REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4597/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Nevenka Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP ZAGREBAČKI PLAVI d.o.o., Zagreb, Fijanova 5, OIB: 09157055455, kojeg zastupa punomoćnik Martin Vlašić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić & partneri iz Zagreba, Ulica Pere Budmanija 1, protiv tuženika MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI, Zagreb, Avenija Dubrovnik 17, OIB: 78352024822, kojeg zastupa punomoćnik Igor Sokolar, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 183, radi naknade štete u iznosu od 40.087,73 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2783/2023 od 21. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2783/2023 od 21. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos s osnove imovinske štete zbog izgubljene dobiti od 23.716,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.670,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa s osnove imovinske štete zbog izgubljene dobiti od 16.371,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 23.716,47 EUR, koje teku od 31. svibnja 2016. do 31. prosinca 2022. koje premašuje iznos stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., u iznosu koji premašuje iznos stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, u iznosu koji premašuje iznos stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan. Točkom V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 20.298,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom VI. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.697,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu i izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, ocijenio da je tuženik nepošteni posjednik predmetne nekretnine i to od upisa tužitelja kao vlasnika u zemljišnim knjigama 14. svibnja 2009.; te utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim, pozivajući se na odredbe članaka 9., 230., 228., članka 342. stavaka 1. i 2., članka 346. stavka 1., članka 349., članka 1045. stavka 1., članaka 1046., 1086. i članka 1089. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO). Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1., u vezi s odredbom članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude, tužitelj i tuženik podnijeli su žalbu svaki u dijelu kojim nije uspio u sporu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu preinačiti podredno je ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

4. Tužitelj pobija presudu u točkama III., IV. i V. izreke, u bitnome ponavlja navode već iznesene tijekom postupka ističući da tuženik u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev bio pošten posjednik predmetnog poslovnog prostora te da navedenog nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

5. Tuženik pobija presudu u točkama I., III. i VI. izreke, u bitnome prepričava sadržaj obrazloženja presude i ponavlja navode već iznesene tijekom postupka. Navodi da se iz odredbe članka 9. stavka 1. Ugovora, povredu koje odredbe je na nerazjašnjeni i neobrazloženi način utvrdio prvostupanjski sud, proizlazi isključivo da je tužitelj imao prema uobičajenim uvjetima biti angažiran za pružanje ugostiteljskih usluga od strane tuženika za sva događanja u organizaciji tuženika, no iz navedenog ne proizlazi da bi tužitelj pritom imao apsolutno pravo biti angažiran za pružanje ugostiteljskih usluga, niti pravo biti ekskluzivno angažiran za pružanje apsolutno svih ugostiteljskih usluga za svako od događanja u organizaciji tuženika, uz isključenje svih drugih pružatelja ugostiteljskih usluga, kao niti da bi postojala obveza tuženika na angažman tuženika u slučajevima kada tuženik ne bi bio samostalni organizator događanja, odnosno kada bi bio tek suorganizator događanja.

6. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka III., IV. i V. izreke presude, u bitnom navodeći da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo po pitanju zastare osobito uzevši u obzir početak tijeka zastare te u dijelu koji se odnosi na trenutak početka tijeka zastare nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Odgovor na žalbe nije podnesen.

8. Žalbe nisu osnovane.

9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

10. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog suda da je utvrdio sve okolnosti potrebne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade imovinske štete izmakle koristi zbog povrede ugovorne obveze od strane tuženika i to odredbe članka 9. stavka 1. Ugovora o zakupu od 30. svibnja 2011. sklopljenog između stranaka; (dalje: Ugovor) da angažira tužitelja za pružanje ugostiteljskih usluga za događanja u organizaciji tuženika za vrijeme trajanja predmetnog ugovornog odnosa, u iznosu od 40.087,73 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 31. svibnja 2016. pa do isplate.

12. Nesporno je da su stranke 30. svibnja 2011. sklopile Ugovor o zakupu, kojim Ugovorom se tuženik kao zakupodavac obvezao dati u zakup tužitelju kao zakupniku poslovni prostor - restoran u prostoru tuženika na adresi [adresa], za obavljanje ugostiteljske djelatnosti vođenja restorana i caffe bara u skladu s odobrenim konceptom tuženika, kao i usluge cateringa i dostave hrane pripremljene u restoranu u trajanju od 5 godina, kao i da je predmetni ugovor prestao istekom vremena na koji je sklopljen 30. svibnja 2016.

13. Sporna je osnova i visina potraživanja tužitelja naknade štete, a imajući u vidu prigovore tuženika da su neki od događanja u prostoru tuženika organiziranih za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora, organizirani od strane vanjskih organizatora pa stoga tuženik ne može utjecati na njihov odabir ugostitelja, već jedino može preporučiti i predložiti tužitelja za obavljanje ugostiteljskih usluga u skladu s člankom 9. stavkom 2. Ugovora, te da su na većini događanja na koje se tužitelj poziva donirane ugostiteljske usluge od strane drugih ugostitelja, dakle da tužitelj nije vršio plaćanja ugostiteljskih usluga trećim osobama, kao i da se neka događanja nisu niti održala, te da sporne „rođendaonice“ tuženika ne podliježu člankom 9. stavkom 1. Ugovora, budući da se radi o ugovorima o najmu prostora od strane trećih osoba za proslavu rođendana, pa da nije došlo do povrede ugovorne obveza od strane tuženika, dakle sporna je odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju, kao i visina iste. Ujedno, između stranaka je sporno da li je nastupila zastara potraživanje tužitelja naknade imovinske štete izmakle koristi zbog povrede ugovorne obveze.

14. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda proizlazi da su predmetnim ugovorom stranke ugovorile da će tužitelj kao zakupoprimac kao prema uobičajenim uvjetima biti angažiran za pružanje ugostiteljskih usluga od strane tuženika za sva događanja u organizaciji tuženika na godišnjoj razini (članak 9. stavak 1.), dok je člankom 9. stavkom 2. Ugovora ugovoreno da će za manifestacije koje nisu u organizaciji tuženika, tuženik pisanim putem preporučiti i predložiti vanjskom organizatoru angažiranje tužitelja za obavljanje ugostiteljskih usluga, te će tu pisanu preporuku svaki put dati na uvid tužitelju. Dakle, sud je utvrdio da su stranke u skladu sa slobodnim uređenjem vlastitih obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, u predmetnom Ugovoru, odredbom članka 9. stavka 1. Ugovora ugovorile obvezu tuženika kao zakupodavca da za vrijeme trajanja Ugovora angažira tužitelja za pružanje ugostiteljskih usluga za sva događanja u organizaciji tuženika, prema uobičajenim uvjetima, koji uvjeti po mišljenju suda jasno isključuju donacije tuženiku od strane trećih ugostitelja, no kakve donacije tijekom ovog postupka nisu utvrđene, budući da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je tuženik plaćao ugostiteljske usluge trećim osobama za događanja u svojoj organizaciji za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora.

15. Prvostupanjski je sud utvrdio da se predmetnom ponudom na sklapanje ugovora tuženika prema unaprijed otisnutom sadržaju od strane tuženika, tuženik člankom 1. istog ugovora obvezuje roditelju/staratelju iznajmiti prostor i organizirati proslavu dječjeg rođendana, dakle da se ne radi samo o ugovoru o najmu prostora za proslavu rođendana, a kako to navodi tuženik, već i o ugovoru kojim se tuženik obvezuje organizirati proslavu dječjeg rođendana, odnosno o događaju u organizaciji tuženika u prostoru tuženika, dok odredbom članka 2. istog ugovora tuženik dopušta roditelju/staratelju mogućnost donošenja vlastitog cateringa, a u „dodatnoj ponudi prema izboru“, koja je sastavni dio predmetnog ugovora.

16. Utvrđenje suda prvoga stupnja, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo, je da je u razdoblju od 30. svibnja 2011. do 31. prosinca 2011., tuženik na ime ugostiteljskih usluga ukupno platio 7.020,56 EUR (protuvrijednost 52.896,42 HRK) i to: 3.104,88 EUR (23.393,74 HRK) tužitelju, a preostali iznos od 3.915,68 EUR (29.502,68 HRK) trećim osobama, dakle, da je u strukturi pruženih ugostiteljskih usluga tužitelj sudjelovao s 44%, a treće osobe s 56%, te da u navedenom razdoblju tužitelj nije sudjelovao u projektima tuženika ukupne vrijednosti 3.708,56 EUR-a (protuvrijednost 27.942,12 HRK) i to kako slijedi po više osnova. U strukturi pruženih ugostiteljskih usluga tužitelj je sudjelovao s 27%, a treće osobe sa 73%, u strukturi pruženih ugostiteljskih usluga tužitelj je sudjelovao s 51%, a treće osobe s 49%, te da tužitelj nije sudjelovao u projektima tuženika ukupne vrijednosti 7.159,27 EUR (protuvrijednost 53.941,54 HRK).

17. Odredba članka 9. ZOO-a propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, dok odredba članka 342. stavaka 1. i 2. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, te da kada dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Nadalje, člankom 346. stavkom 1. ZOO-a propisuje da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, dok člankom 349. ZOO-a propisuje da se na naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o naknadi izvanugovorne štete.

18. Odredba članka 1046. ZOO-a propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti, dok odredba članka 1045. stavka 1. ZOO-a propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Nadalje, odredba članka 1089. stavaka 1. i 3. ZOO-a propisuje da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, te da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

19. Dakle, sud je utvrdio da je za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora, tuženik postupao protivno svojoj preuzetoj ugovornoj obvezi prema tužitelju iz članka 9. stavka 1. Ugovora, budući da isti, što u potpunosti, a što djelomično, nije angažirao tužitelja za pružanje ugostiteljskih usluga na događanjima u organizaciji tuženika, već je isti plaćao ugostiteljske usluge trećim osobama, a ne tužitelju i to u ukupnom iznosu od 40.087,73 EUR, čime je tuženik po povredom preuzete ugovorne obveze prema tužitelju iz članka 9. stavka 1. Ugovora prouzročio imovinsku štetu tužitelju i to izmakle koristi u ukupnom iznosu od 40.087,73 EUR.

20. Pravilno prvostupanjski sud glede zastare potraživanja tužitelja koje je predmet ovog postupka i pravne prirode ugovorne obveze tuženika iz članka 9. stavka 1. Ugovora, iznosi da iako se predmetna ugovorna odredba nalazi u Ugovoru, da ista predstavlja zasebni trgovački ugovor o pružanju usluga, odnosno ugovor o djelu sklopljen između tužitelja kao trgovca i tuženika kao javne ustanove, to stoga tražbina naknade štete povrede ugovorne obveze iz ugovora o djelu zastarijeva za tri godine i teče odvojeno za svaku uslugu sukladno članku 228. ZOO-a.

21. Odredba članka 230. stavka 3. ZOO-a propisuje da tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, dok odredba članka 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

22. Budući da je tužba podnesena 20. veljače 2017., a da se utuženo potraživanje tužitelja naknade štete izmakle koristi zbog povrede ugovorne obveze odnosi na više odvojenih ugostiteljskih usluga plaćenih trećim osobama za vrijeme trajanja Ugovora, proizlazi da je djelomično osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja koje je predmet ovog postupka i to za potraživanja naknade štete koje su nastala, u smislu članka 1086. ZOO-a, do 20. veljače 2014.

23. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo sud je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 30. svibnja 2011. do 31. prosinca 2011., na ime ugostiteljskih usluga za događanja u organizaciji tuženika trećim osobama platio iznos od 3.915,68 EUR, tijekom 2012. godine tuženik je na ime ugostiteljskih usluga za događanja u organizaciji tuženika trećim osobama platio iznos od 4.117,18 EUR, tijekom 2013. godine tuženik je na ime ugostiteljskih usluga za događanja u organizaciji tuženika trećim osobama platio iznos od 8.338,39 EUR, tijekom 2014. godine tuženik je na ime ugostiteljskih usluga za događanja u organizaciji tuženika trećim osobama platio iznos od 9.660,55 EUR, tijekom 2015. godine tuženik je na ime ugostiteljskih usluga za događanja u organizaciji tuženika trećim osobama platio iznos od 10.572,29 EUR, te da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. svibnja 2016., na ime ugostiteljskih usluga za događanja u organizaciji tuženika trećim osobama platio iznos od 3.483,63 EUR.

24. Prvostupanjski je sud uvidom u konto kartice tuženika za 2014. godinu (list 343. – 353. spisa), utvrdio da u 2014. godini tuženik nije plaćao ugostiteljske usluge trećim osobama za događanja u organizaciji tuženika prije 20. veljače 2014., slijedom čega nije nastupila zastara potraživanja tužitelja naknade imovinske štete izmakle koristi za ugostiteljske usluge koje je tuženik platio trećim osobama, a za događanja u organizaciji tuženika tijekom 2014. godine, u iznosu od 9.660,55 EUR.

25. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio djelomično osnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja za potraživanje koje se odnosi na razdoblje od 30. svibnja 2011. do 31. prosinca 2011., te cijelu 2012. i 2013. godinu, te da je nastupala zastara utuženog potraživanja tužitelja za navedena razdoblja u ukupnom iznosu od 16.371,26 EUR, pa je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja u navedenom dijelu, dok nije nastupila zastara potraživanja tužitelja za naknadu imovinske štete izmakle koristi tužitelju za razdoblje od 2014. godine, 2015. godine, te za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. svibnja 2016. u ukupnom iznosu od 23.716,47 EUR, a koji je dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete izmakle koristi ocijenio osnovanim, pa je temeljem odredbe članka 346. stavka 1. ZOO-a, članka 1045. stavka 1. ZOO-a i članka 1089. stavaka 1. i 3. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev.

26. Pravilno je sud dosudio zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos sukladno odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a, od navedenog dana po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a i to do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a te od 30. prosinca 2023. do isplate sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, budući da se ne radi o odnosu neposredno proizišlom iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, već se radi o tražbini naknade štete radi povrede ugovorne obveze, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan za isplatu iznosa zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete preko stope zakonskih zateznih kamata za ostale odnose.

27. Slijedom iznesenog ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu.

28. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (članak 154. stavak 2. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a), za što je dao iscrpno i valjano obrazloženje svoje odluke.

29. Žalbenim razlozima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

30. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelji niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa su na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbe odbijene kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović