Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1112/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv dijela presude Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-788/2022-19 od 5. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Križevcima poslovni broj P- 788/2022-19 od 5. rujna 2024. u točki I. izreke u cijelosti, te u točki II. izreke do iznosa od 1.264,97 eur

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. preinačuje rješenje o trošku sadržano u presudi Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-788/2022-19 od 5. rujna 2024. u točki II. izreke preko iznosa od 1.264,97 eur (za iznos od 67,57 eur) i za navedeno rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 67,57 eura.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju SČ isplati ukupan iznos od 2.111,90 eur sa zateznim kamatama po stopi koja je od 1. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024., i to na pojedine iznose do isplate, u roku od 15 dana (st. I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.332,54 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana (st. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tužena pobijajući presudu u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, pa je počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Donošenjem presude sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz konkretnog ugovora o kreditu smatra ništetnima, jer je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili kredita bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužitelj je, doduše, iskazao da mu je ponuđen samo kredit u CHF, no tužena je prigovorila istinitosti iskaza tužitelja. Tužena je osporila da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, o čemu se sud ne očituje. Sud tužitelju dosuđuje zatezne kamate koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a da pri tome ni na koji način ne obrazlaže zašto se tužena smatra nesavjesnim stjecateljem. Sud je propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita, a nije ocjenjivao savjesnost tužitelja odnosno da li se istog može smatrati „prosječnim potrošačem“. Prvostupanjski sud zanemaruje sve dokaze tužene, tužena ne dopušta dokazivati okolnosti konkretnog ugovora o kreditu, jer smatra da je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite, a nije provela test poštenosti, niti utvrdila je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, trebalo je ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula. Neosnovano je odbijen prigovor zastare, pozivom na pravilo o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a eventualno se radi o zabrani manjeg značaja, pa je sud morao tužbeni zahtjev odbiti, jer se ništetnost više ne može isticati. Obzirom da tužena smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tužena pobija odluku o troškovima. Navodi se da je sud pogrešno dosudio trošak podnesaka koji nisu dostavljeni tuženoj, a trošak pristupa na ročište za objavu presude se ne smatra nužnim troškom. Osporava se i dosuđeni trošak preliminarnog izračuna učinjenog izvan ovog parničnog postupka u iznosu 106,18 EUR, a koji trošak nije opravdan, obzirom da se radi o trošku koji je nastao mimo parničnog postupka, a tužena nije mogla utjecati na izbor ovog vještaka niti na zadatak koji mu je dan. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu iako je tužitelj oslobođen plaćanja sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženoj naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužena, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio, a može i odustati od izvođenja određenih dokaza, s obzirom da su stranke na ročištu 25. srpnja 2024. nespornim učinile visinu tužbenog zahtjeva.

6. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

7. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, jer je sud prvoga stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene i to svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti valjano utvrdio činjenično stanje detaljno ga izloživši u obrazloženju pobijane presude, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U obrazloženju pobijane presude, između ostalog je navedeno:

- da su tužitelj i tužena sklopili ugovor o kreditu kojim je tužena kao kreditor stavila tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 14.699,60 CHF

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja švicarskog franka-CHF

- da tužitelj ima status potrošača

- da je iz Ugovora o kreditu broj: 718-50-3896455 od 29. siječnja 2007. utvrđeno da su isti sklopili tužitelj i tužena, kojim je tužena odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 14.699,60 CHF, kredit je podignut za kupnju novog vozila ...

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je u siječnju 2007. podigao ugovor s tuženikom iz ovog postupka, a isti je sklopio u svrhu kupovine auta Chavrolet Aveo koji je koristio za vlastite potrebe

- da pri sklapanju kredita od strane djelatnika odnosno od osobnog bankara, nije bio obaviješten o odredbama samog ugovora pojedinačno, pa tako ni o mogućnosti promjene kamatne stope odnosno o vezanosti visine anuiteta o kretanju tečaja švicarskog franka

- da ga je ugovor o kreditu čekao već pripremljen bez mogućnosti da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovara

- da mu niti u jednoj sferi ishođenja kredita nije bio objašnjen rizik rasta valutne klauzule koji se je u konačnici dogodio, da se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane zaposlenika [obrt] kao povjerenika tužene

- da mu je rata sa 900,00 kn došla na 1.400,00 kn

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora, te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju spornih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu valutnu klauzulu

- da su utvrđene činjenice prouzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tužene, a vezane za valutnu klauzulu nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, pa je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača

- da je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, utvrđeno da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu

- da to upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor unaprijed pripremljen od strane banke/tužene, a što proizlazi i iz iskaza tužitelja

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, slijedom čega je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 2.111,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama

- da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva

- da nije osnovan prigovor zastare

- da u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli zastara teče od 14. lipnja 2018. , jer je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženu, glede odredaba o valutnoj klauzuli postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa je zastara počela teći od dana pravomoćnosti

- da je tužba tužitelja podnesena 13. rujna 2022.

9. Tijekom postupka, a i u fazi žalbe sporno je pitanje da li tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, odnosno prosječnog potrošača.

10. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

11. Iz sadržaja samog, između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu, je razvidno da je tužitelj nastupao isključivo kao fizička osoba te da je kredit podignut radi kupnje osobnog vozila tužitelja, a isto proizlazi i iz njegovog stranačkog iskaza.

12. Na temelju navedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, slijedom čega je potpuno neosnovan žalbeni navod tužene da sud prvoga stupnja nije utvrdio svojstvo tužitelja kao potrošača.

13. Imajući u vidu navedeno na tuženoj je bio teret dokaza da je kredit bio podignut bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužitelju da dokazuje suprotno tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužitelj kredit koristio za poslovne svrhe, stoga su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

14. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

15. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženih, između ostalih i tužene kao neosnovane te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

16. Zato je pravilan zaključak da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

17. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

18. Nadalje, u odnosu na žalbene navode valja istaći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tužena u spis dostavila odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje Ugovora o namjenskom kreditu time da dokumentacija koju je tužena dostavila nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

19. Naime, na temelju dostavljene dokumentacije ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao i trebao biti svjestan da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita, a to je trebao biti cilj dokazivanja tužene.

20. Obzirom na navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredba nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

21. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja dijela odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

22. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

23. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

24. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate, a nije relevantna činjenica je li kredit otplaćen, jer pravo na pozivanje na ništetnost se ne gasi.

26. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključen 13. studenog 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

27. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate ništetne.

28. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je po strankama nesporno utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio tuženoj presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

29. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO, a ne od dana pravomoćnosti pobijane presude kako to pogrešno smatra tužena.

30. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev- 2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

31. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 13. rujna 2022.

32. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak, a posebno ističe da tužitelju nije bilo potrebno dosuditi trošak ročišta za objavu presude.

33. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.).

34. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je tužitelju koji je zastupan po punomoćniku - odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude 5. rujna 2024. (list 179 spisa), te uspio u ovome sporu dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude. Sud je tužitelju opravdano dosudio zatraženi trošak preliminarnog vještačenja, uz napomenu da je tuženik na naznačenu visinu tužbenog zahtjeva pristao, istu nije osporavao, što je u konačnici dovelo do ekonomičnosti postupka.

35. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode tužene valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega je tužitelju priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju, uključujući i trošak za pristup na objavu presude, jer se radi o opravdanom i predviđenom parničnom trošku, na kojeg punomoćnik tužitelja ima pravo jer je zatražio taj trošak i pristupio na ročište za objavu presude, dok je žalba osnovana samo glede odluke o trošku sudskih pristojbi na presudu.

36. Temeljem čl. 13. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'', broj 118/18 i 51/23 – dalje: ZSP) kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku. Nadalje, temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. ZSP-a oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi, potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje tužitelj. U pravu je tuženik kada navodi da je pogrešno tužitelju priznat i trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 67,57 eura. Zbog svega navedenog valjalo temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke rješenja, u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 67,57 eura.

37. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke u cijelosti te u točki II. izreke do iznosa od 1.264,97 eur.

38. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke rješenja).

U Velikoj Gorici 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina