Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1132/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u [adresa], protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Josip Grošeta, Anita Marković i Mateja Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6552/2022-9 od 12. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6552/2022-9 od 12. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke, utvrđuje se ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu broj 028-50-4358267 od 5. rujna 2007. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao banke, koji glasi „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužitelju isplati iznos od 468,29 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2007. pa do isplate. Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od iznosu 510,97 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 178.09 eura.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naplati jednokratne tzv. ulazne naknade u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovor prigovora zastare.

5. Također, nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima tuženice, sastavljena u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP-a).

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao kreditoru, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena tzv. jednokratna ulazna naknada te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 468,29 eura, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je neosnovano isplatio tuženici na ime ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su stranke 5. rujna 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 028-50-4358267, u kojem je u čl. 3. ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 3.30 % od ugovorenog iznosa kredita (24.033,24 CHF), temeljem koje je tužitelj isplatio tuženici iznos od 468,29 eura.

10. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje rabljenog automobila već registriranog u [adresa] (toč. 5. Ugovora), odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, u kojem ugovoru je tuženica nastupala kao trgovac.

11. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka isto tako slijedi utvrđenim da je u čl. 1. Ugovora o kreditu, ugovoren iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 24.033,24 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, da je u čl. 3. ugovorena jednokratna (tzv. ulazna) naknada od 3.30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, dok je pregledom otplatne tablice utvrđeno da je tužitelj 7. rujna 2007. izvršio prvu uplatu u iznosu od 3.528,38 kuna (468,29 eura), što je između stranaka nesporno.

12. Temeljem prihvaćenog iskaza tužitelja (koji je sud ocijenio uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu), sud prvog stupnja je utvrdio i to da predmetni Ugovor nije sklopljen u poslovnici tuženice, niti je tužitelj izravno pregovarao s djelatnikom tuženice u vezi dobivanja kredita, da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno pojašnjeno na što se troškovi iz čl. 3. odnose, niti mu je posebno objašnjeno zašto je visina naknade vezana za iznos kredita, s time da tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati u vezi istih troškova, a radilo se o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženici) ugovoru o kreditu, pri tome primjenom pravila o teretu dokazivanja, cijeneći da tuženica na kojoj je teret dokaza da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženice) pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost naplate takve naknade, pri čemu nije određeno navela niti što čini te troškove (ulazne naknade) obrade kredita.

13. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naplati jednokratne ulazne naknade), te posljedično tome, ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji mu je tuženica naplatila temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.), kao i na praksu suda Europske unije (presude broj C-84/19 i C-224/19), rukovodeći se pri tome i odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO), iz koje odredbe proizlazi da je tuženica na temelju predmetnog Ugovora o kreditu od tužitelja bila ovlaštena naplatiti samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, ali ne i spornu ulaznu naknadu, cijeneći da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo, i da tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice, a da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada, sud prvog stupnja zaključuje da navedena ugovorna odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, koja odredba je kao takva nepoštena, te slijedom toga i ništetna, posljedično čemu, sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, u svezi s čl. 1115. ZOO-a, zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženica vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od tužitelja naplatila (koji naplaćeni novčani iznos je stečen bez osnove) te obvezuje tuženicu na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, od dana stjecanja, odnosno od 30. rujna 2007. (rukovodeći se postavljenim zahtjevom tužitelja).

15. Cijeneći da tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe, pozivom na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2), na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare, s obrazloženjem da je ovom presudom utvrđena ništetnom navedena ugovorna odredba, slijedom čega da navedeno potraživanje nije u zastari, s time da se radi o potraživanju koje je dospjelo.

16. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koja bi bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja, upirući na to da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala neravnotežu na štetu potrošača, zanemarujući izvedene dokaze na te okolnosti (koje je predložila tuženica), uz tvrdnju da je tužitelj iz sporne odredbe mogao razumjeti njezine ekonomske posljedice, a da sud nije proveo niti test poštenosti, poričući da bi tuženica bila nesavjesni stjecatelj, pozivajući se i na to da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, nije postojala zakonska zabrana ugovaranja takve naknade.

17. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, mada se pri tome pogrešno poziva na Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03 i 46/2007, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007. a predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen 5. rujna 2007, dakle u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07), međutim, odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, gotovo su identične odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07, pa navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. 18. S obzirom na svojstvo tužitelja kao potrošača, pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, svakako ne na spornu odredbu koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, s time da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljem pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upućuje niti dokaz na koji se tuženica jedino pozvala u odgovoru na tužbu – promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila, pa to što se na navedeni dokaz sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije posebno referirao, bez utjecaja je na njezinu pravilnost i zakonitost.

20. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložne dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom adekvatno otklonio.

21. Imajući u vidu da tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti navode tužitelja, time nije dokazala da je tužitelja prilikom sklapanja kredita informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz preostalih izvedenih dokaza predloženih po tužitelju proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženica sastavila, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

22. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala neravnotežu na štetu tužitelja.

23. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

24. Pored navedenog, čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obrade kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa se u tom smislu ukazuju promašenima žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da je tužitelj iz navedene odredbe mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze iz te odredbe.

25. Neosnovano je i ukazivanje tuženice na to da ugovaranje predmetne naknade nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje da tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu.

26. Pri tome se sud prvog stupnja pravilno poziva i na presude suda EU broj C-84/19 i C-224/19, iz kojih neupitno proizlazi da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene.

27. Cijeneći navedenu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u toj odredbi, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u predmetnom slučaju, kao niti što ona obuhvaća, slijedom čega se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice, da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ne mogu prihvatiti, jer se radi o plaćanju naknade koje ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

28. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj ulaznoj naknadi, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da ga, primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a, treba tumačiti u korist tužitelja, da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženica to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, između ostalog i protivna odredbi čl. 272. ZOO-a te ja kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju, iz čega proizlazi neosnovanim i tvrdnja tuženice da u konkretnom slučaju nije proveden test poštenosti.

29. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

30. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužitelj je svoju obvezu prema tuženici u cijelosti izvršio, plaćanjem tuženici ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

31. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, zaključuje o pravu tužitelja potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužitelj temeljem ništetne odredbe platio tuženici, (čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a), imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništetnom, tužitelj stekao subjektivno pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa, i to od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te kao takva ništetna, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na utuženi iznos plati od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa (odnosno od onoga kasnijeg datuma koji je tužbenim zahtjevom naznačio tužitelj).

32. Stoga su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, a utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke i daljnje žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da u konkretnom slučaju tražbina tužitelja nije dospjela, pa u tom kontekstu i tvrdnja da je podnesena tužba preuranjena, dok činjenica da je tužitelj mogao doći do svih informacija i da nije prigovarao predmetnoj naknadi, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, ne utječe na prednji zaključak o nesavjesnosti tuženice.

33. U vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi, ukazuje se na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su- IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi utvrđena pobijanom presudom, tako da u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

34. U odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

35. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), pri čemu tuženica u žalbi određeno ne navodi žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, pa imajući u vidu da ovaj sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka pod točkom III. izreke pobijane odluke (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke).

36. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

37. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš