REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3622/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Haid, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 22, protiv tuženika PRIMEX PAYMENTS d.o.o. iz Zagreba, Strojarska cesta 20, OIB 84324054341, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Eterović & Šarac u Zagrebu, Palmotićeva 68, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1555/2019 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1555/2019 od 10. svibnja 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u točki I. izreke ovog rješenja prvostupanjski sud je ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba poslovni broj Ovrv-2997/17 od 5. rujna 2017. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 40.013,02 EUR / 301.478,12 kn s pripadajućim kamatama koje teku od 28. travnja 2017. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci te presude kao i ovršni trošak u iznosu od 1.393,52 EUR / 10.499,48 kn s pripadajućim kamatama koje teku od 5. rujna 2017. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude te da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama (točke I. i II. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.959,88 EUR (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku jer je nakon provedenog postupka ocijenio da su stranke zaključile Ugovor o zastupanju na neodređeno vrijeme 14. listopada 2015. kojeg je tuženik otkazao 30. rujna 2016. te se istekom otkaznog roka od 60 dana ugovor smatra raskinutim s danom 1. prosinca 2016. pa se stoga sukladno članku 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) obje stranke oslobađaju svojih obveza osim obveza za naknadu štete. Nadalje, iz iskaza saslušanih svjedoka RG, TGJ i NG i zastupnika po zakonu tuženika ĆG proizlazi da je tuženik prije otkaza punomoći i otkaza ugovora angažirao odvjetničko društvo Buterin & Posavec, čime je manifestirao nezadovoljstvo radom tužitelja u ispunjavanju ugovornih obveza; osim toga, za isplatu bonus nagrade je bilo potrebno da se ostvari uvjet, a to je ishođenje odobrenja od strane Hrvatske narodne banke što znači da je tužitelj trebao dovršiti cijeli kompletan proces, a navedeni uvjet se nije ostvario pa nema pretpostavki za isplatu bonus nagrade koju tužitelj potražuje u ovom sporu, a k tome tužitelj nije dokazao da je u cijelosti izvršio sve obveze iz ugovora o zastupanju i da su njegove radnje u tom trenutku dovele do odobrenja Hrvatske narodne banke koje je izdano 7. prosinca 2016. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredaba članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Prema obrazloženju presude proizlazi da je sud odbio tužbeni zahtjev jer je: a) tuženik raskinuo ugovor pa se u tom smislu sud poziva na odredbu članka 368. Zakona o obveznim odnosima i b) tužitelj nije dokazao da je u cijelosti izvršio sve obveze. Žalitelj smatra da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer, premda je presuda napisana na 11 stranica, relevantno obrazloženje se svodi svega na pola stranice teksta i jednu točku obrazloženja koju žalitelj citira u žalbi. Međutim, već i letimičnim iščitavanjem obrazloženja proizlazi da sud presudu temelji na članku 368. Zakona o obveznim odnosima te se može zaključiti da sud miješa dva potpuno različita pravna pojma i instituta, a to su raskid i otkaz ugovora. Tako sud navodi u obrazloženju presude da je punomoć za zastupanje otkazana tužitelju 22. kolovoza 2016., a tuženik je dopisom od 30. rujna 2016. raskinuo ugovor odnosno isti otkazao sukladno članku 7. Ugovora, te se nakon isteka otkaznog roka smatra da je ugovor raskinut. Stoga je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a zbog čega je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava jer je sud svoju presudu temeljio na odredbi članka 368. Zakona o obveznim odnosima premda se ne radi o raskidu već o otkazu ugovora. Prema tome, tuženik nije raskinuo ugovor tužitelju zbog neispunjenja obveza već je on otkazao ugovor poštujući pri tome otkazni rok, a i u samom tekstu tuženikova dopisa kojim je raskinuo ugovor (u kojem tuženik i sam miješajući pravne pojmove u naslovu očitom omaškom piše raskid) se navodi da tuženik otkazuje predmetni Ugovor o zastupanju s danom 30. rujna 2016. i da otkazni rok započinje teći 1. listopada 2016. a ističe nakon 60 dana. Prema tome, tuženik nigdje u svom dopisu ne navodi da bi eventualno raskinuo ugovor zbog neispunjenja određenih obveza na strani tužitelja. Osim toga, čak i kada bi se radilo o raskidu ugovora, žalitelj ističe da je sve svoje ugovorne obveze ispunio pa se stoga prema članku 367. Zakona o obveznim odnosima ugovor ne može raskinuti. Žalitelj ističe da je predmet spora bonus naknade za sve mjesece u kojima je ugovor bio na snazi, a za koje je odredbom članka 5. stavka 2. Ugovora određeno da će se isplatiti odjednom čim pojedina skupina radnji bude obavljena. Sve je radnje tužitelj uredno obavio prije otkaza Ugovora i prije nego što je istekao otkazni rok te budući da se sve mjesečne bonus naknade vežu uz prethodno izdane (i sve uredno plaćene) mjesečne račune, jasno je da je tužitelj imao pravo i osnovu za taj period izdati i račun temeljem članka 5. Ugovora nakon što je ugovor otkazan. Dakle, tužitelj kao odvjetnik nakon otkaza punomoći/ugovora o zastupanju ima pravo fakturirati (ima pravo na isplatu naknade) za onaj dio poslove koji je već obavio; pri tome, žalitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1114/07 od 28. siječnja 2009. Žalitelj ponavlja da sud ne pravi distinkciju između raskida i otkaza ugovora te svoje obrazloženje svodi na svega nekoliko rečenica iako se radi o postupku koji traje već sedam godina i u kojem je saslušan cijeli niz svjedoka, dostavljeni su mnogobrojni dokazi te veći broj podnesaka koje su stranke razmijenile. U odnosu na sve dokaze, dokumentaciju, iskaze i argumentaciju tužitelja sud u obrazloženju presude se uopće ne referira niti obrazlaže svoje utvrđenje koje iznosi u doslovno jednoj rečenici i to: „U tijeku postupka tužitelj nije dokazao da je u cijelosti izvršio sve obveze iz ugovora o zastupanju i da su njegove radnje u tom trenutku dovele do odobrenja Hrvatske narodne banke koje je izdano 7. prosinca 2016.”. Zato presuda nema razloga. Žalitelj se poziva na odredbu članka 2. Ugovora o zastupanju te ističe da mu je tuženik platio sve mjesečne račune ispostavljene na ime stalne mjesečne naknade (2.500,00 EUR uvećan za porez na dodanu vrijednost) i to za razdoblje od početka suradnje do isteka otkaznog roka – zato ostaje nejasno zbog čega bi bilo koje trgovačko društvo plaćalo svaki mjesec odvjetnika ako taj odvjetnik ništa ne radi. Osim toga, navod zastupnika po zakonu tuženika koji je na pitanje tko je izradio dokumentaciju 22. kolovoza 2016. odgovorio da su to učinili djelatnici tuženika i odvjetnički ured Buterin & Posavec d.o.o., no, to je u kontradikciji sa specifikacijom računa tog odvjetničkog društva gdje se ne navodi izrada bilo kakve nove dokumentacije. Žalitelj se također u žalbi osvrće na odredbu članka 19. Zakona o odvjetništvu te ističe da su ovdje parnične stranke ugovorili visinu odvjetničke nagrade, a s obzirom na to da je tuženik platio sve mjesečne bonus račune za tzv. Bonus I. nagradu, evidentno je da je bio suglasan sa sklapanjem nagrade u navedenom novčanom iznosu. Nadalje, tužitelj ističe da je on sve radnje obavio za vrijeme važenja Ugovora, a te su radnje dovele do ishođenja pozitivne odluke Hrvatske narodne banke pa stoga činjenica da je račun ispostavljen nakon isteka otkaznog roka je irelevantna jer je račun ispostavljen u skladu s člankom 5. Ugovora na ime mjesečnih bonus nagrada za radnje koje su sve obavljene tijekom važenja Ugovora i za mjesece koji su bili obuhvaćeni Ugovorom te za koje je prethodno već plaćena redovita mjesečna naknade temeljem članka 4. Ugovora. Tužitelj osporava i odluku o trošku ističući, između ostalog, da se na ročištima od 9. srpnja 2019. i 10. rujna 2019. nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da održi u cijelosti na snazi platni nalog, podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovan postupak pred drugim sucem pojedincem, uz naknadu troškova parničnog postupku kao i trošak žalbe u iznosu od ukupno 2.455,66 EUR.

Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na žalbu u odnosu na navode tužitelja da sud ne razlikuje raskid od otkaza ugovora i da je time povrijeđena odredba članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku navodi da je to potpuno pogrešno, a k tome irelevantno je da li je ugovor raskinut ili otkazan nego je važno da tužitelj nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora i da prema članku 19. Zakona o odvjetništvu tužitelj nije mogao ugovoriti takvu nagradu jer se ne radi o imovinsko pravnom sporu. Tuženik ističe da je on angažirao drugo trgovačko društvo iz čega se vidi nerad i nesnalaženje tužitelja u ovom poslu kojeg su kasnije odradili djelatnici tuženika i drugi odvjetnički ured. U odnosu na e-Komunikaciju dostavljenu u spis, tuženik ističe da je jedno komunikacija, a drugo je upravljanje i rješavanje procesa koji su doveli do licence. Tako obimna dokumentacija ne može dokazati da je tužitelj ispunio obveze iz Ugovora kojeg je potpisao s tuženikom. Tuženik u nastavku odgovora na žalbu ističe da Ugovor nigdje ne spominje izraz bonus 2, da je on prigovorio i visini tužbenog zahtjeva te ističe da tužitelj uopće nije napravio nego su napravili djelatnici tuženika. Nadalje, činjenica da je tuženik i prije raskida ili otkaza ugovora angažirao odvjetničku kuću Buterin i Posavec koji je ugovor sklopljen 29. lipnja 2016. ukazuje na to da su obje strane znale da tužitelj jednostavno nije u skladu ishoditi odobrenje Hrvatske narodne banke. Tuženik ističe da cijeli posao nije bio odrađen do 22. kolovoza 2016., a ni do tada ga nije obavio tužitelj što je dokaz dva zaključka Hrvatske narodne banke od 17. lipnja 2016. i 26. rujna 2016. Tuženik je isplatio tužitelju naknadu sve do kraja otkaznog roka, ali za to vrijeme tužitelj nije ništa radio za tuženika, a poglavito nije radio na ishođenju odobrenja kod Hrvatske narodne banke. Kada se vidjelo da tužitelj nije mogao raditi niti po uputama tuženika, onda je tuženik najprije otkazao punomoć i sam preuzeo organiziranje, upravljanje i dovršetak procesa ishođenja odobrenja i otkazao ugovor. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu u cijelosti i potvrdi prvostupanjsku presudu te obveže tužitelja da tuženiku naknadi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 EUR i ostalih troškova u cijelosti.

3. Tužiteljeva žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku na koju u žalbi osnovano ukazuje tužitelj te je i pogrešno primijenio materijalno pravo, a zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

4. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik (čija je tvrtka tada glasila GPN DATA d.o.o.) 14. listopada 2015. sklopili Ugovor o zastupanju, te je u članku 1. tog Ugovora navedeno da se (ovdje) tuženik želi baviti pružanjem platnih usluga pa da radi razvoja svojeg poslovanja u Republici Hrvatskoj želi od Hrvatske narodne banke zatražiti izdavanje odobrenja za pružanje platnih usluga, a radi izdavanja tog odobrenja tuženik je angažirao tužitelja koji će pripremiti, organizirati, upravljati i dovršiti kompletan proces koji vodi izdavanju odobrenja za pružanje platnih usluga od strane Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 2. tog Ugovora taj se ugovor sklapa za pružanje pravne pomoći temeljem Zakona o odvjetništvu, a temeljna dužnost odvjetnika (tužitelja) je da organizira, upravlja i dovrši kompletan proces odnosno aktivno čini sve što je potrebno kako bi tuženik dobio odobrenje za pružanje platnih usluga u Republici Hrvatskoj; osim toga u tom je članku ugovora navedeno da je prije sklapanja tog ugovora tužitelj izradio dokument pod nazivom „Croatian GPN roadbook 2015” u kojem je detaljno određen i opisan plan radnji koje je potrebno obaviti kako bi ugovorne strane stvorile izgledne uvjete za dobivanje odobrenja za pružanje platnih usluga kao i da je taj dokument sastavni dio ugovora. Osim toga, prema tom Ugovoru tužitelj je bio dužan tjedno dostavljati tuženiku izvješća o poduzetim radnjama i napretku, a tuženik je bio dužan dostavljati tužitelju dokumentaciju i odgovore na pojedina pitanja u najkraćem roku nakon što tužitelj dostavi tuženiku jasna pitanja, upute i zahtjeve. Tim su ugovorom stranke ugovorile i naknadu tužitelju za pružanje navedenih usluga s time da je ta naknada određena u mjesečnom iznosu od 2.500,00 EUR u protuvrijednosti u kunama uvećanih za porez na dodanu vrijednost (članak 4. Ugovora; str. 31. spisa).

Međutim, to nije jedina naknada za pružene usluge koje je tuženik po Ugovoru o zastupanju od 14. listopada 2015. bio u obvezi isplatiti tužitelju. Naime, prema članku 5.1. tog Ugovora, pored stalne mjesečne naknade iz članka 4. Ugovora, tuženik se obvezao plaćati tužitelju i mjesečnu BONUS nagradu u iznosu od 2.500,00 kn u protuvrijednosti u kunama uvećanu za porez na dodanu vrijednost „s time što će uvjeti za isplatu svake pojedine mjesečne Bonus naknade ovisiti o završetku točno određenih radnji koje su ugovorne strane unaprijed dogovorile za svaki mjesec, a detaljno su određene u dokumentu Main Time Frame iz stavka 5.5. tog članka”. Nadalje, člankom 5.2. Ugovora stranke su ugovorile da bonusi za mjesece koji su potrebni kako bi se obavila pojedina skupina radnji određeni u dokumentu Main Time Frame iz stavka 5.5. isplatit će se tužitelju odjednom, čim pojedina skupina radnji bude obavljena i to bez obzira je li ta skupina radnji obavljena u roku određenom dokumentom Main Time Frame ili ne. Osim toga, prema članku 5.5. Ugovora, ovdje parnične stranke su sporazumno utvrdili da je tužitelj prije sklapanja ugovora izradio dokument pod nazivom Main Time Frame koji detaljno određuje vremenske periode koji su po mišljenju ugovornih strana potrebni za obavljanje pojedinih radnji iz priloga 1. tog Ugovora, a koji dokument čini Prilog 2. tom Ugovoru i njegov je sastavni dio.

Nadalje, stranke su u članku 7. Ugovora o zastupanju ugovorile da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme s time da ga svaka stranka može otkazati s otkaznim rokom od 60 dana a otkazni rok započinje teći od prvog dana mjeseca koji slijedi mjesec u kojem je primljena pisana izjava o otkazu.

Iz „Croatian GPN roadbook 2015” odnosno iz Hrvatskog GPN itinerara 2015. sa str. 75-82. spisa proizlazi da je tužitelj koji je sastavio taj dokument za pripremu dokumentacije za prijavu potrebnu za HNB-ovu dozvolu procijenio vrijeme od 4-5 mjeseci (str. 79. spisa), a za prijavu za dozvolu i korespondenciju s Hrvatskom narodnom bankom je procijenio potrebno vrijeme od 12 mjeseci (str. 80. spisa), no, tužitelj je istodobno u tom dokumentu naveo da premda su vremenski okviri iz tog itinerara procjena vremena potrebno za dovršavanje određenog zadatka ukupno vrijeme potrebno za dovršavanje postupka prijave ne može se izračunati jednostavni dodavanjem svih vremenskih okvira na zbroj jer se mnogi zadaci mogu obavljati istovremeno (str. 81.-82. spisa). Nadalje, iz Main Time Frame odnosno iz Glavnog vremenskog okvira sa str. 92. spisa proizlazi da je procijenjeno vrijeme dovršenja pripremanja dokumenata i podnošenja Hrvatskoj narodnoj banci četiri mjeseca (vremenski slijed 1-4 mjeseca), a za odobrenje Hrvatske narodne banke uz moguće povremeno ponovno podnošenje dokumentacije 11 mjeseci (vremenski slijed 5-15 mjeseci).

Prema tome, a kao što je to i tužitelj naveo u svom podnesku od 3. srpnja 2019. sa str. 24. spisa, iz Ugovora o zastupanju proizlazi da su stranke, osim mjesečne naknade određene člankom 4. Ugovora, ugovorile dvije isplate odvjetničke bonus naknade i to prvu isplatu bonusa nakon kompletiranja dokumentacije i predaje zahtjeva u Hrvatsku narodnu banku, a drugu isplatu po dobivanju odobrenja od strane Hrvatske narodne banke.

Između stranaka je također nesporno da je tuženik izdao punomoć tužitelju za zastupanje tuženika u postupku koji se vodio pred Hrvatskom narodnom bankom radi izdavanja odobrenja za pružanje platne usluge prihvaćanja platnih instrumenata, kao i to da je tuženik dopisom od 19. kolovoza 2016. (koji je zaprimljen u Hrvatskoj narodnoj banci 22. kolovoza 2016.) sa str. 52. spisa otkazao tužitelju navedenu punomoć. Jednako tako, između stranaka nije sporno da je tuženik dopisom od 30. rujna 2016. sa str. 51. spisa otkazao Ugovor o zastupanju od 14. listopada 2015.; naime, iako je kao predmet dopisa (naslov) u tom dopisu naveden raskid Ugovora o zastupanju od 14. listopada 2015., iz sadržaja tog dopisa proizlazi da je tuženik sukladno članku 7. Ugovora otkazao (dakle, nije raskinuo) navedeni ugovor te je ujedno tim dopisom obavijestio tužitelja da otkazni rok započinje teći 1. listopada 2016. te ističe 1. prosinca 2016.

Također je nesporno da je tuženik isplatio tužitelju mjesečnu odvjetničku nagradu u iznosu od 2.500,00 EUR uvećanu za porez na dodanu vrijednost određenu člankom 4. Ugovora o zastupanju (za cjelokupno razdoblje važenja ugovora) kao i da je tuženik u skladu s člankom 5. Ugovora po ispunjenju uvjeta predviđenih Main Time Frame isplatio odvjetničku nagradu na ime ugovorene mjesečne bonus nagrade u ukupnom iznosu od 10.000,00 EUR uvećan za porez na dodanu vrijednost za obavljenu prvu fazu – kompletiranja dokumentacije; uostalom, to je i tužitelj naveo u svom podnesku od 3. srpnja 2019. na str. 24. spisa.

Slijedom navedenog, između stranaka je sporno da li tužitelj osnovano potražuje preostalu ugovorenu naknadu na ime odvjetničkog zastupanja u smislu članka 5. Ugovora o zastupanju i to za 11 mjeseci koji je definiran dokumentom Main Time Frame po ispunjenju uvjeta-dobivanja odobrenja Hrvatske narodne banke za obavljanje usluga platnog prometa (navedeno odobrenje Hrvatska narodne banka je nesporno izdala tuženiku 7. prosinca 2016.). Sud prvog stupnja je radi ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva proveo dokaz saslušanjem svjedoka TGJ (str. 375.-376. spisa), NG (str. 376. -378. spisa), RG (str. 379.-380. spisa) i ZG (str. 38.-287. spisa) te saslušanjem stranaka i to tužitelja (str. 402-405. spisa) i tuženika po njegovu zastupniku po zakonu ĆG (str. 405-409. spisa). Prvostupanjski je sud proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da tužitelj u žalbi osnovano ukazuje na to da tuženik svojim dopisom od 30. rujna 2016. sa str. 51. spisa nije raskinuo Ugovor o zastupanju od 14. listopada 2015., neovisno o tome što je u tom dopisu kao predmet dopisa naveden raskid ugovora i što je i tuženik u svom podnesku od 9. kolovoza 2016. (u prilogu kojeg je, između ostalog, dostavio sudu navedeni dopis) naveo da je tuženik raskinuo ugovor 30. rujna 2016.. Naime, iz tog dopisa proizlazi da je tuženik sukladno članku 7. Ugovora o zastupanju od 14. listopada 2015. otkazao taj Ugovor s danom 30. rujna 2016. te da otkazni rok započinje teći 1. listopada 2016. i ističe nakon 60 dana odnosno 1. prosinca 2016. Prema tome, upravo zbog toga što tuženik tim dopisom nije u smislu odredbe članka 366. Zakona o obveznim odnosima priopćio tužitelju da raskida Ugovor o zastupanju zbog neispunjenja tužiteljevih obveza iz tog ugovora, to tužitelj dopisom od 30. rujna 2016. nije raskinuo navedeni ugovor, neovisno i od toga što je tuženikov zastupnik po zakonu u svom iskazu s ročišta za glavnu raspravu održanom 10. siječnja 2024. na upit punomoćnika tužitelja zbog čega nije raskinuo ugovor zbog neispunjenja obveze ako tvrdi da obveze nisu ispunjene naveo „da se raskid desio nakon otkazane punomoći jer je tako tvrtka odlučila” (str. 406. spisa).

Naprotiv, upravo zbog toga što Ugovorom o zastupanju nije ugovoreno trajanje obveznog odnosa, to je tuženik sukladno odredbi članka 212. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mogao obvezni odnos iz tog Ugovora sklopljenog s tužiteljem okončati otkazom, a što je učinio upravo dopisom od 30. rujna 2016.; pri tome je za otkaz ugovora neodlučno je li tužitelj prije otkaza ugovora uredno ispunjavao svoje ugovorne obveze koje nakon otkaza ugovora odnosno nakon proteka otkaznog roka kada je ugovor prestao važiti u smislu članka 212. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima više nije ni mogao ispunjavati. Slijedom navedenog, premda je tužitelj u razdoblju nakon što je prvotna dokumentacija potrebna za pribavljanje odobrenja za pružanje platnih usluga Hrvatske narodne banke predana toj banci (ovo je prema iskazu svjedoka ZG bilo u ožujku ili travnju 2016. godine; str 385. spisa) poduzimao određene radnje radi ispunjenja svoje ugovorne obveze sukladno zaključcima Hrvatske narodne banke, tuženik nije raskinuo ugovor zbog neispunjenja tih obveza od stranke tužitelja odnosno, kako to zastupnik po zakonu tuženika ĆG navodi u svom iskazu sa str. 407. spisa, zbog djelomične izrade dokumentacije (prije otkaza punomoći) koja nije bila adekvatna.

Prema tome, tuženik je dopisom od 30. rujna 2016. kojim je otkazao Ugovor o zastupanju tužitelju dao očitovanje volje da odustaje od tog Ugovora i to prije potpunog ispunjenja ugovora od strane tužitelja kao nalogoprimca, a taj odustanak od ugovora (barem prema tom dopisu) nije izazvan neispunjenjem, neurednim ispunjenjem ili zakašnjenjem tužitelja u ispunjavanju svojih ugovornih obveza. Osim toga, iz iskaza svjedoka RG proizlazi da ona nije osobno prigovarala tužitelju na neurednom ispunjavanju njegovih ugovornih obveza već da su to između sebe komentirali navedeni svjedok, NG i zastupnik po zakonu tuženika (str. 380. spisa). Jednako tako, i iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika ĆG sa str. 407. spisa proizlazi da, premda posao nije odrađen kako treba, on prije studenoga 2016. godine nije prigovarao tužitelju na njegov rad nego je štoviše na pitanje punomoćnika tužitelja na koji način je tužitelj trebao reagirati ako mu ranije nije prigovarao do 11. mjeseca 2016. odgovorio da ne zna. Slijedom navedenog, tužitelj prije otkaza ugovora očito nije znao da je tuženik (eventualno) nezadovoljan njegovim radom pa stoga ni činjenica što je tuženik u lipnju ili srpnju 2016. godine angažirao odvjetničko društvo Buterin & Posavec za obavljanje poslova vezanih za izradu dokumentacije koja je bila potrebna za ishođenje odobrenja od strane Hrvatske narodne banke za pružanje usluga prihvata kartica nema utjecaja na prestanak ugovora sklopljenog između ovdje parničnih stranaka kao ni na pravo tužitelja da potražuje naknadu za obavljeni rad (iako ima utjecaja na samu visinu te naknade o čemu više u nastavku ove odluke). Upravo zbog navedenog, pogrešna je i ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik otkazom ugovora „manifestirao nezadovoljstvo radom tužitelja u ispunjavanju ugovornih obveza” (str. 10. presude odnosno str. 442. spisa).

6. Jednako tako, pogrešna je i ocjena suda da je za isplatu bonus naknade tužitelju bilo potrebno da se ostvari uvjet, a to je ishođenje odobrenja Hrvatske narodne banke što znači da je tužitelj trebao dovršiti kompletan proces. Naprotiv, upravo zbog toga što je tuženik prije potpunog ispunjenja tužiteljevih obveza otkazao ugovor o zastupanju te je zato taj ugovor prestao vrijediti protekom otkaznog roka u smislu članka 7. tog Ugovora, tužitelj nakon isteka otkaznog roka više nije mogao ispunjavati svoje ugovorne obveze odnosno, kako to prvostupanjski sud smatra u obrazloženju presude, dovršiti kompletan proces. Slijedom navedenog, čak i u slučaju kada bi tužitelj mogao potraživati isplatu naknade određene člankom 5. Ugovora o zastupanju tek nakon završetka točno određenih radnji koje su detaljno određene u dokumentu Main Time Frame odnosno tek nakon ishođenja odobrenja Hrvatske narodne banke tuženiku za pružanje platnih usluga, to i čak i u slučaju da tom uvjetu nije udovoljeno (dakle, da Hrvatska narodna banka nije tuženiku dala odobrenje, premda je isto dala), tuženik koji je otkazom ugovora spriječio tužitelja da poduzima daljnje radnje bi morao platiti tužitelju naknadu odnosno odgovarajući dio naknade. Ovo stoga jer se sukladno odredbi članka 297. stavku 4. Zakona o obveznim odnosima uzima da je (odgodni) uvjet za isplatu naknade tužitelju ispunjen jer je njegovo ispunjenje otkazom ugovora spriječio tuženik na čiji je teret taj uvjet određen.

7. Međutim, neovisno od toga što uslijed otkaza Ugovora o zastupanju tužitelj nesporno nije u cijelosti poduzeo sve radnje potrebne za ishođenje odobrenja Hrvatske narodne banke tuženiku, to ne znači da tužitelj nema pravo na isplatu odgovarajućeg dijela naknade. Naime, Ugovor o zastupanju od 14. listopada 2015. kojeg su stranke sklopile za pružanje pravne pomoći temeljem Zakona o odvjetništvu (članak 1.2. tog Ugovora) i Tbr. 38. točke 1. ranije važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) jeste ugovor o nalogu u smislu odredbe članka 763. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima jer se tim ugovorom nalogoprimac (tužitelj) obvezao i ovlastio poduzimati određene poslove za račun nalogodavca (tuženika).

Upravo zbog navedenog, za isplatu naknade za rad nalogoprimca u slučaju prestanka ugovora o nalogu voljom nalogodavca mjerodavna je odredba članka 779. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj zakonskoj odredbi u slučaju odustanka od ugovora u kojem nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu odgovarajući dio naknade i naknaditi mu štetu koju je pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.

Prema tome, upravo iz razloga jer tužitelju kao nalogoprimcu prema Ugovoru o zastupanju pripada naknada za njegov trud pa tako i mjesečna bonus naknada iz članka 5. tog Ugovora, a navedeni ugovor je prestao vrijediti odustankom/otkazom ugovora od strane tuženika kao nalogodavca, to tužitelj ima pravo na odgovarajući dio naknade. Dakle, tužitelj nema pravo na cijelu ugovorenu naknadu nego na odgovarajući dio te naknade koji odgovara vrijednosti njegova truda uloženog u razdoblju od ožujka ili travnja 2016. godine pa do prestanka važenja tog Ugovora, to jest do 1. prosinca 2016. kada je istekao otkazni rok.

Slijedom navedenog, da bi tužitelju mogao dosuditi odgovarajući dio naknade za obavljeni rad, sud je u ovom postupku trebao utvrditi koje je točno radnje tužitelj poduzeo u razdoblju nakon što su tuženik ili tužitelj predali Hrvatskoj narodnoj banci prve dokumente u ožujku ili travnju 2016. godine (dakle, prije nego što je Hrvatska narodna banka naknadnim zaključcima pozivala tuženika na ispravak odnosno dopunu predane dokumentacije) pa do isteka otkaznog roka 1. prosinca 2016. (ovo stoga jer iz spisa proizlazi da su dio radnji koje je prema Ugovoru o zastupanju trebao poduzeti tužitelj poduzeli djelatnici tuženika i odvjetnici iz odvjetničkog društva Buterin & Posavec). Međutim, upravo zbog toga što je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članka 779. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, to je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno – naime, sud nije ispitao koje je sve radnje tužitelj poduzeo za vrijeme važenja ugovora o zastupanju, a nakon što je Hrvatska narodna banka zaprimila prvotnu dokumentaciju tuženika potrebnu za ishođenje odobrenja za pružanje platnih usluga. Jednako tako, sud prvog stupnja nije ispitao vrijednost tih radnji odnosno visinu odgovarajućeg dijela naknade na kojeg tužitelj ima pravo u smislu članka 779. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog, pobijana presuda ujedno i nema razloga o odlučnim činjenicama te je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku.

8. Nadalje, neovisno od toga što je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno o ukidanju platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi u smislu članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku valjalo ukinuti, ovaj sud napominje da tužitelj osnovano u žalbi ukazuje na to da se na ročištima od 9. srpnja 2019. i 10. rujna 2019. nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se na tim ročištima izvodili dokazi. Naprotiv, prema zapisnicima s tih ročišta sa str. 48. i 62.-63. spisa proizlazi da se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa stoga tuženik kao stranka koja je prema prvostupanjskoj presudi u cijelosti uspjela u sporu bi osnovano potraživala naknadu troškova za zastupanje na tim ročištima prema Tbr. 9. točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne prema Tbr. 9. točki 1. te Tarife kako to smatra prvostupanjski sud. Podredno, premda je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. Zakona o parničnom postupku (na koju drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti), ovaj sud smatra potrebnim ukazati sudu prvog stupnja da je tuženiku dosudio parnični trošak u iznosu od 12.959,88 EUR premda je tuženik u svom zahtjevu za naknadom parničnog troška sa str. 430. spisa potraživao taj trošak u ukupnom iznosu od 12.500,00 EUR.

Upravo zbog navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo uvažiti, ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. Zakona o parničnom postupku.

9. U nastavku postupka sud prvog stupnja će ispitati koje je radnje tužitelj sukladno Ugovoru o zastupanju od 14. listopada 2015. poduzeo u razdoblju nakon što je Hrvatskoj narodnoj banci predana prvotna dokumentacija potrebna za ishođenje odobrenja tuženiku za obavljanje platnih usluga pa do 1. prosinca 2016. Nakon što utvrdi te radnje koje je tužitelj poduzeo u navedenom razdoblju, sud će utvrditi visinu naknade sukladno poduzetim radnjama tužitelja i dosuditi tužitelju tako određenu naknadu za njegov trud sukladno članku 779. stavku 2. u vezi s člankom 776. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, dok će preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao iznos naknade prema članku 5. Ugovora o zastupanju odbiti kao neosnovan.

10. Sukladno odredbi članka 166. stavka 3. Zakona o parničnom postupku o zahtjevima stranaka za naknadu troškova drugostupanjskog postupka sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić