1              Poslovni broj: Gž-2751/2023-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2751/2023-3

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici u K., protiv tužene P. B. d.d. Z., OIB: ..., zastupane po OD Š., M., M., S. i P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 23. listopada 2020. pod poslovnim brojem P-186/2023-31, u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i presuda Općinskog suda u Karlovcu od 23. listopada 2020. pod poslovnim brojem P-186/2023-31 potvrđuje u točki 4. izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

Djelomično se uvažava žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Karlovcu od 23. listopada 2020. pod poslovnim brojem P-186/2023-31. u preostalom dijelu (točka 1., 2. i 3. presude) te predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje .

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 97.813,67 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2017. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te iznos od 31.219,05 kn na ime zakonskih zateznih kamata, sve u roku od 15 dan ( točka 1. izreke).

 

2. U odluci pod točkom 2. izreke nalaženoj tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 5.214,47 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

3. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 16.699,25 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana (točka 3. izreke) dok je odbijen zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužiteljici u iznosu od u iznosu od 31.770,01 kn ( točka 4. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19,80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži i presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

3.1. Žalba je djelomično osnovana.

 

3.2. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one povrede koje navodi tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju u žalbi ističe tuženik.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici jer je banka pogrešno u postupku konverzije izračunala preostalu glavnicu.

 

5. Iz utvrđenja suda prvog stupnja u bitnom proizlazi:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 19. travnja 2006. (list 4 do 8 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 96.985,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta,

- da se tužiteljica obvezala platiti kredit kroz 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,55 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora),

- da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta,

- da je tužiteljica 7. prosinca 2015. s tuženom sklopila dodatak Ugovoru o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika 18. prosinca 2015. kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je čl. 5. Dodatka utvrđeno da tražbina tužiteljice prema tuženoj nakon provedene konverzije iznosi 4.159,74 EUR što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUr iz tečajne liste tužene važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 31.770,01 kn, te je navedeni iznos tužiteljici isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok je čl. 6. utvrđeno da je preostala neotplaćena glavnica prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutom klauzulom u EUR iznosi 37.738,86 EUR,

-da je iznos koji je u konverziji utvrđeno da je preplatila od 31.770,01 kn, tužiteljici vraćen kroz umanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu.

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke kamatna ugovorena stopa bila 4,55 % godišnja, promjenjiva, te je vještak na strani 3. svog nalaza dao pregled kamatnih stopa kako su se mijenjala, te je vještak u svojoj tablici (stupci 3 do 7), dao prikaz otplatnog plana po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,55 %, te otplatni plana po stvarno korištenim, promjenjivim, kamatnim stopama (tablica stupci 8 do 12), u stupcu 17 (CHF) i stupcu 18 (u kunama po tečaju na dan plaćanja) prikazao je razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, a u stupcu 19 koje su rezultat promjene tečaja u odnosu na tečja koji je važio kod isplate kredita (4,634751 HRK/KN),

-da je suma svih anuiteta do konverzije po početnom otplatnom planu s kamatnom stopom od 4,55% iznosila 73.418,20 CHF, u čemu je 34.069,78 CHF kamata, te 39.348,42 CHF glavnice, a suma svih anuiteta do konverzije po stvarnim otplatama je iznosila 78.701,73 CHF u čemu je 40.478,39 CHF kamata te 38.223,34 CHF glavnice,

- da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 5.867,05 CHF više nego što bi platila da se kamata nije mijenjala, a što u kunama iznosi 31.436,27 kn, a pojedinačni iznosi su iskazani u tablici u stupcu 17 u CHF, te u stupcu 18 u kunama,

-da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obačunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, iznosi ukupno 66.377,40 kn, a pojedinačni iznosi razlika su iskazani u tablici u stupcu 9, pa da je ukupna razlika po obje osnove 97.813,67 kn i prikazano u stupcu 20 tablice,

- da je banka preostalu glavnicu kod konverzije izračunala sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju i ZID Zakona o kreditnim institucijama (NN102/2015), te da zbog promjena kamatnih stopa tijekom otplate do dana konverzije postoji razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da nije bilo promjene kamate, a ta razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica (da tijekom otplate nije bilo promjene kamate) pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 5.214,47 kn,

-da je Aneksom ugovora od 8.12.2015. utvrđeno da postoji preplata (dakle ono što je tužiteljica više platila), u iznosu od 4.159,74 CHF, odnosno protuvrijednost od 31.770,01 kn (po tečaju na dan 30.9. 2015.), i da će se taj iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

-da je vještak izvršio uračunavanje po čl. 171. i 172. ZOO-a priznate preplate u konverziji, dakle iznosa od 31.770,01 kn (a koji preplaćeni iznos kredita je tužena banka tužiteljici vratila kroz smanjenje budućih anuiteta nakon sklapanja Dodatka ugovoru), s potraživanjem tužiteljice te da nakon uračunavanja dug tuženika na dan zadnjeg povrata 31.8.2017. iznosi 154.235,94 kn od čega 97.813,67 kn otpada na glavnicu duga, a 31.219,05 kn na zz kamatu obračunatu do 31.8.2017., a povratom priznate preplate plaćene su samo obračunate zz kamate u iznosu od 31.219,05 kn, time da zz kamata na glavnicu teče i dalje od 1.9.2017.

 

6. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći kako sadržaj Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018, tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.

 

6.1. Naime, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako je prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 u kojoj se navodi  da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl), a niti je dokazao da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši. U konkretnom slučaju kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tada činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Sud utvrđuje da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime,konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

 

6.2. Pri tom se sud poziva na pravne učinke  presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., odnosno u odnosu ugovorenu valuti CHF, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.

 

7.1. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one povrede koje navodi tužiteljica. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju u žalbi ističe tuženik.

 

8. U ovo ovoj fazi postupka kao odlučno i sporno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice jest njeno pravo da nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, zahtijevati povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici.

 

9. Naime, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b. ZID ZPK -načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu kao i Sporazuma kojim je utvrđen iznos preplate.

Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

 

10. Kao što je iz dosadašnje tijeka postupka proizlazi u postupku nije bilo sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

11. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navela da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i redovnu kamatu koja će za vrijeme postojanja obveze iz ugovora biti promjenjiva. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - Dodatka ugovora o proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

 

12. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužiteljica nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa je tako u cijelosti izmijenjena i sporna ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu, za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

 

12.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

 

13. Naime, tužiteljica se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a. Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petra Bajlo, da postoji razlika zbog obračuna nedospjele glavnice, te razlika zbog promjene tečaja i kamata u ukupnom iznosu od 97. 813, 67 kuna prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa temeljem odredbe članka 81. st.1. ZZP-a, te članka 323. ZOO-a.

 

14. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

 

14.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

 

14.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

15. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

 

16. Naime, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Međutim, obzirom to ne isključuje pravo tuženika da predlaže dokaze na okolnost informiranosti potrošača saslušanjem tužiteljeva osobnog bankara, pa je utoliko i činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

17. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je da sukladno odredbi članka 20 točka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. 23. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

18. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare. Glede dodatka ugovora o kreditu br. 1 prvostupanjski sud je utvrdio kako je istim izvršena konverzija kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi korisnik bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Nadalje prvostupanjski sud smatra kako navedenim sklapanjem dodatka Ugovoru preostala kreditna obveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tuženika nego je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHF u valutu Euro što je vezano uz različite tečajeve ovih dviju valuta i nema nikakve veze s predmetnim tužbenim zahtjevom. Prema tome, tuženikova odgovornost na ime obveze vraćanja stečenog bez osnove nije prestala sklapanjem dodatka Ugovoru kojim je ugovorno reguliran drugi segment pravnog posla između stranaka. Ni u Dodatku ugovora ni u Zakonu o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22- dalje ZPK), nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog neodređene i neodredive kamate (kako je ranije utvrđeno) obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

 

19. Naime, tuženik polazi od toga da je Konverzija rađena s pretpostavkom da je činidba (koja je predmet konkretnog Ugovora o kreditu) bila i određena i odrediva, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a.

 

20. No, zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na učinke Dodatka predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud ne prihvaća kao pravilne. Naime, u svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

 

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 11/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05), te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

 

22. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

 

23. Slijedom iznesenog, kao odlučno u postupku je trebalo utvrditi ne samo je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZKP-a, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

 

24. Pritom je skrenuti pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 također ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

 

25. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

 

26. Dakle, potrebno je utvrditi ne samo je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, iznos preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen, već i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost), te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača.

 

27. Navedena utvrđenja predstavljaju relevantne okolnosti koje Vrhovni sud Republike Hrvatske spominje i u svojem rješenju iz oglednog spora i to kao eventualne osnove za postavljanje kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit.

 

28. Pri tome je u odnosu na navode žalbe o istaknutom prigovora prijeboja da sukladno čl 323. stavak 2. ZOO-a tužiteljica kao stranka ugovora nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.

28.1. Naime, prema odredbi čl. 195. ZOO dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. No, neovisno o tomu sud prvog stupnja pravilno u pobijanoj odluci navodi kako je upravo vještak za navedeni iznos umanjio visinu utvrđene razlike prema kojoj je tužiteljica postavila zahtjev pa su utoliko neosnovani navodi žalbe te je u ovom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a pobijanu presudu valjalo potvrditi i odlučiti kao u izreci ove presude..

 

29. Kako je, međutim, obzirom na naprijed izloženo ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na isplate s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj obvezi vezanoj za CHF, ali i pretplati po osnovi razlike između konvertirane glavnice valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti presudu suda prvog stupnja u ovom dijelu i odlučiti kao izreci dok je u odnosu na potraživanje tužene pobijanu presudu valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

30. U nastavku postupka sud prvog stupnja razmotriti će ono na što je u ovoj odluci ukazano (dakle, je li osnovan kondemnatorni zahtjev korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji), nakon čega će ponovno odlučiti o zahtjevu tužiteljice, a time i o ukupnim troškovima postupka, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.

 

37. Kako je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu, o troškovima postupka povodom pravnog lijeka, na temelju odredbe članka 166 stavak 3. ZPP-a odlučit će se u konačnoj odluci.

 

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

U Splitu 20. prosinca 2023.