Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1190/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2275/2021-31 od 9. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2275/2021-31 od 9. srpnja 2024. u točki I. izreke u cijelosti, te u točki III. izreke do iznosa od 2.112,15 eur. r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., preinačuje rješenje o trošku sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2275/2021-31 od 9. srpnja 2024. u točki III. izreke preko iznosa od 2.112,15 eur (za iznos od 73,79 eur) i za navedeno rješava:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 73,79 eura.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, isplatiti tužiteljici NE iznos od 2.736,97 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose sve do isplate, po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana (t. I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 231,99 eura s pripadajućim zateznim kamata (t. II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.185,94 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 9. srpnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana (t. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući istu u točkama I. i III. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga. Počinjena je relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitat. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz konkretnog ugovora o kreditu smatra ništetnima, jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik je tvrdio te ukazivao da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

Sud u postupnosti zanemaruje isprave u spisu, a iz kojih proizlazi mogućnost izbora valute kredita, odnosno postojanje pojedinačnog pregovaranja o valuti kredita. Tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sud se o tome uopće ne očituje. Tuženik je prigovorio nalazu vještaka jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a što nesporno nije ugovoreno. Sud navedene prigovore tuženika nije otklonio, kao niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na dio kredita kojeg nije otplatio tužitelj, nego prvotni korisnik kredita ZE. Prema rješenju o nasljeđivanju razvidno je kako ovdje tužitelj naslijedio, između ostalog, obvezu po predmetnom ugovoru o kreditu od srpnja 2010. Tuženik smatra da tužitelj ne može imati pravo na povrat navodno preplaćenih iznosa kada nije on taj koji je vršio plaćanja. Sud uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a propustio je utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Pogrešno je presuđeno da tužitelj ima pravo na povrat, iako nije on taj koji je plaćanja vršio. Neosnovano je odbijen prigovor zastare, pozivom na pravilo o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Sud je morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati, a tuženik nije nesavjesni stjecatelj. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima te se osporava primjena naznačene Tarife, a pogrešno je tužitelju dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude te dosuđena sudska pristojba za presudu. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio. 6. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud prvoga stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene i to svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti valjano utvrdio činjenično stanje detaljno ga izloživši u obrazloženju pobijane presude, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Glede žalbenog navoda da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit u cijelosti isplaćen, valja reći da taj prigovor nije osnovan jer činjenica otplate kredita ne umanjuje ništetnost ako se ista utvrdi. Zbog navedenog nije osnovan ni žalbeni navod, jer je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, za što ima pravni interes i u situaciji kada je otplatila predmetni kredit.

7. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja, pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti jer je dan stručno i nepristrano, a prigovor tuženika, da se prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i negativne razlike sud je ocijenio neosnovanim.

8. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da nije sporno da je pok. ZE **.**.2007. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu, u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak, odredba o valutnoj klauzuli

- da nije sporno niti da je tužiteljica naslijedila iza pok. FE prava i obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu

- da nije sporan tužiteljičin status potrošača iz predmetnog ugovora o kreditu

- da je sporna aktivna legitimacija te jesu li odredbe Ugovora o kreditu glede valutne klauzule ništetne, visina tužbenog zahtjeva i nastup zastare

- da je sud utvrdio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući je iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Javnog bilježnika Kornelija Modrušana poslovni broj: O-6505/10 od 5. studenoga 2010. utvrđeno da je tužiteljica nasljednica iza pok. FE

- da je utvrđeno da je tužiteljica naslijedila kredit broj: 041-50-4266951, a koji kredit je predmet ove parnice

- da kao univerzalni sukcesor stupa u prava i obveze svoga pravnog prednika

- da je tužiteljica isplatila kredit po navedenom Ugovoru, te ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora - da nije osnovan navod tuženika da se sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ne primjenjuje na kredite zaključene radi kupnje automobila

- da je odlukom na koju se poziva tužiteljica utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje je tuženik s potrošačima sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu), i to neovisno o namjeni takvih kredita

- da činjenica da je sklopljen ugovor o kreditu radi kupnje automobila, nema nikakav utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari

- da je u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012.

- da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF

- da prema čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi

- da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a

- da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora

- da je iz financijskog vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću utvrđeno da je ugovoreni iznos od 16.084,38 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 71.342,72 kn

- da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (3. listopada 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosila ukupno 20.621,75 kn, odnosno 2.736,97 EUR

- da na nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica nije imala primjedbi, dok se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja

- da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano - da u odnosu na prigovor tuženika, da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i negativne razlike, sud ocjenjuje da je isti neosnovan u cijelosti

- da plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila

- da u odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF da tuženik nema svojstvo potrošača, te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu.

9. Tijekom postupka, a i u fazi žalbe sporno je pitanje aktivne legitimacije te da li tužiteljica u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača.

10. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

11. Iz sadržaja zaključenog Ugovora o kreditu je razvidno da je ZE nastupao isključivo kao fizička osoba, te da je kredit podignut radi kupnje automobila (list 9-12 spisa).

12. Na temelju navedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, slijedom čega je potpuno neosnovan žalbeni navod tuženika da sud prvoga stupnja nije utvrdio svojstvo tužitelja kao potrošača.

13. Imajući u vidu navedeno na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit bio podignut bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužitelju da dokazuje suprotno tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužitelj kredit koristio za poslovne svrhe, stoga su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju poslovni broj: O- 6505/10 od 5. studenoga 2010. utvrdio da je tužiteljica nasljednica iza pok. FE, te da je tužiteljica naslijedila kredit broj: 041-50-4266951 i da kao univerzalni sukcesor stupa u prava i obveze svoga pravnog prednika. Tužiteljica je isplatila kredit, te ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim te samim time i isplatu.

14. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

15. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tuženika, kao neosnovane te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

16. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

17. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

18. Nadalje, u odnosu na žalbene navode valja istaći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje Ugovora o kreditu time da dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

19. Naime, na temelju dostavljene dokumentacije ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu, budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao i trebao biti svjestan da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita, a niti se to može utvrditi jer je ugovaratelj preminuo. 20. Obzirom na navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

21. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja dijela odredaba Ugovora o kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

22. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužiteljici i njezinom pravnom predniku je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

23. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

24. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate, neovisno o činjenici da je kredit otplaćen.

26. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključen 13. studenog 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

27. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate ništetne.

28. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica i njezin pravni prednik, temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio tuženoj 2.736,97 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

29. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO, a ne od dana pravomoćnosti pobijane presude kako to pogrešno smatra tužena.

30. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

31. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 25. ožujka 2021.

32. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak, da nije pravilno primijenjena Tarifa, a posebno ističe da tužitelju nije bilo potrebno dosuditi trošak ročišta za objavu presude te trošak sudske pristojbe na presudu.

33. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.).

34. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je tužitelju koji je zastupan po punomoćniku- odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude, te uspio u ovome sporu dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude, pri čemu je pravilno primijenio važeću Tarifu. Na žalbene navode valja reći da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade. Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a što je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno učinio.

35. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode tuženika valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega je tužitelju priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju, uključujući i trošak za pristup na objavu presude, jer se radi o opravdanom i predviđenom parničnom trošku, na kojeg punomoćnik tužitelja ima pravo jer je zatražio taj trošak i pristupio na ročište za objavu presude, dok je žalba osnovana samo glede odluke o trošku sudskih pristojbi na presudu.

36. Temeljem čl. 13. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'', broj 118/18 i 51/23 – dalje: ZSP) kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku. Nadalje, temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. ZSP-a oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi, potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje tužitelj. U pravu je tuženik kada navodi da je pogrešno tužitelju priznat i trošak sudske pristojbe presude u iznosu od 73,79 eura. Zbog svega navedenog valjalo temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke rješenja, u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 73,79 eura.

37. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke u cijelosti te u točki III. izreke do iznosa od 2.112,15 eur.

38. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke rješenja).

39. U nepobijanom dijelu (t. II. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina