Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-856/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i člana vijeća i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4134/2023-9 od 27. svibnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-4134/2023-14 od 17. srpnja 2024. i žalbi tuženika, u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4134/2023-9 od 27. svibnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4134/2023-14 od 17. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te preinačuje rješenje o trošku sadržano u presudi u točki

II. izreke i za navedeno rješava:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju UM isplati iznos od 5.244,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (t. I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (t. II. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude žali se tužitelj u dijelu u kojem je sud odlučio o troškovima postupka, a radi pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer isti prema ocjeni suda nije bio nužan u parnici. Tužitelj je bio nazočan na ročištu za objavu presude 27. svibnja 2024., koja mu je tada i uručena, pa smatra da ima pravo zahtijevati trošak za ročište za objavu presude, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad Odvjetnika, kojom je Tbr. 9. točki 3. propisano za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada nagrada 50 % nagrade iz Tbr. 7 t. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora tužitelj ima pravo na trošak u iznosu od 100,00 EUR + PDV, što čini ukupan iznos od 125,00 EUR. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući presudu u cijelosti zbog svih zakonom predviđenih razloga. Smatra da sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, pa je počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Donošenjem presude sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu smatra ništetnima, jer je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili kredita bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tužena je osporila da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, o čemu se sud ne očituje. Parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti. Sud tužitelju dosuđuje zatezne kamate koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a da pri tome ni na koji način ne obrazlaže zašto se tužena smatra nesavjesnim stjecateljem. Sud je propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita, a nije ocjenjivao savjesnost tužitelja odnosno da li se istog može smatrati „prosječnim potrošačem“. Prvostupanjski sud zanemaruje sve dokaze tužene, ne dopušta dokazivati okolnosti konkretnog ugovora o kreditu, jer smatra da je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite, a nije provela test poštenosti, niti utvrdila je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, trebalo je ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula. Neosnovano je odbijen prigovor zastare, pozivom na pravilo o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a eventualno se radi o zabrani manjeg značaja, pa je sud morao tužbeni zahtjev odbiti, jer se ništetnost više ne može isticati. Sud ne obrazlaže zašto tužitelju dosuđuje zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a, pa cjelokupno postupanje suda ne udovoljava zahtjevima prava na pravično suđenje. Sud je o trošku postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženoj naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

7. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8 ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena, jer je sud prvoga stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene i to svakog dokaza zasebno tako i u njihovoj ukupnosti valjano utvrdio činjenično stanje detaljno ga izloživši u obrazloženju pobijane presude, a koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je nesporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3923520, namjenski, za kupnju novog vozila Toyota u iznosu od 33.891,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da je nesporna visina tužbenog zahtjeva

- da je sporno jesu li tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika pojašnjeni svi rizici koji se tiču valute CHF, te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF

- da je sporno mogu li se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač, te je li nastupila zastara utuženih potraživanja

- da je iz iskaza tužitelja DM utvrđeno da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje novog automobila Toyota

- da je automobil kupio za svoje osobne potrebe, nikada nije bio obrtnik niti je imao OPG

- da su mu u auto kući nudili isključivo kredite u valuti CHF, prezentirali su te kredite kao najpovoljnije i sigurne

- da ga nisu upozorili da je valuta CHF rizična valuta

- da u banku uopće nije odlazio

- da ga je u auto salonu čekao pripremljeni primjerak ugovora

- da je kredit otplatio

- da je iz iskaza tužitelja, te odredbe čl. 6 Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je kredit namjenski - kredit za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa], sud sa sigurnošću utvrdio da tužitelj ima status potrošača

- da tužitelj ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe

- da tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača

- da iz promotivnih uvjeta tužitelj nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF

- da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor

- da je dužnost tuženika bila da potrošaču detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj i valutu

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3.9.2019. odbijena revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo

- da je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. 7. 2013.) utvrđeno da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj

- da odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a

- da nije osnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja

- da zastara počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-632/2017 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF

- da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a

- da je tužitelj tužbu podnio 24.5.2023., pa do dana podnošenja tužbe nije istekao rok od pet godina

- da nije prihvaćen zatraženi trošak pristupa ročištu za objavu presude jer isti nije nužan.

9. Tijekom postupka, a i u fazi žalbe sporno je pitanje da li tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača.

10. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

11. Iz sadržaja samog, između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu je razvidno da je tužitelj nastupao isključivo kao fizička osoba, te da je kredit podignut radi kupnje automobila, a isto proizlazi i iz njegovog stranačkog iskaza.

12. Na temelju navedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, slijedom čega je potpuno neosnovan žalbeni navod tuženika da sud prvoga stupnja nije utvrdio svojstvo tužitelja kao potrošača.

13. Imajući u vidu navedeno na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit bio podignut bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ne na tužitelju da dokazuje suprotno tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužitelj kredit koristio za poslovne svrhe, stoga su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani. Treba reći da je utvrđeno da je automobil kupio za svoje osobne potrebe, da nikada nije bio obrtnik niti je imao OPG. U auto kući nudili su mu isključivo kredite u valuti CHF, te prezentirali kredite kao najpovoljnije i sigurne, a da ga nisu upozorili da je valuta CHF rizična valuta. U banku uopće nije odlazio jer ga je u auto salonu čekao pripremljeni primjerak ugovora.

14. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

15. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

16. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

17. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

18. Nadalje, u odnosu na žalbene navode valja istaći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje Ugovora o kreditu time da dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

19. Naime, na temelju dostavljene dokumentacije ne može se izvesti zaključak o razini informiranosti tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu budući se ne navode okolnosti na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao i trebao biti svjestan da će iznosi anuiteta kredita zbog promjene i obračuna tečaja biti u određenim razdobljima vraćanja u znatnoj mjeri veći od onih početno ugovorenih i predviđenih planom otplate kredita, posebno jer je nesporno utvrđeno da su mu u auto kući nudili isključivo kredite u valuti CHF, prezentirali kredite kao najpovoljnije i sigurne. U banku nije odlazio jer ga je u auto salonu čekao pripremljeni primjerak ugovora.

20. Obzirom na navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

21. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja dijela odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

22. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o namjenskom kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

23. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

24. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen.

26. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključen 13. studenog 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

27. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate ništetne.

28. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako su stranke učinile nespornim da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku 5.244,35 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika da isplati tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

29. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a, a ne od dana pravomoćnosti pobijane presude kako to pogrešno smatra tužena.

30. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO-a koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

31. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena dana 24. svibnja 2023.

32. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode tužene valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog čega je tužitelju priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju, pa žalba tuženika nije osnovana, dok je osnovana žaba tužitelja u dijelu u kojem mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude.

33. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. 34. Tužitelj smatra da mu je bilo osnovano dosuditi trošak ročišta za objavu presude, jer je tužitelj bio nazočan na ročištu za objavu presude 27. svibnja 2024., koja mu je tada i uručena, pa da ima pravo zahtijevati trošak za ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR.

35. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.).

36. Stoga je sud prvoga stupnja trebao tužitelju koji je zastupan po punomoćniku- odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude, te uspio u ovome sporu dosuditi i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

37. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja. Temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke rješenja, u dijelu u kojem nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude, pa je valjalo naložiti tuženiku da naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR.

38. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke rješenja).

39. Kako je tužitelj uspio u žalbenom postupku samo u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP- a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka III. izreke rješenja).

U Velikoj Gorici 10. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina