REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2954/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marija Majdandžić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ATLANTIC GRUPA d.d., Zagreb, Miramarska cesta 23, OIB 71149912416, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja postojanja pravne osnove isplate, podredno isplate/naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2069/22-15 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2069/22-15 od 28. travnja 2023. u točkama I., II., III., i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2069/22-15 od 28. travnja 2023. odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi za utvrđenje da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 893.200,00 kuna/118.548,01 eura na temelju valjane pravne osnove i to povrede načela lojalnosti i jednakog postupanja u vezi sa sklapanjem izvansudske nagodbe u parničnom postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-1265/10, radi pobijanja Odluke o prijenosu dionica manjinskih dioničara u korist glavnog dioničara-tuženika, uz plaćanje otpremnine u iznosu od 7,7 kn po dionici na kojoj ne postoje upisani tereti (točka I. izreke) i za isplatu iznosa od 118.548,01 eura/893.200,00 kuna sa zateznim kamatama od 24. prosinca 2010. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan (točka III. izreke), te naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.449,54 eura/33.525,00 kuna u roku petnaest dana (točka IV. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 431,34 eura/3.250,00 kuna, odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv te presude tužitelj je pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja žalbe razvidno je da žalitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim su tužbeni zahtjevi odbijeni i njemu naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove, dakle u točkama I. do IV. njene izreke. U žalbi u bitnom navodi kako je prvostupanjski sud, polazeći od pogrešnog pravnog pristupa, zaključio da je tužbeni zahtjev za utvrđenje neosnovan jer je iz opisa plaćanja koji je naveden u potvrdi o uplati koju je tužitelj dostavio vidljivo da je plaćanje izvršeno po osnovi rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga koje je poništeno, pa da je time nedvojbeno otpala osnova po kojoj je tuženik tužitelju izvršio isplatu predmetnog iznosa. Žalitelj zatim ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka o tome koja je činjenična i pravna osnova njegovog zahtjeva, te da samim poništenjem rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga nije otpala tuženikova zakonska obveza isplate predmetnog iznosa na temelju odredaba Zakona o trgovačkim društvima i njima propisanog načela lojalnosti i jednakog položaja dioničara. Smatra da je sud bio dužan izvesti dokaze koje je tužitelj predložio i ocjenom tih dokaza utvrditi postojanje zakonske osnove u trenutku predmetne isplate, neovisno o opisu plaćanja kojeg je tuženik naveo, jer to ne može a priori činiti taj deklaratorni zahtjev neosnovanim. Budući da je prvostupanjski sud uslijed pogrešnog pravnog pristupa neosnovano odbio deklaratorni tužbeni zahtjev, pogrešno se upustio u ocjenu osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 893.200,00 kuna, jer je o tome zahtjevu sud dužan odlučiti ako nađe da onaj zahtjev koji je istaknut prije njega nije osnovan. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da ovaj žalbeni sud ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na žalbu naveo kako tvrdnje žalitelja o tome da mu je tuženik isplatio iznos od 893.200,00 kuna na temelju zakonskih odredaba o načelu lojalnosti i jednakog položaja dioničara, a da je rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga samo formalno-pravni akt, nemaju nikakvo uporište ni u pravnoj teoriji ni u praksi i predstavljaju ničim potkrijepljenu i izmišljenu konstrukciju tužitelja. Smatra da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je utvrđenje da je tuženik izvršio isplatu iznosa od 839.200,00 kuna tužitelju na temelju valjane pravne osnove i to povrede načela lojalnosti i jednakog postupanja, uslijed sklapanja izvansudske nagodbe (i slijedom toga povlačenja tužbe) u parničnom postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-1265/10, radi pobijanja odluke o prijenosu dionica manjinskih dioničara u korist tuženika kao glavnog dioničara uz plaćanje otpremnine u iznosu od 7,7 kuna po dionici na kojoj ne postoje upisani tereti. Uz taj zahtjev tužitelj je istaknuo i zahtjev za naknadu štete u visini od 893.200,00 kuna sa zateznim kamatama od 24. prosinca 2010. do isplate, za kojega predlaže da ga sud prihvati ako nađe da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan (članak 188. stavak 2. ZPP-a).

7. U odnosu na prvi istaknuti zahtjev (kojega prvostupanjski sud u obrazloženju presude naziva primarnim), prvostupanjski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik isplatu iznosa od 893.200,00 kuna u korist tužitelja izvršio na temelju rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA) od 14. srpnja 2011., koje je poništeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-zpz 4/2014-10 od 9. srpnja 2019. Stoga je zahtjev za utvrđenje da je isplata izvršena na temelju druge činjenične i pravne osnove odbijen kao neosnovan jer ne odgovara činjeničnom stanju.

8. Svoje stajalište o tome prvostupanjski sud dodatno pojašnjava u točki 22. obrazloženja tako da smatra kako je rješenjem Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga naložena isplata dodatne otpremnine, vodeći se, na određeni način, pravnim shvaćanjem kojeg tužitelj opisuje u tužbenom zahtjevu, iako se ne poziva na načelo jednakog postupanja prema dioničarima iz članka 211. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23), nego na obvezu preuzimatelja društva da isplati cijenu za dionice društva koje se preuzima, svakom dioničaru pod jednakim uvjetima, pri čemu se uzima u obzir cijena po kojoj je ponuditelj/preuzimatelj stekao dionice ciljnog društva u razdoblju od jedne godine prije nastanka obveze davanja javne ponude za preuzimanje tog društva u smislu odredbe članka 16. stavka 2. Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07 i 36/09), ali tuženik nije izvršio predmetnu isplatu na temelju pravnog shvaćanja kojim se rukovodi tužitelj, štoviše, tuženik se takvom shvaćanju izričito protivio, nego isključivo na temelju rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga koje je naknadno poništeno.

