REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1088/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-572/2023-3 od 13. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Pr- 95/2019-30 od 30. ožujka 2023., u sjednici održanoj 10. prosinca 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-572/2023-3 od 13. prosinca 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Pr-95/2019-30 od 30. ožujka 2023.
2. Prijedlog je podnesen pozivom na čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja predlagatelj smatra važnim za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, kao i temeljem čl. 385.a st. 2. ZPP zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje, kao prava vlasništva iz Ustava Republike Hrvatske i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3. Tužitelj u prijedlogu postavlja sljedeća pravna pitanja:
„1. Je li nekorištenje prava na stanku (pauzu) pravo ili novčano potraživanje radnika?
2. Je li tužitelj (radnik) bio dužan u skladu s člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) prije podnošenja tužbe podnijeti tuženici/poslodavcu zahtjev da mu omogući korištenje stanke ili pak korištenje slobodnih dana umjesto neiskorištenog vremena stanke u situaciji kada tužitelj nije mogao koristiti stanku jer se radi i poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada ili se pak radi nekorištenja stanke ima smatrati prekovremenim radom u kojem slučaju se radi o novčanom potraživanju u smislu članka 133. stavka 3. Zakona o radu?
3. Je li sud pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti i za dosuđeni trošak postupka odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troška postupka zastupanja države u postupku nerazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućnoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?“.
4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
5. Prijedlog djelomično nije osnovan, a djelomično nije dopušten.
6. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da postavljena pitanja nisu pravna pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
7. Prema shvaćanju ovoga suda od odgovora na prva dva postavljena pitanja ne ovisi odluka u ovom sporu, budući je utvrđenje da je iskaz tužitelja glede nekorištenja dnevnog odmora nevjerodostojan, jer je utvrđeno da se radi tog pitanja tužitelj nikada nije obratio nadređenoj osobi, niti sindikalnom povjereniku. Osim toga, utvrđeno je da je u utuženom razdoblju poslodavac tužitelju po potrebi na plaći obračunavao troškove za „gablec“ (topli obrok) i „kantinu“, te da je nelogično da osoba koja ne može koristiti dnevni odmor (pauzu) pristaje da joj se s plaće odbija iznos za troškove toplog obroka i troškova u kantini.
8. Glede trećeg postavljenog pitanja, a koje se tiče kriterija za odmjeravanje troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 163. ZPP valja istaći sljedeće. O kriterijima naknade parničnog troška u postupcima u kojima je stranka Republika Hrvatska koju zastupa državno odvjetništvo, ovaj sud se već izjasnio u odluci Rev- 89/2021-2 od 2. ožujka 2021. pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske. O toj praksi su vodili računa nižestupanjski sudovi u ovom predmetu, pa stoga niti to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.
9. Budući je ocijenjeno da u odnosu na postavljena pravna pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385. a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389. b st. 1. i 2. ZPP odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
10. Prema ocjeni revizijskog suda tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudskog pravo na pravično suđenje odnosno pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava u osnovi se svode počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka, odnosno pogrešne primjene materijalnog prava, te posebice glede odluke o troškovima postupka. Revizijski sud ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava na koja se ukazuje u prijedlogu.
11. Kako predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, te riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 10. prosinac 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
