REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-152/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Perice Rosandića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog LM zbog kaznenih djela iz čl. 326. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.- ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 14. svibnja 2024. broj K-204/2024-37 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 23. srpnja 2024. broj Kž- 330/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog LM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 14. svibnja 2024. broj K-204/2024-37, potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci od 23. srpnja 2024. broj Kž-330/2024-9, CM je zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od tri godine. Na temelju čl. 54. KZ/11. u navedenu mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. siječnja 2024., pa nadalje.

2. Osuđeni CM je po svom branitelju Branislavu Musulinu, odvjetniku iz Rijeke, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP), s prijedlogom „da Vrhovni sud RH donese presudu kojom će preinačiti pravomoćnu odluku u pogledu pravne kvalifikacije djela te u pogledu izrečene kaznenopravne sankcije.“.

3. Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP-a, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske odgovorio je na zahtjev osuđenika, smatrajući da ga treba odbiti kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđeni CM u svom zahtjevu, koji se sadržajno većim dijelom podudara sa žalbom koju je po istom branitelju podnio protiv prvostupanjske presude, smatra da opisanim postupanjem u činjeničnom opisu prvostupanjske presude nije ostvario kvalificirani oblik djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11., nego njegov osnovni oblik iz čl. 326. st. 2. KZ/11., čije je počinjenje i priznao. Naime, osuđenik tvrdi da je „... sporno ... utvrđenje prvostupanjskog suda da se radilo o "nečovječnom i ponižavajućem" prijevozu, zapravo takvog utvrđenja niti nema u obrazloženju presude pa se niti ne može prihvatiti kao pravilno utvrđenje, a onda slijedom toga … smatra da je osnovano prigovarao i pravilnosti pravne kvalifikacije kaznenog djela…“. Time osuđenik upire na povredu kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 4. ZKP-a., ali i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

5.1. Nadalje, osuđenik u zahtjevu tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, odnosno nije se osvrnuo na u žalbi istaknutu sudsku praksu, ne obrazlažući zbog čega ta praksa nije primjenjiva na konkretnu situaciju. Također, drugostupanjski sud nije otklonio niti proturječnosti između obrazloženja i izreke prvostupanjske presude. Ovime osuđenik ističe povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a počinjenu u drugostupanjskom postupku.

5.2. Dakle, u zahtjevu osuđenika miješaju se pojedini zakonom dopušteni, ali i nedopušteni osnovi pobijanja pravomoćne presude. Naime, u skladu s čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP-a, ovaj izvanredni pravni lijek može se podnijeti zbog točno određenih povreda odredaba kaznenog postupka, među kojima nije i povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč 11. ZKP-a, na koju se dijelom upire u zahtjevu. Također, pod tim osnovom ne mogu se preispitivati činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi, a upravo to osuđenik većim dijelom svojeg zahtjeva pokušava ostvariti. Naime, postojanje povrede kaznenog zakona iz čanka 469. točke 4. ZKP-a prosuđuje se prema utvrđenim činjenicama opisanima u izreci presude, a ne prema onom stanju koje je, prema shvaćanju osuđenika, trebalo biti utvrđeno. No, o tome više u nastavku ove presude.

6. Nije u pravu osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da je pobijanom pravomoćnom presudom počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP-a u vezi s čl. 517. st. 1. toč. 1. KZ/11. Naime, u činjeničnom opisu radnji kaznenog djela sadržanom u izreci prvostupanjske presude jasno su opisana postupanja osuđenika koja, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predstavljaju nečovječno i ponižavajuće postupanje, kakvo postupanje predstavlja, između ostalih oblika, način počinjenja kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11.

6.1. Naime, osuđenik je pravomoćnom presudom proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11. koje je počinjeno 9. siječnja 2024., oko 17,00 sati, na području ABC i ABC. Osuđenik je, u nakani da se nepripadno materijalno okoristi, prevoženjem većeg broja ilegalnih migranata preko teritorija Republike Hrvatske, a radi daljeg prevođenja na teritorij Republike Italije izvan legalnog graničnog prijelaza, nakon što je na području ABC, u prethodno za tu svrhu unajmljeno vozilo marke Toyota Corolla, ukrcao ukupno osam ilegalnih migranata, od čega je troje ugurao u prtljažni prostor koji je potom natkrio. Taj prostor nije namijenjen za prijevoz putnika, bez adekvatnog je dotoka zraka i svjetlosti te bez dovoljno mjesta za zauzimanje normalnog položaja tijela. Osuđenik je pritom bio svjestan da se radi o osobama koje ilegalno borave na području Republike Hrvatske te loših i neljudskih uvjeta u kojima ih prevozi te ih tako prevozio u smjeru Republike Italije, u čemu je spriječen od strane policijskih službenika koji su ga zatekli na državnoj cesti Vrbovsko – Ogulin.

6.2. U provedenom postupku sudovi su, na temelju ocjene izvedenih dokaza, pravilno utvrdili da su se u postupanju osuđenika ostvarila sva obilježja terećenog kaznenog djela, odnosno da je osuđenik iz koristoljublja omogućio drugim osobama nedozvoljeno se kretati u Republici Hrvatskoj, a pri počinjenju djela je s osobama postupano na nečovječan i ponižavajući način, pri čemu je takav način postupanja jasno i nedvosmisleno opisan i u izreci prvostupanjske presude.

6.3. Prilikom obrazlaganja takvog stava sudovi s pravom navode da se nečovječno i ponižavajuće postupanje osuđenika očituje u tome što je u stražnjem dijelu osobnog vozila prevozio sedam osoba, od kojih su dvije maloljetne. Pritom su se tri osobe nalazile u samom prostoru prtljažnika osobnog vozila u ležećem položaju, pri čemu su svi bili prekriveni dekom. Na takav način ih je vozio državnom cestom od Zagreba do Vrbovskog, gdje je zaustavljen od strane policijskih službenika. Dakle, nije se zaustavio svojom voljom nego je njegov cilj bila Republika Italija što ukazuje na dugotrajni položaj tijesno priljubljenih imigranata. Ukupnost navedenih okolnosti, po ocjeni sudova, upućuje na zaključak da se radilo o uvjetima vožnje koji nisu samo prostorno ograničavajući jer ne predstavljaju uobičajeni način vožnje u osobnom vozilu, već da se doista radilo o konkretno psihofizički ugrožavajućim uvjetima zbog neprirodnog položaja tijela i ograničene mogućnosti normalnog disanja u situaciji kada su nekim osobama glave praktički stiješnjene na vratima prtljažnika i još su k tome uz druge osobe prekriveni dekom.

6.4. Kod takvog stanja stvari, imajući u vidu o kakvim dimenzijama osobnog vozila se konkretno radi, irelevantno je je li osuđenik, spuštanjem stražnjeg sjedala, prtljažni prostor spojio s kabinom vozila.

6.5. Prema tome, kada se imaju na umu konkretne okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno u pogledu prirode i konteksta u kojem se odvijalo postupanje osuđenika, a sve u skladu sa standardima ustanovljenima kroz praksu Europskog suda za ljudska prava u tumačenju pojma nečovječnog i ponižavajućeg postupanja iz čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.), i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je ovdje riječ o protupravnom postupanju koje se ima podvesti pod kvalificirani oblik predmetnog kaznenog djela.

6.6. Slijedom navedenog, sudovi su na činjenično stanje koje je utvrđeno u izreci prvostupanjske presude pravilno primijenili kazneni zakon kada su osuđenika proglasili krivim i osudili zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11. Stoga nije osnovan osuđenikov zahtjev podnesen iz osnove u čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP-a u vezi s čl. 469. toč 4. ZKP-a, jer se, kao što je to već navedeno, postojanje navedene povrede kaznenog zakona prosuđuje prema utvrđenim činjenicama opisanima u izreci presude, a ne prema onom stanju koje je, prema shvaćanju osuđenika, trebalo biti utvrđeno. Osuđenikovo neslaganje s takvim utvrđenjima zapravo je njegovo neslaganje s utvrđenim činjeničnim stanjem. No, u skladu s odredbom čl. 517. st. 1. ZKP-a, to ne može biti predmetom preispitivanja u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. U protivnom, dopustilo bi se preispitivanje činjeničnog stanja u trećem stupnju, a mimo zakonom predviđenih uvjeta.

7. Pozivajući se na dopuštenu osnovu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a, osuđenik tvrdi da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve navode žalbe osuđenika. Međutim, istaknuta povreda odredaba kaznenog postupaka nije ostvarena.

7.1. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske presude vidljivo je da je taj sud dao jasne, dostatne i za ovaj sud prihvatljive razloge u odnosu na sve odlučne prigovore istaknute u osuđenikovoj žalbi te je, u povodu te žalbi i po službenoj dužnosti, razmatrao eventualne povrede zakona. Pritom sadržaj žalbe, kao što je već istaknuto, većim dijelom odgovara sadržaju ovog zahtjeva i drugostupanjski sud je, najvećim dijelom, u svojoj presudi na te prigovore i odgovorio. Okolnost da se drugostupanjski sud nije izričito očitovao na sudsku praksu koju je osuđenik citirao u žalbi, nije dovela u sumnju sveobuhvatnost obrazloženja njegove presude. Naime, radi se o odlukama u kojima su viši sudovi, postupajući u povodu pravnih lijekova (redovnih i izvanrednih), preinačili presude u pravnoj oznaci djela utvrdivši da se u tamo opisanim situacijama radilo o osnovnom kaznenom djelu iz čl. 326. st. 1. KZ/11. U ovom je predmetu drugostupanjski Županijski sud u Rijeci, odgovarajući na žalbene navode, jasno, prihvatljivim i razumnim razlozima koji nisu proizvoljni, nego se temelje na podacima u spisu, obrazložio zbog čega smatra da se u konkretnoj situaciji radilo o nečovječnom i ponižavajućem postupanju (odlomci 11., 12., 13. i 14.). tj. odgovorio je na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. Premda taj sud nije izričito spomenuo i sudsku praksu navedenu u žalbi, posredno je odgovorio zbog čega te odluke nisu primjenjive na konkretan predmet s obzirom da svaki slučaj ima svoje specifične okolnosti.

7.2. Takvo obrazloženje prihvaća i ovaj sud, zbog čega istaknuta povreda zakona u žalbenom postupku, a koja bi bila od utjecaja na presudu, nije ostvarena.

8. Slijedom svega navedenog, navodi zahtjeva osuđenog LM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani pa je, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća:

Perica Rosandić