ožujka 2005. (kako to proizlazi iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka kirurga-traumatologa dr. Arsena Pavića), dakle 21. svibnja 2005., tada je i nastupio početak zastarnog roka zahtjeva za isplatom iste.
19. Što se tiče saznanja za štetnika, imajući u vidu da je tužiteljica za okolnosti pod kojima je nastradala saznala istoga dana kada se dogodila prometna nezgoda, kada se podrazumijeva da je saznala i za protupravno postupanje tuženika, slijedi da je za štetnika saznala 24. veljače 2005., s time da je navedeno saznala svakako tijekom kaznenog postupka koji je vođen protiv nje pred istim sudom pod brojem K- 171/2005, odnosno donošenjem presude broj K-171/2005-9 od 18. lipnja 2007. (u odnosu na koju presudu su se stranke odrekle prava na podnošenje žalbe), što joj nije moglo ostati nepoznato niti s obzirom na činjenicu tijeka postupka koji je pokrenuo njezin suprug (kao vlasnik vozila kojim je upravljala tužiteljica spornoga dana), sa zahtjevom za naknadu imovinske štete nastale na vozilu, na koji postupak se pozivala i sama tužiteljica (spis OS Split broj P-86/2007), a u kojem postupku je tužba podnesena 12. listopada 2005., u kojoj je suprug tužiteljice IZ, tužio istog tuženika s tvrdnjom da je na njegovom vozilu nastala šteta zbog zaleđenog, a neposutog kolnika, za koju je isključivo kriv tuženik, u kojem postupku su na okolnost nastanka štetnog događaja izvedena i dva prometna vještačenja.
20. Dakle, tužiteljica je najkasnije za štetnika saznala 18. lipnja 2007., s time da je od završetka liječenja 28. rujna 2006., imala saznanje i o postojanju neimovinske šteta te imovinske štete za tuđu pomoć i njegu (još 21. svibnja 2005.), kao i o njezinom opsegu, odnosno elementima njezine visine.
21. S obzirom na to da je tužba radi naknade štete podnesena tek 24. kolovoza 2010., to je, suprotno stavu suda prvog stupnja, čemu tuženik žalbenim navodima osnovano prigovara, pravilnom primjenom odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a, odnosno odredbe čl. 376. st. 1. ZOO/91, trebalo ocijeniti osnovanim prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja naknade štete iz štetnog događaja od 24. veljače 2005.
22. Radi svega naprijed navedenog, kako iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, po stavu ovoga suda, ne proizlazi osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice (zbog osnovanog prigovora zastare potraživanja), valjalo je žalbu tuženika prihvatiti te temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, pravilnom primjenom materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
23. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tuženika kada
osporava odluku o troškovima postupka, pa je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.
24. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 10. prosinca 2024.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