9. Drugi, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan zato što prvostupanjski sud smatra da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je već samim poništenjem rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 14. srpnja 2011. stekao prema tuženiku tražbinu naknade štete zbog povrede načela lojalnog i jednakog postupanja prema dioničarima. Ovo posebno zato što je ta „šteta“ sanirana još 17. listopada 2011. kada je tuženik postupajući po rješenju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga isplatio tužitelju iznos od 893.200,00 kuna odnosno iznos od 89,32 kuna po svakoj od njegovih 10.000 dionica društva Kalničke vode bio terma d.d. i sve dok navedeni iznos ne vrati tužitelju (što mu je nepravomoćno naloženo u postupku Općinskog suda u Novom Zagrebu presudom poslovni broj P-934/20-19 od 24. studenog 2022.), za tuženika šteta po toj osnovi nije nastala.

10. Pored toga prvostupanjski sud smatra da nema mjesta ni raspravljanju o zahtjevu za isplatu spornog iznosa po osnovi otpremnine u skladu s odredbom članka 300.k Zakona o trgovačkim društvima, jer je tom zakonskom odredbom određeno da se odluka o prijenosu dionica ne može pobijati tužbom zbog toga što iznos otpremnine kojeg je odredio glavni dioničar nije primjeren, već u tom slučaju, ako iznos otpremnine nije primjeren, njega na zahtjev manjinskog dioničara određuje sud u izvanparničnom postupku; isto vrijedi i ako glavni dioničar ne ponudi iznos otpremnine u novcu ili to ne učini onako kako bi to trebao učiniti, a tužba kojom se pobija donesena odluka nije podnesena ili se to ne učini u za to propisanom roku ili bude povučena ili pravomoćno odbijena. Kako se zahtjev manjinskih dioničara za utvrđenje primjerene otpremnine može podnijeti u roku od dva mjeseca od dana od kada se prema odredbama članka 64. Zakona o trgovačkim društvima smatra da je objavljen upis odluke o prijenosu dionica u sudski registar, prvostupanjski sud je uvidom u podatke iz sudskog registra o objavi upisa odluke glavne skupštine društva Kalničke vode bio natura d.d. o prijenosu dionica u sudski registar, utvrdio da je taj rok protekao još 16. travnja 2011.

11. Neosnovano žalitelj tvrdi da je donošenjem pobijane presude učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a time što prvostupanjski sud nije izveo predložene dokaze (uvidom u spise Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga Klasa: UP/I-451-04/10-10/25 i Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1265/2010, saslušanjem manjinskih dioničara s kojima je bila sklopljena izvansudska nagodba, te financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem) kako bi se u konačnici utvrdilo jesu li iznosi isplaćeni po izvansudskoj nagodbi predstavljali iznose primjerene otpremnine i je li s obzirom na to u trenutku isplate spornog iznosa tužitelju, postojala zakonska obveza tuženika koja proizlazi iz načela jednakog položaja dioničara i načela lojalnosti.

12. Međutim, utvrđivanje tih činjenica doista ne bi utjecalo na odluku suda u ovoj pravnoj stvari, kraj činjenice da je tuženik isplatio tužitelju sporni iznos postupajući po rješenju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, koje je kasnije ukinuto odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pridavati spornoj isplati neko drugo značenje, doista bi bilo suprotno stvarnosti, prije svega zato što ni sam tužitelj ne tvrdi da bi mu tuženik platio sporni iznos da Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga nije donijela rješenje kojim ga je na to obvezala, nego tvrdi da je tuženik tako trebao postupiti držeći se načela jednakog položaja dioničara i načela lojalnosti iz članka 211. Zakona o trgovačkim društvima koji se zapravo odnosi na pravne odnose između društva i dioničara, a ne na odnos između većinskog i manjinskih dioničara.

13. Onaj dio presude kojim je odbijen kao neosnovan drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, žalitelj pobija samo zato što smatra da nisu bile ispunjene pretpostavke za odlučivanje o tome zahtjevu. Takvo stajalište nije u skladu s odredom članka 188. stavka 2. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud je našao da prvi istaknuti tužbeni zahtjev nije osnovan, pa je nakon toga odlučivao o drugom tužbenom zahtjevu. Kao pretpostavka za odlučivanje o drugom tužbenom zahtjevu nije propisano da odluka o odbijanju prvog zahtjeva treba postati pravomoćna kako je to propisano za subjektivnu kumulaciju iz članka 197. ZPP-a.

14. S druge strane, nije učinjena neka od bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Sve bitne činjenice su pravilno utvrđene i na njih su pravilno primijenjene odredbe materijalnog prava. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelju nije nastala šteta budući da nije vratio tuženiku sporni iznos, kao i da taj iznos ne može predstavljati primjerenu otpremninu koju bi tuženik bio dužan platiti tužitelju na ime preuzimanja dionica manjinskih dioničara.

15. S obzirom na to da tužitelj odluku o troškovima postupka pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari, ta odluka je u dijelu kojim je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove, potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a koja se s obzirom na dan pokretanja ovoga postupka i stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

16. Zato je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i presuda prvostupanjskog suda potvrđena u točkama I., II. i IV. izreke. Pobijana presuda potvrđena je i u točki III. njene izreke, iako je prvostupanjski sud nepotrebno odlučivao o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova s obzirom na to da je tužitelj izgubio ovu parnicu, pa odluka o obvezi tužitelja da tuženiku nadoknadi parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a u sebi već sadržava odluku o neosnovanosti tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova ovog postupka.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer prema ocijeni ovog suda troškovi za sastav odgovora na tužiteljevu žalbu, nisu bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 10. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec