Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2030/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku mr. sc. Davorinu Cmrečkom, odvjetniku u Zagrebu, Petrinjska 45, protiv tuženika Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Lisec, odvjetnici u Zagrebu, Domagojeva 18, radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P- 410/2021-13 od 14. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-410/2021-13 od 14. veljače 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 476,76 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Ovr-150/2021 od 25. svibnja 2021. na novčanim sredstvima tužitelja (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 829,31 eura / 6.248,44 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2023. do isplate (točka II. izreke). Zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 127,18 eura / 958,24 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama odbijen je kao neosnovan (točka III. izreke), jednako kao i zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 833,00 eura / 6.276,24 kuna (točka IV. izreke).

2. Protiv točke I., II. i IV. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Ovr- 150/2021 od 25. svibnja 2021.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je povodom prijedloga za ovrhu Privredne banke Zagreb d.d. kao ovrhovoditelja rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-1624/2000 od 8. veljače 2000. naloženo tužitelju kao ovršeniku da namiri tražbinu ovrhovoditelja u iznosu od 42.432,68 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, te da je istim određena ovrha na pokretninama tužitelja kao ovršenika,

- da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-1624/2000 od 8. veljače 2000. postalo pravomoćno 3. ožujka 2000. godine,

- da se ovrha na pokretninama protiv koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-1624/2000 od 8. veljače 2000. provodila u predmetu Općinskog suda u Zagrebu (kasnije Općinskog građanskog suda u Zagrebu) pod poslovnim brojem Ovrv-1624/2000,

- da je tijekom ovršnog postupka na pokretninama, u ovom postupku tuženik, izvijestio sud da je dotadašnji ovrhovoditelj i vjerovnik Privredna banka Zagreb d.d. tražbinu koja je predmet naplate u ovršnom postupku Izjavom o prijenosu potraživanja od 8. prosinca 2013. prenio na tuženika kao novog vjerovnika,

- da tužitelj kao ovršenik u postupku koji se vodio pod posl. brojem Ovrv- 1624/2000 nije dao suglasnost da tuženik kao novi ovrhovoditelj stupi na mjesto dotadašnjeg ovrhovoditelja Privredna banka Zagreb d.d.,

- da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv- 1624/2000 od 13. ožujka 2019. koje je postalo pravomoćno 5. travnja 2019. odbijen prijedlog u ovom postupku tuženika za stupanjem na mjesto dotadašnjeg ovrhovoditelja Privredna banka Zagreb d.d., te da je istim rješenjem obustavljena ovrha određena rješenjem o ovrsi posl. broj Ovrv-1624/00 od 8. veljače 2000.,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 19. ožujka 2021. podnio prijedlog za ovrhu temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-1624/2000 od 8. veljače 2000. kao ovršne isprave, povodom kojeg je sud prvog stupnja donio rješenje o ovrsi posl. broj Ovr-150/2021-4 od 25. svibnja 2021. kojim je odredio ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika,

- da je protiv rješenja o ovrsi suda prvog stupnja posl. broj Ovr-150/2021-4 od 25. svibnja 2021. tužitelj kao ovršenik podnio žalbu,

- da je rješenjem suda prvog stupnja posl. broj Ovr-150/2021 od 10. kolovoza 2021. tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog postojanja razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 - dalje: OZ/12).

7. Gore navedene činjenice koje je pravilno utvrdio sud prvog stupnja između stranaka i nisu sporne. Tuženik je žalbu izjavio i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku utvrdio sve odlučne činjenice koje su potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

8. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li je tražbina tuženika zastarjela, te, posljedično tome, postoji li razlog za nedopuštenost ovrhe iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ/12.

9. Sud prvog stupnja smatrao je da vođenjem ovršnog postupka na pokretninama koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (ranije Općinskim sudom u Zagrebu) vodio pod posl brojem Ovrv-1624/2000 nije prekinuta zastara, pa kako je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-1624/2000 od 8. veljače 2000. postalo pravomoćno 3. ožujka 2000. godine, a prijedlog za ovrhu podnesen 19. ožujka 2021. to je isti podnijet nakon proteka desetogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 233. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO/05).

10. Tuženik žalbenim navodima osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja ističući da je ovršni postupak koji se vodio pod poslovnim brojem Ovrv-1624/2020 pravomoćno okončan 3. ožujka 2020., pa kako je u razdoblju do 3. ožujka 2020. zastara bila u prekidu, a prijedlog za ovrhu je podnijet 19. ožujka 2021., to desetogodišnji zastarni rok nije protekao, te tražbina tuženika kao ovrhovoditelja nije zastarjela.

11. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Prije svega potrebno je navesti da je sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja osnovanosti prigovora zastare pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, ovršna isprava (rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-1624/2000 od 8. veljače 2000.) donijeta je 8. veljače 2000., dakle prije stupanja na snagu ZOO/05, tako da su za ocjenu osnovanosti prigovora zastare i osnovanosti tužiteljeva tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91), a ne odredbe ZOO/05 kojeg pogrešno primjenjuje prvostupanjski sud. Međutim, s obzirom da su u odnosu na sporno pravno pitanje odredbe ZOO/05 i ZOO/91 sadržajno u bitnome identične to pogrešna primjena materijalnog prava nije imala utjecaj na donošenje pravilne i zakonite odluke jer i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu valjalo odlučiti na jednak način.

12. U svezi spornog pitanja da li u konkretnom slučaju vođenje ovršnog postupka koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim borjem Ovrv- 1624/2000 bila prekinuta zastara potrebno je navesti da kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji se nalaze isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije utjecao, tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovno teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1667/2017 od 22. listopada 2019., Izbor odluka 1-2/2019-162, Rev-943/17 od 10. svibnja 2017. i Gzz-50/01 od 5. srpnja 2001., Izbor odluka 2/2001-19). To nadalje argumentum a contrario znači i da, ako je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji se nalaze na ovrhovoditelju, da pokretanje i vođenje ovršnog postupka nema za posljedicu prekid zastare.

13. U konkretnom slučaju, ovršni postupak koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem Ovrv-1624/2000 je obustavljen primijenom odredbe čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 57/96, 29/99, 42/00 - dalje: OZ/96) iz razloga što je ovrhovoditelj Privredna banka Zagreb d.d. prijenosom tražbine tijekom ovršnog postupka na tuženika prestao biti vjerovnikom uslijed čega se ovrha na pokretninama nije mogla provesti. Dakle, do obustave ovršnog postupka došlo je zbog radnje (prijenosa tražbine) koju je poduzeo ovrhovoditelj, dakle, krivnjom ovrhovoditelja (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1315/2021 od 15. veljače 2022.), pa stoga vođenje ovršnog postupka koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovrv-1624/2000 nije imalo za posljedicu prekid zastare. To nadalje znači da je zastara u konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 379. st. 1. ZOO/91, počela teći pravomoćnošću rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-1624/2000 od 8. veljače 2000. tj. od 3. ožujka 2000., te da ista nije bila prekinuta provedbom ovrhe na pokretninama koja provedba ovrhe je uslijedila nakon što je rješenje o ovrsi točnije platni nalog koji je sadržan u istom postao pravomoćno. S obzirom da je tuženik kao ovrhovoditelj prijedlog za ovrhu podnio 19. ožujka 2021., dakle, nedvojbeno nakon proteka desetogodišnjeg zastarnog roka računajući od 3. ožujka 2000., to je tražbina tuženika kao ovrhovoditelja zastarjela uslijed čega postoji razlog za proglašenjem ovrhe nedopuštenom iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ/12.

14. Nisu dakle, osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da njegova tražbina nije zastarjela, te da ne postoji razlog za proglašenjem ovrhe nedopuštenom iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ/12. Također, neosnovano tuženik u žalbi ističe i da je tužitelj kao ovršenik vršio uplate temeljem prethodnog rješenja o ovrsi čime je uslijed priznanja duga došlo do prekida zastare. Naime, da bi se priznanjem duga prekinula zastara isto mora biti jasno, određeno i bezuvjetno te se mora dati u tijeku zastarnog roka s time da uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev- 1973/14 od 12. travnja 2016., Rev-2169/2018 od 5. siječnja 2022., Revt-542/2017 od 15. lipnja 2021.i Rev-1258/09 od 25. svibnja 2011.). Pritom se djelomično plaćanje jednog dijela duga, ne smatra i priznanjem neisplaćenog dijela duga pa time nije prekinuta zastara za neisplaćeni dio duga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-91/2015-2 od 26. travnja 2016., Izbor odluka 1/2017-36).

15. U konkretnom slučaju, u postupku nije utvrđeno da bi tužitelj kao dužnik jasno i određeno, bezuvjetno i na nedvojbeni način priznao dug. Pritom se eventualno plaćanje jednog dijela duga tijekom ovršnog postupka ne može smatrati priznanjem drugog (neplaćenog) dijela duga. S obzirom da tuženik u postupku nije niti u obliku činjenične tvrdnje istaknuo, a niti dokazao, koje to točno radnje ili plaćanja tužitelja predstavljaju priznanje duga i kada je iste tužitelj poduzeo, to nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 387. ZOO/91. U tom smislu pravilno sud prvog stupnja utvrđuje i da eventualni pregovori tužitelja i tuženika o mogućnosti obročne otplate dugovanja koji su poduzeti nakon što je protekom roka od deset godina od pravomoćnosti rješenja o ovrsi zastara već nastupila, također ne mogu imati za posljedicu prekid zastare.

16. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi i da je Ugovor o ustupu potraživanja koji je sklopljen između tuženika i prvotnog ovrhovoditelja i vjerovnika ništetan jer je protivan odredbi čl. 3. st. 3. ZPP. Međutim, odredba čl. 3. st. 3. ZPP koja regulira postupanje suda u slučaju nedopuštenih raspolaganja stranaka je procenopravne prirode i ima procesnopravne posljedice tako da ne može predstavljati prisilni propis iz čl. 322. st. 1. ZOO/05, a isto se odnosi i na mišljenje Hrvatske odvjetničke komore. Međutim, kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan zbog osnovanosti tužiteljevog prigovora zastare, to pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja o ništetnosti ugovora o ustupu potraživanja zbog protivnosti odredbi čl. 3. st. 3. ZPP u konačnici nije imalo utjecaja na pravilnost donijete odluke.

17. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP kojeg ističe tuženik. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je prilikom ocjene prigovora zastare primjenjujući odredbe ZOO/05, umjesto pravilno, odredbe ZOO/91, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti na jednak način. (čl. 368. st. 2. ZPP). Pritom sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Osim odluke o glavnoj stvari, i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu .

20. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj